Kobe ili MJ?

Sedmom utakmicom najvećih rivala okončana je još zanimljiva NBA sezona, a samim time i razdoblje nesanice za sve koji vole i nogomet i košarku - pratiti tri nogometne utakmice tijekom dana, pa onda Lakerse i Celticse tijekom noći svakako je gušt, ali nepogoda za normalan bioritam. Sada nam ostaju "samo" ove tri nogometne utakmice.

O tituli Lakersa nema se što puno govoriti. U dvoboju dviju očito vrlo izjednačenih, umornih i iscijeđenih momčadi, na kraju je pobijedila ona s prednošću domaćeg terena, kao što je najčešće slučaj sa sedmim utakmicama u NBA serijama, posebno finalima. Ni Celticsi ni Lakersi nisu pružili nezaboravnu partiju, ali sedma utakmica finala donosi takav pritisak, takve tenzije i takvu napetost da je nemoguće očekivati bilo što drugo osim ovakve bitke, rata koji smo vidjeli. Slično kao u posljednjoj sedmoj utakmici finala, onoj između San Antonija i Detroita 2005. godine, domaći navijači bili su taman dovoljan jezičac na vagi da poguraju svoju momčad do naslova, 16. u vitrinama Lakersa (pet osvojenih u Minneapolisu). Boston je sa 17 titula opet za samo jedan korak ispred.

Povijest je iznimno važan dio svakog sporta, i upravo je zbog povijesti finale Lakersa i Celticsa toliko zanimljivije od svakog drugog. Priznajem da sam veliki "štreber" po pitanju povijesti NBA lige i da mi je upravo zbog toga zanimljivije pokušati staviti Kobea Bryanta u povijesni kontekst nego analizirati koliko je važna bila ozljeda Perkinsa ili gdje je Ray Allen izgubio šut nakon druge utakmice.

Ako ste među onima koji "ne vole usporedbe", ovo nije tekst za vas. Istina je da tih usporedbi ima puno previše, a posebno "novih Jordana", no kada jedan igrač i po brojkama i po dojmu dosegne status jednog od najvećih svih vremena, smatram da je zanimljivo argumentirati - gdje točno je njegova pozicija? Uostalom, zar nam nije zbog toga sport toliko zanimljiv, jer uvijek i svugdje, na skoro bilo koju temu, možemo raspravljati?

Kobe je definitivno najzanimljiviji košarkaš nakon odlaska Michaela Jordana (onog prvog odlaska), kao i vrlo polarizirajuća ličnost. Navijači Lakersa ga, naravno, štuju kao novog košarkaškog proroka, no ostatak SAD-a (a i svijeta) je podijeljen, a na tu percepciju utjecalo je mnogo toga, od svih majstorija na terenu, svih pogođenih šuteva sa zvukom sirena, preko osvojenih pet prstena do epizode s navodnim silovanjem, odnosa sa Shaqom ili neuspjeha koje je doživio kada pored sebe nije imao najboljeg centra tog trenutka. Jer, Shaq je to sigurno bio početkom 2000-tih, a Gasol je napadački to danas, iako ne toliko dominantan kao O'Neal.

Ni najveći "mrzitelji" Bryanta danas više nemaju argumente kada se postavi pitanje "je li među najvećima ikad". Pet prstena je na ruci, mnogobrojni rekordi su postavljeni, a još više će ih pasti do kraja karijere, jer uskoro 32-godišnji Kobe već je odigrao 14 NBA sezona, samo jednu manje od Jordana. Već je najbolji strijelac Lakersa u povijesti, već je postigao 81 koš u jednoj utakmici, već ima niz rekorda koji počinju s "Kobe je najmlađi igrač koji je došao do brojke od..."

Što se tih brojki tiče, Kobe će u mnogočemu nadmašiti MJ-a. Postići će ukupno više koševa, odigrati više utakmica, ubilježiti više pobjeda, najvjerojatnije - osvojiti i više naslova. Iako je do svakog naslova teško doći, ova šampionska momčad Lakersa dugoročno je vezana za klub (osim Phila Jacksona) i ima sve predispozicije biti izgledan kandidat za naslov barem još 3-4 godine.

Što se vizualnog dojma tiče, Kobe ni tu nema problema. On ima svaki potez, prekrasan šut i sve košarkaške tehnike, atletski nije toliko snažan kao "Gospodin Zrak", ali je (pod)jednako atraktivan. Ne bi bilo presmiono ni reći da je Kobe Bryant najelegantniji bek-šuter svih vremena, jer njegov ulaz i dribling su čak za nijansu profinjeniji od Jordanovih.

Jordan ili Kobe, to nije dilema aktualnog trenutka. Pravo je pitanje - kada bi Bryant karijeru završio, recimo hipotetski, sa sedam naslova i s najviše postignutih koševa u povijesti, bi li MJ morao tron namijenjen najvećem prepustiti Bryantu, ili makar napraviti mjesta i za njega?

Ne. Michael Jordan ostat će najveći košarkaš svih vremena i nakon umirovljenja Kobea Bryanta.

Zašto je tomu tako, mogla bi se napisati knjiga. Mogli bismo razgovarati brojkama, mogli bismo razgovarati kroz mnogobrojne priče i legende o Michaelu Jordanu i tomu kolika je on zvijezda bio, koliko je učinio za imidž NBA lige i postao zaštitno lice košarke uopće. Za Michaela Jordana apsolutno znaju i svi koji nisu pogledali jednu košaršaku utakmicu u životu.

No, još bi lakše bilo pogledati ponovno sedmu utakmicu finala između Bostona i Lakersa.

Kod Michaela Jordana, dvojbe nikada nije bilo - on je u svakom trenutku, u svakoj utakmici, u svakom finalu bio najbolji igrač na parketu, u ligi, na svijetu. Kod Kobea nije tako uvijek. I to je razlika između Michaela Jordana i svih drugih igrača u povijesti.

Od sedam finala u kojima je igrao, Kobe je samo u dva bio najkorisniji igrač, s time da bi neki međunarodni žiri vjerojatno ozbiljnije razmotrio kandidaturu Paua Gasola u ovom posljednjem, s obzirom da je Španjolac bio igrač kojem su Lakersi išli kada su trebali nekakav napad u zadnjoj četvrtini zadnje utakmice - to ne zvuči kao nešto što bi se dogodilo Jordanu. Korektno je, uostalom, i sam Bryant odao priznanje "velikom Španjolcu" što ga je izvukao u toj sedmoj utakmici.

Jordan je bio najlakši izbor na svijetu za MVP-a u svih šest finala koje je igrao.

Od 14 sezona koliko je u NBA, Kobe Bryant samo je jednom bio najkorisniji igrač lige (trebao i mogao biti još jednom, 2006.). Jordan je bio pet puta (trebao i mogao biti još tri puta, 1990., 1993. i 1997.) Kobe je dva puta bio najbolji strijelac lige, Jordan 10 puta. Kobe je dva puta u karijeri imao prosjek poena veći od 30.1, a to je Jordanov prosjek - u cijeloj karijeri, uključujući sezone u Washingtonu.

Kada su mediji uoči finala 1992. godine forsirali priču "Drexler ili Jordan", MJ je Drexlera apsolutno uništio u jednom poluvremenu. Zabio je šest trica i 35 poena samo u prvom dijelu (oboje NBA rekord). Kada su novinari "iz dosade" dali MVP nagradu Karlu Maloneu u regularnoj sezoni 1996./1997., MJ ga je pokorio u finalu. Kada je Charles Barkley odigrao utakmicu karijere u drugoj utakmici finala 1993. godine (42 poena, 13 skokova), Jordan je odgovorio s 42 poena, 12 skokova i devet asistencija, s nizom ključnih koševa u završnici za pobjedu Bullsa. Seriju je završios 41 košem u prosjeku, rekordom NBA finala.

S Jordanom jednostavno nikad nije bilo upitno tko je najbolji, uvjerljivo i daleko najbolji košarkaš u tom trenutku.

U Hrvatskoj se NBA liga počela ozbiljno pratiti relativno kasno, malo više nakon odlaska Dražena Petrovića preko bare, a zaista ozbiljno, uz prve prijenose, tek s Kukočevim Bullsima. I zato se mnogi današnji ljubitelji NBA tek maglovito sjećaju tih posljednjih Jordanovih godina, ostali su tek youtube isječci, dok Kobeove poteze gledamo iz dana u dan.

Zbog toga vrijedi podsjetiti da Jordan nije samo veliki pobjednik. Jer, ako hoćete velikog pobjednika, nećete naći većeg od Billa Russella, osvajača nevjerojatnih 11 prstena u 13 sezona, pobjednika u svih 10 sedmih utakmica koje je igrao. No, najvećeg košarkaša ne mogu definirati samo prsteni, postoji uostalom devet igrača s više naslova od Jordana.

Jordan je u svoje vrijeme bio nezaustavljiv. U sezoni 1986./1987. Jordan je zabio 40 ili više koševa u 37 utakmica. Sezonu poslije postao je prvi čovjek ikada koji je u dvije utakmice zaredom u doigravanju zabio više od 50 poena. Pet puta je zabio više 60 ili više (uključujući legendarnih 63 Birdovim Celticsima usred Bostona u doigravanju), 34 puta 50 ili više. Jordanova karijera puna je brojki poput onih iz serije protiv Philadelphije 1990. godine - u prosjeku 43 poena, 7.4 asistencija i 6.6 skokova. Mnogi su spremni tvrditi da bi Jordan, kada bi igrao po današnjim pravilima gdje se puno više štite napadači od kontakta, zabijao 40-45 koševa u prosjeku.

Pamte se svi pobjednički šutevi, ali Jordan je iz dana u dan gazio protivnike nesmiljenom i do tada neviđenom žestinom, kakvu je Kobe tek sporadično dosegnuo. Već prije prvog osvojenog naslova svima je bilo jasno da je Jordan najbolji živući košarkaš, a svi uspjesi Bullsa, uključujući šest naslova kao i najbolju regularnu sezonu u povijesti (72-10), uljepšali su mu rezime.

Kobe je, nakon Jordana, najveći borac i najveći radnik u ligi. No, zanimljivo, njihovi motivi su različiti.

Kobe je veliki štovatelj NBA povijesti, od malih je nogu studirao karijere i igre svih velikih košarkaša, kopirao poteze i sanjao da bude najveći. Od početka karijere to je ono čemu je Kobe težio, njegov ultimativni cilj bio je i ostao nadmašiti Jordana. Zbog toga se raspao odnos s O'Nealom, jer Kobe je htio biti glavna zvijezda momčadi, a na terenu to nije uspijevao pokazati; da su im ciljevi bili naslovi, bez problema bi ih osvojili barem još 2-3. Zbog toga je bio očajan kada su Lakersi bili slabi poslije odlaska O'Neala. Zbog toga je u doigravanjima znao imati čudnih utakmica, od onih u kojima je previše forsirao šut, preko onih u kojima je previše dodavao suigračima do onih u kojima se raspao, poput odlučujućih finalnih utakmica protiv Bostona 2008. (šesta), ali i 2010. (sedma). Kobe je igrao za povijest i slamao ga je pritisak. Ušao je u utakmicu s razmišljanjem da mora odigrati veliku utakmicu kako bi popunio CV, forsirao je šuteve koje aspirant na titulu najvećeg sebi ne može dopustiti.

Jordanova motivacija bila je jednostavnija - on je želio pobijediti. Uvijek i svugdje, u košarci ili u bilo čemu drugome. Kada je jednom izgubio na ping-pongu od suigrača Roda Higginsa; kupio je stol i vježbao dok nije postao najbolji stolnotenisač u momčadi.

I njegov govor pri ulasku u hall-of-fame sugerirao je da se radi o čovjeku koji čak ima blagi natjecateljski poremećaj - Jordan je u apsolutno svakoj sitnici tražio motiv za gaženje protivnika. Ima jedne priča iz 1990. godine, kada je na treningu Scottie Pippen izazvao Jordana s nekoliko izjava - Jordan je nakon toga uništio Pippena, tada već jednog od najboljih obrambenih igrača lige; zabio mu je toliko koševa u nizu da ga je Pippen nakon nekog vremena zamolio "Slow up, man".

Uz sve svoje vrline, nagrade, rekorde, poteze i prstene, Kobe neće moći nadmašiti Jordana, jer jednostavno na vrhuncu karijere nije uspio biti jednako nedodirljiv i nezaustavljiv kao Michael Jordan.

Kobe će nadmašiti Magica Johnsona i postat će drugi najbolji vanjski igrač u povijesti košarkaške igre.

Ali mjesto na vrhu ostat će Jordanovo i nakon Kobea Bryanta.