Nogomet u doba korone: Uzmi ili ostavi, privikni se ili odustani

Nogomet se vratio, a da se neke pitao - bolje da se nije vraćao. Naravno, u ovakvom stanju. Moramo biti realni, to je nogomet kakav ćemo još vjerojatno dugo gledati, svidjelo se to nama ili ne. I to na koji god program okrenemo i koju god ligu pokušamo gledati.

Nogomet bez navijača nije isti kao s navijačima. Nedostaje ta kulisa koju stvara buka na stadionu, navijači podignu igrače i tu se stvara ta prednost domaćeg terena. Ovako će se kod mnogih momčadi taj efekt istopiti. Diljem Europe postoje takozvane domaćinske momčadi, čvrste na svom travnjaku i teško pobjedive u tom okruženju, a opet bojažljive u gostima. Bit će zanimljivo vidjeti kako će se snaći u ovim uvjetima.

Je li nogomet bez navijača lošiji, katastrofalan i isti kao i s njima. Na to pitanje je nemoguće odgovoriti jer je riječ o subjektivnom izboru pojedinca. I u razgovorima nakon dvoboja Borussije Dortmund i Schalkea, odgovori su bili različiti. Bilo je onih kojima je to bilo "bez veze" i bili su na iskušenju prebaciti na bilo koji drugi program, ali, eto, odlučili su vidjeti što će se događati, hoće li pasti još koji pogodak i odgledali su utakmicu do kraja.

Bilo je i onih kojima je najvažnije da se nogomet vratio, uživali su u igri i nisu se previše zamarali s onim što se događa na tribinama (gdje se ne događa ništa). Možemo reći da je omjer jednih i drugih otprilike bio 50:50.

Kako god bilo, oni koji su s gorčinom ispratili "povratak nogometa", neće imati izbora, morat će prihvatiti situaciju kakva je i priviknuti se na novu realnost ili će čekati dok se stvari ne vrate na staro, a to je vrlo upitno kada će biti.

Naravno, čudno je, posebno jer je na rasporedu bio veliki regionalni derbi koji je baš poznat po fantastičnoj atmosferi i to uglavnom kada se igra u Dortmundu. Ma bilo koja utakmica u Dortmundu donosi spektakl na tribinama i mnogi nisu imali pojma kako uopće izgledaju tribine ovog stadiona kada na njima nema navijača.

Ovako smo dobili HNL dojam, jasno čuješ suca, čuješ trenere, igrače, čuješ čak i tišinu.

Oni najzagriženiji ljubitelji HNL-a nagledali su se utakmica sa sličnom kulisom. Lokomotiva, Inter, Rudeš, Dinamo u vrijeme bojkota navijača, bilo je utakmica sa stotinjak gledatelja na tribinama i oko vas mir i tišina. Čuje se samo napucavanje lopte i ako niste dovoljno koncentrirani, može vas san prevariti.

Međutim moralo se krenuti ili bolje rečeno, bilo je poželjno krenuti. I takav nogomet privući će mase i ponuditi neko zadovoljstvo gledanja putem malih ekrana. Ipak, bolje išta nego ništa. Uostalom, svaki dan bez nogometa samo dodatno povećava gubitke klubova, već danas su mnogi u vrlo teškoj situaciji, a takvo stanje samo bi sve pogoršavalo. Niti ovako neće biti bajno, klubovi mogu zaboraviti na prihod od ulaznica i dijela sponzora, ali ostaju barem neki drugi kakvi-takvi prihodi. U protivnom ne bi bilo niti njih.

Igranje s navijačima na tribini nije nikako bila opcija, milanska škola bila je preskupa i sto puta će se razmisliti prije nego se dopusti povratak navijačima na tribine. Puno je priča, razmišljanja, ideja, ali dok god je virus među nama, tribine će biti prazne. Morat ćemo čekati na povlačenje virusa ili na cjepivo, čini se kako je to jedino realno. Sve drugo bilo bi kockanje, a teško je vjerovati da će se netko ići baš tako kockati jer je cijena koja je dosad plaćena definitivno previsoka.

Moralo se krenuti i zbog igrača. Ovih dva mjeseca pauze je sasvim dovoljno da svi sportaši ispadnu iz forme jer bez kvalitetnog situacijskog treninga i bez nastupa, ne možeš biti u pravom izdanju. A zamislite sada da se čeka definitivna dozvola za povratak ljudi na tribine kako bi se zadovoljila navijačka želja pa da igrači ostanu šest do 12 ili možda i više mjeseci bez nogometa.

Stoga priviknimo se, nema nam druge. Kao što smo se privikavali na maske u zatvorenim prostorima, sredstva za dezinfekciju na ulasku i izlasku iz zatvorenih prostora, održavanje distance, život pod novim pravilima. Ovo je nogomet pod novim pravilima koji moramo prihvatiti.

Proteklih tjedana živjelo se za utakmice bjeloruskog prvenstva, čekalo se do tri sata u noći na početak dvoboja u Nikaragvi, tražio se bjesomučno po opskurnim mjestima prijenos dvoboja iz Turkmenistana i Tadžikistana, a da ne pričamo koje je to zadovoljstvo bilo kada se pronašao prijenos susreta iz Burundija. I to nije sarkazam.

Prilagodimo se. Ruku na srce, čak i nakon tolike pauze, moglo se vidjeti i dobrog nogometa. Igra obje Borussije, prebacivanje u brzinu više one dortmundske Borussije je fascinantno, tranzicija savršenstvo, Schalke je u pojedinim trenucima izgledao kao amaterska družina. I zato se isplatilo provesti tih dva sata plus dva sata uz nogomet. I opet ćemo u nedjelju, ponedjeljak i ubuduće. Jer koja nam je alternativa? Pregledavanje snimki ranijih utakmica po tko zna koji put? Ne, hvala, stvarno smo ih se nagledali u ova dva mjeseca.

Osobno? Drago mi je da se nogomet vratio. Pa makar i ovakav.