Legenda

Mržnja je, naravno, jako teška, preteška riječ, ali mrzio sam ga onako kako u sportu mrzite neke protivnike, klubove ili pojedince. Netko mrzi Real, netko Barcelonu, netko Messija, netko Ronalda, netko LeBrona, Hrvati Francuze. Od jučer možda i Španjolce. Meni je na toj crnoj listi pri samom vrhu bio - Kobe Bryant.

Bilo je to razumljivo, jer osim što je igrao za meni omražene Lakerse, "udario" je na dvije moje sportske svetinje - Michaela Jordana i San Antonio Spurse. Prvoga je htio smijeniti s trona najvećeg košarkaša svih vremena, a drugima je bio rak-rana, jedan jedini igrač za kojeg nisu nikada pronašli lijek.

Stoga sam se kao kolumnist na Sportnetu rukama i nogama (čitaj: riječima i riječima) borio dokazati da je MJ veći od Kobea, a kao ljubitelj Spursa nadao sam se samo da ćemo izbjeći Kobea u doigravanju te uživao u vremenu između Shaqa i Gasola, uvjeren da to neuspješno razdoblje za Lakerse dokazuje da Kobe nije tako velik kao što on sam misli za sebe, kao i oni navijači i mediji koji su ga smatrali Jordanom 2.0.

No, vrijeme čini svoje. Djelomično zato što odrastemo pa sportsku "mržnju" polako počne zamjenjivati poštovanje. Shvatimo da ne moramo umanjivati nevjerojatne dosege Cristiana Ronalda da bismo dokazali koliko je velik Leo Messi, ili obrnuto. Shvatimo da ne umanjujemo veličinu Michaela Jordana ako prihvatimo i cijenimo briljantnost LeBrona Jamesa.

Shvatimo i da nismo svi rođeni iste godine. I što je mojoj generaciji bio Jordan, današnjoj je LeBron. I shvatimo da je to ok. Što prije to shvatimo tim bolje, jer ponekada nam može proći nevjerojatna karijera nekog sportaša pored očiju, a da smo više vremena proveli navijajući protiv njega nego uživajući u bogomdanom talentu i vještini kakva se rijetko viđa.

Pogrešno bi bilo reći da sam Kobea naučio cijeniti tek nakon završetka karijere - naravno da mi je i prije bilo jasno da je jedan od velikana mog omiljenog sporta. No, njegov značaj za generacije mladih košarkaša shvatio sam naknadno, kao i koliko je njegov um košarkaški briljantan - ali i puno širi od košarke. Nagrada Oscar koju je dobio za svoj crtani film "Dear Basketball" samo je jedan mali pokazatelj intelekta, kreativnog uma, ambicije i vizije koju je imao Kobe Bryant za svoj život poslije košarke.

Koji je trebao biti još veći, još važniji od njegovog košarkaškog života. Ne zato što je imao još puno toga za dati cijelom svijetu - a imao je - već zbog onoga što je imao za dati svojim curama - supruzi Vanessi i njegovim ljubimicama, Nataliji, Bianki, Capri i Gianni. Po svemu što o njemu znamo, Kobe je bio sjajan otac, posvećen i pun ljubavi. To dokazuje i činjenica da se strašna nesreća u kojoj je stradao, zajedno s kćerkom Giannom, dogodila na putu na Gianninu košarkašku utakmicu.

Kobe je bio jedan od najvećih košarkaša svih vremena. Ta rečenica je dovoljna. Ne trebate još jedno mjesto na kojem se nabrajaju svi individualni i kolektivni uspjesi ovog peterostrukog NBA prvaka. Niti treba trošiti riječi na njegov talent, na njegove radne navike ili natjecateljski duh. Sve je više nego dobro poznato.

Kobe nije tajio da je njegova inspiracija Michael Jordan. I koliko god smo bili alergični na svaku usporedbu jer je "novih Jordana" bilo barem deset, Kobe je zaista bio novi Jordan. Ne samo jer igrački nitko nije bio sličniji MJ-u - a ponovno ću napisati da je u njegovoj košarci bilo još malo više elegancije, poetičnosti i gracioznosti nego kod najboljeg košarkaša svih vremena - nego i po tomu što je bio svjetski superstar Jordanove razine. U Europi, Kini, bilo gdje na svijetu. Ali i po tomu kakvo je poštovanje imao svojih suparnika. I po tomu koliko ga je navijača voljelo (i mrzilo). I možda najvažnije - po tomu koliko je on igrača inspirirao.

Baš kao što je njega inspirirao Jordan.

Možda je to i najvažnije što je mogao postići u svojoj karijeri - postao je jednaka inspiracija kao što je svojedobno bio njegov idol.

Ne želim olako rabiti tu riječ, ali zaista je srcedrapajuće vidjeti reakcije aktualnih NBA igrača i trenera na ovu tragičnu vijest. Ne samo zbog suza u očima LeBrona, Wadea ili Doca Riversa. O Kobeu još više govore bol i suze nekih manje poznatih košarkaša, pa i košarkašica. Zašto? Zato što je impresivno vidjeti koliki je doseg imao Kobe. Impresivno je vidjeti na koga je sve Kobe ostavio trag. Impresivno je vidjeti koliko je vremena, truda i strpljenja Kobe imao za tolike pojedince u košarci i izvan nje. Zar vam se ne čini da gotovo svaki sportaš u SAD-u ima sada fotografiju i anegdotu s Kobeom? Zamislite što je svakom mladom sportašu značila riječ ohrabrenja jednog takvog velikana. A dojam je da je Kobe za dijeljenje te inspiracije imao više vremena, osjećaja i razumijevanja od većine sportskih super zvijezda.

Na svim tim fotografijama najveći je osmijeh upravo njegov. Dojam je da sva ta upoznavanja, fotografiranja i riječi inspiracije nisu bile tek poza, nešto što mora odraditi i tako plaćati cijenu slave, već nešto što shvaća kao svoju odgovornost prema sportu kojem je dao sve, kao što govori u svom crtanom filmu.

Možda me sjećanje ne služi dobro, ali Kobe Bryant vjerojatno je uz Ayrtona Sennu najveći svjetski sportaš koji je ovako rano izgubio život. Nažalost, Hrvati se mogu jako dobro identificirati s američkom (i svjetskom) javnosti jer smo na sličan način izgubili jednog od svojih najvećih košarkaša i sportaša.

Pronaći smisao u takvoj tragediji je, naravno, nemoguće. "Legende žive vječno" možda zvuči kao nekakva utjeha ljubiteljima košarke, ali sigurno nije utjeha njegovoj obitelji. Ostat će nam YouTube isječci, uspomene, priče, izjave, sjećanja, svjedočanstva o Kobeu kao košarkašu i kao čovjeku, ali ostat će i jedna praznina i bol svakome tko voli košarku.

Nevjerica, tuga, ljutnja i depresija - navijači Lakersa i ljubitelji NBA lige već su u manje od 24 sata vjerojatno prošli kroz ove faze žalovanja. No, ostala je ona posljednja - prihvaćanje. Pitanje je kada će NBA zajednica doći do te razine jer je ovakva tragedija nezapamćena. Prvenstveno zbog toga što je prerano otišao jedan ovakav velikan, ali i zbog načina na koji se to dogodilo - u tragičnoj i šokantnoj nesreći koja je odnijela još osam života, uključujući njegovu kćer na koju je bio toliko ponosan.

Nema pravih riječi za takvu tragediju. Pokušat će nešto reći najveći košarkaši i najveći treneri, i neće biti dovoljno. Pokušat će najbolji američki kolumnisti napisati nešto smisleno, i neće uspjeti. Pokušat će svatko od nas društvenim mrežama napisati koliko nam je značio Kobe, i nećemo uspjeti. Pokušat ću i ja nakon sedam godina napisati kolumnu na Sportnetu i pisati o značaju Kobea Bryanta, i neću uspjeti. Ali svatko od nas će probati nešto reći ili napisati jer je ova smrt toliko šokantna, toliko neočekivana, toliko neprihvatljiva. I jer želimo pokazati da je Kobe ostavio trag u našim životima i da mu ovakvom pažnjom želimo odati priznanje i zahvaliti. Želimo reći da je njegov život imao smisao, kada već njegova smrt nema.

Prije početka sinoćnje utakmice između San Antonio Spursa i Toronto Raptorsa, vidio sam suze, nevjericu i očaj Tima Duncana, pomoćnog trenera Spursa, kojem je Kobe Bryant toliko puta u karijeri zagorčao život. Meni je to kadar koji najviše govori o značaju i poštovanju koji je Kobe imao u košarkaškoj obitelji. Nekome je to kadar kada LeBron izlazi iz aviona i hoda usamljen, šokiran i uplakan. Nekome su to suze na Instagram storyju Dwyanea Wadea, a nekome dirljiv govor Doca Riversa. Kada vidite koji su sve pojedinci i koje su sve organizacije smatrale važnim podijeliti svoju bol, shvaćate koliko je velik bio Kobe Bryant.

Nije bio savršen, ni košarkaš niti čovjek, nije nitko.

Ali nema tog velikana svjetske košarke koji nije cijenio Kobeov talent, njegovu vještinu i kvalitetu, i koji nije uživao u tomu što Kobe toliko poštuje košarku, loptu, povijest igre i velikane koji su je ispisivali. Zbog toga izjave najvećih od najvećih, poput MJ-a, Russella, Kareema, Birda i Magica nisu kurtoazne rečenice nekog PR-ovca već iskrene te očigledno osobne i vrlo emotivne poruke ljudi koji su šokirani ovim gubitkom.

Početak ovog teksta je laž, velika laž. Kao što se svi nadamo da je cijela ova vijest jedna prokleta laž.

Mrzio sam Lakerse. Mrzio sam kada je pobjeđivao Spurse. Mrzio sam kada je dostizao Jordanove razine i kada je izgledao kao Jordan. Mrzio sam Kobea.

Ali kao i svatko tko voli košarku...

Volio sam Kobea.

Počivaj u miru, legendo.