Na današnji dan: 80 godina od prve utakmice hrvatske nogometne reprezentacije

Povijest priča zanimljive priče i ovo je samo jedna od mnogih jer bez obzira pod čijom vlašću se nalazili i bez obzira kako se ta tvorevina nazivala - Hrvatska je Hrvatska i moramo biti ponosni na dugi vijek naše nogometne reprezentacije. Bila su to vremena kada hrvatski narod nije ni pomišljao da bi u desetljećima koja dolaze hrvatski nogometaši mogli imati oko vrata srebrnu i brončanu medalju sa Svjetskog prvenstva i to s dvije različite generacije igrača. A ne treba zaboraviti ni da su hrvatski nogometaši odbili nastupiti za Jugoslaviju 1930. na prvom SP-u u Urugvaju nakon što je sjedište nogometnog saveza preseljeno iz Zagreba u Beograd. Ali zato su Hrvati igrali važnu ulogu u osvajanju jugoslavenskih olimpijskih srebra u godinama nakon Drugog svjetskog rata, posebice 1948. u Londonu i 1952. u Helsinkiju.

Godina je 1940., novoformirana Banovina Hrvatska, čija je uspostava u Zagrebu proslavljena intoniranjem Lijepe naše, pod banovanjem Ivana Šubašića nalazi se u sklopu Kraljevine Jugoslavije. Samo pola godine nakon sporazuma Cvetković-Maček dogovorena je utakmica nogometnih reprezentacija Hrvatske i Švicarske. Utakmica je odigrana 2. travnja u Zagrebu na igralištu Građanskog u Koturaškoj ulici, a selekcija Hrvatske pod vodstvom Joze Jakopića ostvarila je uvjerljivu pobjedu 4:0. Prema izvještajima utakmica je odigrana pred 10.000 gledatelja.

Pogodak za 1:0 postigao je Florijan Matekalo u 46. minuti, a švicarska ekipa slomljena je u zadnjih 20 minuta susreta. Zvonimir Cimermančić postigao je dva pogotka, a jednog je još dodao August Lešnik. Kapetan reprezentacije bio je Mirko Kokotović, između vratnica stajao je neprikosnoveni Franjo Glaser, a igrao je i legendardni Franjo Wölfl, dok je među igračima Građanskog jedina iznimka bio Zvonko Jazbec koji je nastupao za Concordiju.

Do kraja godine reprezentacija Hrvatske odigrala je još tri utakmice. Uzvratna protiv Švicarske odigrana je 21. travnja u Bernu gdje je pogotkom Jazbeca naša momčad ostvarila pobjedu 0:1. Iduće dvije odigrane su protiv Mađarske, prva od njih 2. svibnja na nekadašnjem stadionu Ferencvarosa u Budimpešti pred 15.000 gledatelja. Aktualni viceprvaci svijeta slavili su s 1:0 pogotkom Janosa Dudasa iz 86. minute. Uzvrat je odigran u Zagrebu 8. prosinca, a Hrvatska je ovog puta ostala neporažena. Mara Wölfl bio je strijelac za 1:0, a Mađarima je izjednačenje donio Ferenc Sarvari koji je nastupao i za Rumunjsku pod imenom Francisc Spielmann.

1941. uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska, a nogometna reprezentacija nastavila je odigravati utakmice pod novom zastavom. Prvi nastup bio je na Prateru u Beču protiv Njemačke pred 40.000 gledatelja. Hrvatsku je vodio Rudolf Hitrec, a za vodstvo je strijelac bio Wölfl, no Nijemci su uzvratili s pet pogodaka i bili bolji s 5:1. Njemačku je s dva pogotka predvodio Fritz Walter, legenda Kaiserslauterna, koji je 1954. kao kapetan odveo Elf do naslova svjetskih prvaka. Mjesec dana nakon ove utakmice Hrvatski nogometni savez 16. srpnja službeno je primljen u FIFA-u.

U rujnu su odigrane dvije utakmice protiv Slovačke, u Bratislavi je bilo 1:1 uz pogodak Slavka Bede, kojemu je to jedini nastup za reprezentaciju, dok je u Zagrebu na igralištu Concordije u Kranjčevićevoj bilo 5:2 za Hrvatsku. Po dva pogotka postigli su Wölfl i Slavko Pavletić, a jednog je dodao i Branko Pleše. U tim susretima reprezentaciju je vodio Bogdan Cuvaj, ujedno i međunarodni tajnik HNS-a, dok je Hitrec, njegov prethodnik na klupi reprezentacije, obnašao dužnost predsjednika nogometnog saveza.

Reprezentacija je 1942. odigrala čak osam prijateljskih utakmica - dvije s Njemačkom i Slovačkom, te po jednu s Italijom, Bugarskom, Mađarskom i Rumunjskom. Njemačka je bila bolja u oba susreta, u Zagrebu 2:0 i u Stuttgartu opet 5:1 uz pogodak Wölfla. Dvostruki strijelac za Nijemce bio je Ernest Wilimowski, napadač rođen u Katowicama koji je za poljsku reprezentaciju nastupao od 1935. do 1939. i u 22 utakmice postigao 21 pogodak i još uvijek drži 9. mjesto vječne liste strijelaca.

Poraz je ubilježen i protiv Italije koja je u Genovi slavila sa 4:0, dok su protiv ostalih reprezentacija upisani znatno bolji rezultati. Bugari su u Zagrebu pali sa 6:0, golijadu je otvorio Ratko Kacian, dva pogotka postigao je Wölfl, jednog Cimermančić i Pleše, a dokrajčio ih je kapetan Milan Antolković u 86. minuti. U lipnju na gostovanju u Bratislavi Hrvatska s dva pogotka Cimermančića pobjeđuje Slovačku 1:2, samo tjedan dana kasnije protiv Mađara završava bez pobjednika 1:1, strijelac za Hrvatsku bio je Pleše. Slovačka je teško stradala u uzvratu odigranom u Zagrebu, krajnji rezultat bio je 6:1. Hat-trick je ostvario Lešnik, dok su po jedan pogodak postigli Wölfl, Antolković i Cimermančić. A neumorni Cimer i Mara stvarali su probleme i Rumunjima u Bukureštu, preko njihovih golova bilo je 0:2, no domaćin je uspio poravnati na 2:2.

1943. odigrane su tri utakmice, Švicarska je u Zürichu bila bolja 1:0, u Zagrebu je istim rezultatom poražena Slovačka pogotkom Antolkovića, dok je na uzvratu u Bratislavi bilo 3:1 u korist Hrvatske s dva pogotka Kokotovića i jednim Wölfla. Godinu dana kasnije opet su u Zagrebu gostovali prijatelji iz Slovačke, posljednja utakmica pod zastavom NDH odigrana je 9. travnja 1944. u Kranjčevićevoj. Prva imena susreta bili su Wölfl i Ján Arpáš, nekadašnji igrač Juventusa, koji su postigli po tri pogotka. Za Hrvatsku su još zabijali Antun Lokošek, u svom prvom i jedinom nastupu, te Cimermančić i Lešnik za pobjedu 7:3.

Kasnijih godina reprezentacija je tek povremeno bila aktivna. U Zagrebu je pred 35.000 gledatelja 26. veljače 1950. odigran dvoboj između hrvatskih i srpskih nogometaša koji je završio pobjedom Hrvatske 4:1. Dvostruki strijelac bio je Cimermančić, a po jednom su zabijali Bernard Vukas i Franjo Rupnik. Osim legendarnih Cimera i Bajde u momčadi su bili i velikani poput Vladimira Beare i Ivice Horvata.

Reprezentacija Socijalističke republike Hrvatske odigrala je prijateljsku utakmicu i 1956. kad je u Zagrebu gostovala Indonezija koja se pripremala za nastup na Olimpijskim igrama. Hrvatska je ostvarila pobjedu rezultatom 5:2 s dva pogotka Sulejmana Rebca, te po jednim Željka Matuša, Stanka Krstulovića i kapetana Aleksandra Benka, ponajboljeg međimurskog nogometaša svih vremena, a u sastavu je bio i tada 20-ogodišnji Dražan Jerković. Hrvatsku su vodila trojica izbornika - Bruno Knežević, Leo Lemešić i Franjo Wölfl, dok je izbornik indonezijske ekipe bio Antun Pogačnik, hrvatski nogometaš koji je nastupao za Građanski i Concordiju, te odigrao utakmicu protiv Njemačke 1941. u Beču.

Reprezentacija nakon toga nije odigrala nijednu utakmicu sve do 1990. kad je na Maksimiru gostovao SAD. A prije svih gore navedenih utakmica svakako ne treba zaboraviti ni onu koju Hrvatski nogometni savez označava kao prvu neslužbenu i koja je odigrana pet godina prije osnutka saveza. Pod zastavom tzv. Trojednice (Trojedne Kraljevine Hrvatska, Slavonija i Dalmacija), hrvatski nogometaši odigrali su 1907. na Letni u Pragu dvije utakmice protiv tamošnje Slavije. Posrednici u organizaciji utakmice bila su dvojica čeških nogometaša koji su tad nastupali za zagrebački PNIŠK, te je prvotni plan bio da to bude klupska prijateljska utakmica, no pozvani su bili i igrači HAŠK-a i zato je naša momčad u Češkoj prezentirana kao reprezentacija.

Prva utakmica odigrana je 23. lipnja, naši igrači bili su neiskusni, nisu se snašli na velikom terenu i Slavia je bila uvjerljiva s visokih 15:0, dok je samo tri dana kasnije odigrana i druga utakmica koja je završila rezultatom 20:0. Gostovanje u Pragu imalo je svoju političku pozadinu i nogometni susret bio je svojevrsna demonstracija u borbi za samostalnost češke i hrvatske nacije koje su se nalazile u sklopu Austro-Ugarske Monarhije.

#ostanitedoma