Svaka osoba umire dva puta, ali on će živjeti zauvijek

Nedjelju 26. siječnja 2020. godine definitivno neću pamtiti po dobrom i sve što je moglo, krenulo je nizbrdo. Od poraza Marina Čilića, do drame na Europskom rukometnom prvenstvu gdje je Hrvatska izgubila u zadnjim minutama zlatnu medalju pa sve do prebacivanja na vaterpolo i gubitka bronce Barakuda od Crnogoraca.

Međutim, porazi su ipak sastavni dio svakog sporta, a toga je svjestan i svaki površi pratitelj. Nekada vas ide, nekada ne ide. Nekada pobijedite, nekada izgubite. Bez obzira na poteškoće, teške trenutke i poraze, dajete sve od sebe, ulažete trud. Nekada dobijete, nekada vam se vrati višestruko, a nekada vam se čini da je sav trud bio potpuno uzalud.

Ipak, nakon svakog poraza, možete ustati i krenuti dalje jer bilo je i bit će velikih natjecanja, velikih utakmica i velikih medalja, sreće, veselja, kao i tuge i razočaranja. Rezultat će doći prije ili kasnije. Međutim, kada se dogodi nešto što je izvan vaše kontrole, pogodi vas puno više nego sve ostalo.

Bio je jedan od najvećih kojeg je košarka dala. Definitivno, bez ikakve dvojbe. Voljeli ga ili ne, bio je igrač je koji je obilježio povijest NBA lige. Potpuno spreman za svu slavu koju je dobio i koju je prihvatio na svoj natjecateljski i bahat način. Takav stav vjerojatno ga je koštao i još ponekog prstena, ali on ne bi bio on kada sebe ne bi stavljao u prvi plan. Bio je takav, takvog su ga voljeli navijači, bio je omiljen među mnogima, isto kao i omražen među drugima.

Njegov natjecateljski žar, želju i glad za pobjedama i trofejima nitko ipak nije mogao osporiti. To su imali mnogi, ali mnogi to nisu mogli i znali iskoristili. Kroz cijelu se karijeru borio s ozljedama, ali nikada se nije skrivao i uvijek je preuzimao odgovornost na sebe. Pogodio je puno šuteva za pobjedu, isto kao što ih je i promašivao. No, bez promašaja nema niti pogodaka, bez gubitnika nema ni stvaranja pobjednika.

Sve što je kroz karijeru mogao osvojiti, osvojio je. Sve što je mogao osvojiti više puta, i u tome je uspio. Nikada nije stajao, uvijek je prvi dolazio i zadnji izlazio iz dvorane. Njegove radne navike nikada se nisu mijenjale. Uvijek se trudio i želio biti najbolji u svemu.

Poznata je tako priča novinara službene stranice Lakersa Mikea Trudella koji ga je porazio u dva prijateljska meča stolnog tenisa. Tjedan dana kasnije, naručio je olimpijski stol za stolni tenis kako bi se što bolje usavršio. Nakon okončanja karijere, čak je i u jednoj kineskoj reklami za hranu igrao upravo stolni tenis.

Kada je HRT prestao s prenošenjem NBA utakmica, bio sam prisiljen prebaciti se na statistiku preko teleteksta. To mi je bila svakodnevna rutina. Još se vrlo dobro sjećam 22. siječnja 2006. Vratim se iz škole, bacim knjige, uzmem daljinski i pogledam da je postigao 81 poen protiv Toronta. Nikome nije bilo lako razumjeti kako sam mogao buljiti u riječi na teletekstu i skakati od sreće. Teško je razumjeti i danas.

Moja ikona, moj idol, jedan od najdražih ikada, veliki dio mog djetinjstva i mog odrastanja. Moj razlog zašto je košarka moja radost, "radost loptanja pod obručima", moj razlog zašto sam listao teletekst nakon škole i veselio se šturim sažecima u sportskim vijestima. 20 sezona igračke karijere ispisalo je stotine i stotine stranica povijesti Los Angeles Lakersa.

Izlazio je na teren, driblao i ubacivao loptu u obruč jer je osjećao da tamo pripada, tamo je bio slobodan. Iako je vjerojatno kroz bogatu karijeru naučio sve što se moglo naučiti, kada bi ga danas pitali, sigurno bi pronašao nešto u čemu nije bio dobar i poželio bi raditi na tome.

Život piše čudne priče i drugačije gledamo na one koji su ovaj svijet napustili prije nego su trebali. Dražen je inspirirao i inspirirat će generacije novih košarkaša, a bez ikakve dvojbe to će raditi i ova legenda.

Uz njega poginulo je još četvero ljudi, a među njima i jedno njegovo dijete. Njegova žena ostala je bez supruga i jedne kćeri, a tri djevojke izgubile su oca i sestru. Pustimo i košarku na trenutak, to je ipak ono najtužnije.

Ni broj ovih riječi ne može ispuniti veliku prazninu koja će ostati nakon njegovog odlaska. Letio je s jednog na drugi kraj terena cijelu karijeru. Jer košarka mu je bila život. Letio je i kada ga je smrt dočekala, a letjet će i sada u nekim drugim visinama, nama ovdje na Zemlji još nedokučivima.

Živjet će vječno jer svatko umire dva puta. Jednom kada mu srce prestane kucati, a drugi puta kada mu netko posljednji puta spomene ime. Njegovo ime, sigurno je, vječno će živjeti među svim ljubiteljima košarke.

Kobe Bryant.