Playlista za doma: Nogomet je njihov, a ovo su njihove navijačke pjesme

Engleze je popularno mrziti. Gotovo svaka nacija na svijetu ima za to razlog zbog njihove kolonijalne prošlosti i navike da istovremeno glume gospodu koji su iznad i odvojeni od ostatka svijeta, a istovremeno se petljaju u sve.

No ono što su nam Englezi svima ostavili jest nogomet. Oni su ga izmislili, uredili i dali mu pravila te su ga proširili diljem svijeta. I u nogometu smo ih skloni ne voljeti zbog one bahatosti medija i podcjenjivanja svih drugih koje često na reprezentativnom planu ne prate rezultati.

Ipak, nogomet u Engleskoj je nešto posebno, a još je posebniji način na koji ga živi i doživljava običan puk. Kultura odlazaka na stadion je posebna na Otoku, a još su posebniji navijači i njihove pjesme. Zato smo odabrali neke od njih kako bi imali što za slušati dok vrijeme doma kratite peglajući, odrađivajući kućni trening ili igrajući Fifu i Football Manager u apstinenciji od nogometa. Tko zna, možda vas opet nabriju.

Three Lions (Football's coming home)

Počinjemo s onom koja možda Hrvate i najviše živcira. Fraza "It's coming home" se često ponavljala tijekom Svjetskog prvenstva u Rusiji, naravno u kontekstu engleskog ulaska u polufinale prvenstva i realne šanse za titulu. Naravno, na tom putu se ispriječila Hrvatska, a naš je narod zajedno s medijima odmah pohrlio oblatiti Engleze za spremanje ražnja dok je zec u šumi i poslovično bahato najavljivanje da se "naslov vraća kući".

Naravno, pozadina same pjesme je potpuno drukčija. Nastala je 1996. povodom engleskog domaćinstva Eura što je bilo prvo veliko natjecanje u Engleskoj od mitskog SP-a 30 godina ranije, zato i fraza da se "nogomet vraća kući". Također, to je bio i posljednji, ultimativni znak ponovne integracije Engleza s ostatkom nogometne Europe nakon što su godinama bili isključeni zbog huliganizma krajem osamdesetih.

Napisali su ju komičari David Baddiel i Frank Skinner uz glazbu poznatog benda Lightning Seeds. Svi znamo kako je taj EURO završio za Engleze, novim ispadanjem od Njemačke na penale u polufinalu. Zato je pjesma ponovno izbačena za SP 1998. s novim, još autoironičnijim tekstom jer se bogata engleska povijest reprezentativnih neuspjeha produljila za još jedno slomljeno srce, i to na svom terenu.

No pjesma je ostala defacto neslužbena himna svih engleskih navijača koji od te 1996. broje još 24 godine neuspjeha i bolnih poraza, a priliku za popravak će imati 2021. kad na svom Wembleyju istrči mlada i potentna nova Engleska pod vodstvom Garetha Southgatea, baš onog koji je zapucao ključni penal protiv Nijemaca 1996. Ne sumnjamo da će se i tada ova pjesma pjevati po Londonu i da će jednako živcirati Hrvate koji taj EURO otvaraju baš protiv Engleza u Engleskoj.

World in Motion

Prije tog mitskog ispadanja od Njemačke u polufinalu Eura, Englezi su imali još jedno, ono 1990. u polufinalu Svjetskog prvenstva. Nakon godina muke s huliganskim problemima i izbacivanja engleskih klubova iz Europe, stvar se nekako riješila te je na prijelazu desetljeća stvorena i Premier liga uz veći upliv novca u cjelokupni engleski nogomet.

Bilo je to nekako ključno razdoblje za razvoj modernog nogometa, pogotovo u domovini nogometa koja se uspjela izboriti sa svim problemima te će u novo desetljeće krenuti jače. Na reprezentativnom planu je stvorena mlada i potentna ekipa koja bi trebala dominirati europskim nogometom, a za gotovo idealno lansiranje neke nove priče i engleskog nogometa trebao je samo velik rezultat.

On se trebao dogoditi na Svjetskom prvenstvu u Italiji 1990. te je upravo za to prvenstvo napisana čisto glazbeno gledano možda i najbolja pjesma na ovom popisu, "World in Motion" synth-pop grupe New Order. Ono što ovu pjesmu izdvaja od ostalih, osim laganih nota koje možete slušati bilo kad, a ne samo u navijačkom zanosu, jest sad već mitski rap Johna Barnesa.

Legendarno Liverpoolovo krilo je nakon natjecanja s Peterom Beardsleyjem, Paulom Gascoigneom i Chrisom Waddleom odabrano da odrepa posljednji dio pjesme i to je učinio besprijekorno. Pa eto, i Englezi Štimca za trku imaju.

Umjesto velikog rezultata je Englezima priređeno slomljeno srce magnitude onog hrvatskog protiv Turske 2008. jer su ispali od Zapadne Njemačke nakon jedanaesteraca nakon utakmice u kojoj će se mnogi zakleti da su Englezi bili mnogo bolji. Ostala je nakon toga i mitska izjava strijelca Garyja Linekera o igri u kojoj 22 igrača natjerava loptu, a na kraju pobijede Nijemci.

All Together Now

Ne mogu nikako Englezi bez Nijemaca, ali se ova pjesma ipak veže s predivnom gestom obje strane u jako mučnom periodu. Možda nije u svojoj suštini navijačka, ali "All Together Now" govori o onoj lijepoj strani nogometa koja povezuje i ruši sve barijere.

Naime, u toj je pjesmi opisano poznato Božićno primirje u Prvom svjetskom ratu. Priča ide kako su od 24. do 26. prosinca 1914. na Zapadnoj fronti vojnici prestali pucati jedni na druge kako bi proslavili Božić, a skupine britanskih i njemačkih vojnika su diljem fronte na trenutak zaboravile na pretenzije i razmirice svojih vladara te su zaigrale nogomet na ničijoj zemlji.

Pjesma je djelo liverpulskog benda The Farm, a svoju veliku izvedbu uživo je doživjela 1994. na Anfieldu prije utakmice Liverpoola i Evertona. Znakovito jest do da je ta utakmica bila zadnji Merseyside derby koji se odigrao ispred mitskog starog Kopa, najpoznatije tribine na Anfieldu. Kop će kasnije te godine biti srušen, a nova će tribina dobiti sjedeća mjesta.

I'm Forever Blowing Bubbles

Idemo i do klupskog nogometa. Sigurno znate za frenda koji baš ne voli nogomet, ali se "naložio" na navijačku scenu nakon što je pogledao film "Green Street Hooligans". Ili onog koji voli nogomet, ali baš zbog tog filma navija za West Ham. Baš je to filmsko ostvarenje s Elijahom Woodom i Charliejem Hunnamom iznova kontekstualiziralo, a pomalo i romantiziralo navijačko nasilje i huliganizam koji je desetljećima bio engleska rak-rana.

Jedan od utjecaja na pop-kulturu tog filma je i širenje pjesme "I'm Forever Blowing Bubbles" koja je, ironično, američka pjesma koja je nekako spontano postala himna londonskog West Hama te se tamo lokalizirala, a onda je opet holivudski raširena. U početku zamišljena kao, zamislite, valcer, napisana je 1918., a glazbu potpisuje John Kellette, dok je tekst suradnja trojice tekstopisaca.

Brzo je u poslijeratnom vremenu postala hit u SAD-u i Engleskoj, a legenda kaže da su je navijači West Hama prihvatili još 1920-ih. No službeni zapisi pjevanja o puhanju mjehurića na utakmicama Čekićara ne postoje prije 1940-ih. Bilo kako bilo, valcer je nekako ironično postao himna najtvrdokornijih navijača, a kroz povijest se ova pjesma iskristalizirala kao jedna od najprepoznatljivijih himni nekog nogometnog kluba i danas ju svi znaju. Što zbog nogometa, što zbog filma.

On The Ball, City

Uvijek je nezahvalno birati što će na klupskoj razini na neku listu, a što ne pa je lakše odabrati nešto univerzalno, ili u slučaju ove liste, reprezentativno. Ali je jedna od četiri klupske pjesme morala biti i ova.

Naime, "On The Ball, City" je poznata kao najstarija nogometna pjesma koja se koristi i dan danas, a datira još u 19. stoljeće. Navodi govore kako je himna Norwich Cityja starija i od samog kluba jer je napisana za lokalne klubove Norwich teacher i Caley's FC još u 1890-ima, a osnutkom Norwich Cityja je postala i himna tog kluba.

Autor pjesme se ne zna sa sigurnošću, ali se često pjesma pripisuje Albertu T. Smithu koji je ujedno i prvi direktor Norwicha odmah po osnutku kluba 1902. godine. Tako ju se i 117 godina kasnije može čuti na utakmicama Kanarinaca na Carrow Roadu u više ili manje izvornom obliku.

Vindaloo

Vjerojatno najluđa pjesma na listi je kultni hit napisan za Svjetsko prvenstvo 1998., a za koji glazbu potpisuju basist Blura Alex James te majstor istog instrumenta koji je dio vijeka proveo u kultom Pink Floydu, Guy Pratt. Riječi su djelo komičara Keitha Allena, a sve to skupa se potpisuje pod imenom grupe Fat Les.

Pjesma je krunski primjer onog samosvjesnog i autoironičnog britanskog humora. Od same glazbe koja je parodija na navijačka skandiranja do teksta koji se uglavnom sastoji od besmislica i opetovanih "na na na na na" i ponavljanja riječi vindaloo. Vindaloo vam je inače jelo, vrsta vrlo ljutog curryja koji nogometni navijači često jedu nakon utakmica uz poveće količine piva i pokoji nestašluk.

Tako je sama pjesma bila kao stvorena da postane hit i himna onog grubljeg dijela puka koji ne mari za manire i političku korektnost pa je izazivala mnoge kontroverze i prijezir kod onog "đentlmenskijeg", aristokratskog dijela Engleske. Pa je tako i sama postala stoljetni engleski sukob u malom.

Sam spot je također parodija na spot za "Bitter Sweet Symphony" od The Vervea, uz sitne razlike poput potpuno sulude galerije likova koja se pojavljuje na ulici i radi jednako sulude stvari. Onaj dio teksta koji nije ponavljanje istih riječi niže najklasičnije engleske klišeje pa sve skupa počinje s pitanjem "do you put the kettle on?" (pristavljaš li čajnik?).

Will Grigg/Vardy/Mitro's On Fire

Poseban dio navijačke kulture kod Engleza, a i otočana, jest prilagođavanje poznatih pop pjesama stadionskom štihu. Tako je pop hit "Freed From Desire" koji potpisuje pjevačica Gala sredinom 2010-ih postao neizostavan dio engleskih stadiona, i to u tri poznate verzije.

Najpoznatija i najraširenija je ona koja slavi Willa Grigga, sjevernoirskog napadača koji je navijače Wigana zaludio u sezoni 2015/16. Grigg je postigao 25 golova u League One te je svom klubu donio promociju u Championship. Navijači su mu se odužili preoblikovanjem pjesme u skandiranje posvećeno njemu, a onda je stigao i EURO 2016.

Možda i navijački najlegendarniji EURO se te godine održao u Francuskoj, a poseban je zato što su na njega došle čak četiri otočke reprezentacije. Uz stalne goste Engleze su u Francusku došli i Velšani, Irci i Sjeverni Irci s Griggom, a zajedno sa svim tim ekipama su došli i ludi otočki navijači koji su tih mjesec dana u Francuskoj radili dar-mar.

YouTube je pun videoisječaka atmosfere kakvu su tih dana pravili britanski navijači pogonjeni litrama piva, a tu su Sjeverni Irci Griggovu pjesmu prenijeli Europom. Nisu dužni ostali ni Englezi koji su istu melodiju posvetili svom luđaku iz Leicestera Jamieju Vardyju koji je iste godine svom klubu donio šokantan naslov u Premier ligi.

Ipak, navijački autorski rad na "Freed From Desire" sebi pripisuju navijači Newcastlea koji su na taj način slavili srpskog napadača Aleksandra Mitrovića. Tko je prvi što napravio nije važno, važno je da su uz islandski vikinški pljesak najveća uspomena na to ljeto baš "zapaljeni" napadači.

Glory Glory [insert club]

Poznata koračnica iz Američkog Građanskog rata "The Battle Hymn of the Republic" sa svojim refrenom "Glory Glory Hallelujah" vrlo je lako postala plodno tlo za svaku navijačku skupinu koja drži do sebe. Refren je zbog svoje riječi Hallelujah prvo našao put do religijskih okupljanja pa je prilagođen u crkvene pjesme, a onda je došao i do onih drugih okupljališta.

Svaki tradicionalni otočki radnik i protestant je znao da nakon napornog tjedna dolazi nedjelja rezervirana za bogoslužje i nogomet, a duhovne crkve i svjetovne stadione su pjesmom prvi znali povezati navijači škotskog Hiberniana još 1950-ih.

U međuvremenu su se radnici izborili za prava i dulji vikend pa su se ta dva masovna mjesta okupljanja nekako razdvojila te je nogomet otišao u subotu, a misa ostala nedjeljom, a naš "Glory, Glory" je put pronašao i do Engleske gdje ga prvi prihvaćaju navijači Tottenhama, a onda i Leedsa.

No najpoznatija je danas kao službena himna Manchester Uniteda, a "Glory, Glory Man United" je prvotno izbačen 1983. Prihvatili su to navijači, a nekako paralelno s tim kreće i era Sir Alexa Fergusona na Old Traffordu te najveći Unitedovi uspjesi koji su klub i pjesmu lansirali do svjetske slave. I sam klub je prihvatio pjesmu pa službeni magazin kluba nosi ime Glory Glory Man United, a 2007. je snimljena i duga, službena verzija pjesme koja postaje i službena himna kluba.

Tih ste desetljeća znali da kad s razglasa na Teatru snova zagrmi GGMU, vjerojatno vas čeka slavljenje pobjede jer se ova pjesma pušta na kraju, a tih je godina Sir Alexov United dominirao. Danas nije sve toliko bajno, ali je od svih na popisu ova pjesma definitivno najpjevnija pa ju možete pjevušiti i zviždati dok perete suđe i sanjate o nekim boljim danima za Crvene Vragove, ako su vam pri srcu.

You'll Never Walk Alone

Znali ste da ćemo završiti s ovom. Najpoznatija nogometna himna koja je nadišla sam nogomet, a za nogomet nije ni napisana. Nastala je 1945. godine za mjuzikl Carousel koji potpisuju Richard Rodgers i Oscar Hammerstein, ali najpoznatiju verziju pjesme 1963. godine pjeva liverpulski bend Gerry and the Pacemakers, dio liverpulske rock scene 50-ih i 60-ih iz koje su, između ostalog, potekli i sami Beatlesi.

Tih je godina bio običaj da se na Anfieldu puštaju pjesme liverpulskih bendova i pjesme s ljestvica, a baš su ovu navijači Liverpoola na Kopu prihvatili gotovo odmah, naučili, pjevali i stavili kao svoje obilježje u skraćenoj YNWA verziji.

Kažu da niste osjetili nogometnu atmosferu ako niste bili na punom Kopu dok se prije prvog sučevog zvižduka pjeva "You'll Never Walk Alone". Pjesma je iz Liverpoola brzo otišla ido drugih klubova pa ju se može čuti i na tribinama dok igra Celtic ili Borussia iz Dortmunda na prepunom Westfalenu.

YNWA je utjecala i na navijačku scenu u Hrvatskoj. Navijači hokejaškog Medveščaka su je prihvatili, a 1992. mladi zagrebački bend Pips, Chips&Videoclips izbacuje "Dinamo ja volim", pjesmu koja će postati himna BBB-a i simbol otpora dok se klub zvao Croatia. Odmah je bilo jasno da je pjesma duboko inspirirana Liverpoolovom himnom, a sve je samo potvrđeno kad su Pipsi 1995. na albumu "Dernjava" izbacili svoju "naoštrenu" verziju YNWA koja neodoljivo podsjeća na njihov prvi singl i Dinamovu himnu.

#ostanitedoma FOTO: Goran Stanzl/PIXSELL