Nogomet

Gruzija - nogomet na sunčanoj strani Kavkaza

Sportnet • utorak, 19.11.2019.
Gruzija - nogomet na sunčanoj strani Kavkaza
Foto: EPA

Hrvatska reprezentacija danas će odigrati prijateljsku utakmicu s Gruzijom. Predstavljamo protivnika relativno skromne nogometne sadašnjosti, ali bogate nogometne prošlosti.

AUTOR: I.W.

Hrvatska je osigurala plasman na Euro i ova utakmica se može shvatiti kao prva pripremna utakmica za sljedeći veliki turnir. Za Gruziju je ovo posljednja pripremna utakmica za njihov mini-Euro: doigravanje D lige u ožujku sljedeće godine. Prvi protivnik je već poznat, radi se o Bjelorusiji, a ako prođu, igrat će protiv pobjednika dvoboja Kosovo – Makedonija. Gruzija je ove kvalifikacije odigrala u skladu sa svojom kvalitetom, pobijedila Gibraltar oba puta i na domaćem terenu otkinula koji bod favoriziranijim protivnicima, no upravo je prošlogodišnji trijumf u prvom izdanju Lige naroda – doduše u najslabijoj, D skupini – gruzijskom nogometu možda dalo toliko potreban impuls. Još su samo dvije pobjede daleko od Eura.

Kada se priča o nogometu u Gruziji, ne može se izbjeći Dinamo Tbilisi. Najveći i najtrofejniji gruzijski klub je perjanica njihovog nogometa već gotovo cijelo stoljeće. Odigrao je čak 51 sezonu u prvoj ligi Sovjetskog Saveza i osvojio naslove prvaka 1964. i 1978. Još pet puta su bili doprvaci i osvojili treće mjesto čak trinaest puta. Sve to ih je dovelo do poštovanja vrijednog četvrtog mjesta na vječnoj ljestvici sovjetske lige, ispred takvih klubova kao što su CSKA Moskva, Zenit ili Šahtar. Dinamo je osvojio i dva sovjetska kupa i sve to skupa okrunio osvajanjem europskog trofeja, Kupa pobjednika kupova 1981. godine. S obzirom na to da su u to vrijeme prijelazi igrača između sovjetskih klubova bili rijetki i da je Dinamo Tbilisi bio sastavljen isključivo od gruzijskih igrača, može se slobodno ustvrditi da su Dinamo i reprezentacija Gruzije zapravo bili jedno te isto. Osim Dinama, trinaest sezona je Gruziju u prvoligaškom društvu predstavljao i Torpedo Kutaisi, a tri manja kluba su se u ligi zadržala po sezonu-dvije.

Veliki uspjesi su stvorili potrebu da i Tbilisi dobije veliki stadion u sovjetskom stilu, pa je 1976. otvoren veliki Lenjin Dinamo stadion. Rekord stadiona je postavljen 1979. kada je navodno 110.000 navijača vidjelo 3:0 pobjedu Dinama nad Liverpoolom.

Stadion je posljednjih godina detaljno obnovljen, smanjen mu je kapacitet na "samo" 55 000 mjesta i dobio je ime Boris Paičadze, po najboljem gruzijskom nogometašu dvadesetog stoljeća.

Embed from Getty Images

Prva utakmica gruzijske reprezentacije je odigrana 1990. godine, kada su dočekali Litvu i odigrali miroljubivih 2:2. Prvi nastup u kvalifikacijama su imali u borbi za Euro '96 i Gruzija je tada imala vrlo talentiranu generaciju, naročito u napadačkim redovima: Giorgi Kinkladze, Šota Arveladze, Giorgi Demetradze, Mihail Kavelašvili, Aleksandr Jašvili. Temura Kecbaju će zauvijek pamtiti Maksimir. Navijači Varteksa će se sjetiti i Zaze Džanašije. Giorgi Nemsadze, Levan Kobiašvili i nešto kasnije Giorgi Gahokidze su igrali u veznom redu, a Kahaber Kaladze u obrani, kasnije dopunjen sa Zurabom Hizanišvilijem. Ovi igrači su redom ostvarili dobre karijere u jakim europskim ligama. Kobiašvili je do danas rekorder sa ravno 100 nastupa za Gruziju, a najbolji strijelac momčadi je nezaboravni Šota Arveladze sa 26 golova. Kaha Kaladze do danas uživa takav ugled da je prvo bio ministar u gruzijskoj vladi, a već tri godine je gradonačelnik Tbilisija.

Veliki nesrazmjer između ofenzivnog i obrambenog dijela momčadi je vjerojatno glavni uzrok zašto se tadašnja Gruzija nikada nije kvalificirala na neki veliki turnir. 1998. godinu su završili na 48. mjestu FIFA ljestvice, što im je ostao najviši plasman sve do danas.

Baš u vrijeme kada je talentirana generacija napadača pomalo odlazila sa scene, Gruzijci su uspjeh u vidu odlaska na poneki veliki turnir probali izazvati dovođenjem stranih trenera. Naš Ivo Šušak se nije zadržao na klupi reprezentacije dugo vremena, ali je ostao zapamćen po pobjedi nad Rusijom 1:0, a koja je za Gruzijce iz puno razloga jedna od najdražih. Na klupi su se redom izmjenjivali i Alain Giresse i Klaus Toppmöller i Hector Cuper, ali do velikih rezultata nisu došli.

Već tri i pol godine na klupi Gruzije sjedi slovački stručnjak Vladimir Weiss, ali i on nastavlja u uobičajenom gruzijskom ritmu: osvojiti bodove na Paičadzeu je jako teško, a ako se previše opustite, možete doživjeti i poraz (kao što ga je doživjela Bilićeva Hrvatska 2011.). U gostima je najvažnije što skuplje prodati kožu.

Za razliku od susjednog Azerbajdžana, Gruzija nema mogućnost naftnog dopinga. Liga je slaba i klubovi su nekonkurentni u Europi, a talentirani mladi igrači vrlo rano odlaze na Zapad ili u Rusiju i mnogi se pri tome ne razviju prema očekivanjima. Možda baš eventualni uspjeh u doigravanju Lige D i odlazak na Euro bude iskra koja će opet zapaliti gruzijski nogomet. Nedostaju samo dvije pobjede.

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Sadržaj se nastavlja
Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!