Nogomet istočnog bloka: Istočna Njemačka i kako je Stasi određivao prvaka

Priča o nogometu u Njemačkoj Demokratskoj Republici ili kolokvijalno nazvanoj Istočnoj Njemačkoj vrlo je kompleksna i višeslojna. Politika je u svim društvima od postanka čovječanstva povezana sa sportom, međutim u društvima koja su se u drugoj polovici 20. stoljeća nalazila iza „Željezne zavjese“, politika je bila neodvojiva i nedvosmisleno spiritus movens nogometa. U takvim okolnostima, istočnonjemački nogomet bio je usko povezan s politikom koja je narodski rečeno „vedrila i oblačila“.

1. Dynamo Dresden i Dynamo Berlin

U gotovo polustoljetnoj povijesti istočnonjemačke Oberlige, Dynamo Dresden i Berliner Dynamo (Dynamo Berlin) bile su najznačajnije momčadi. Kao što je to često bio slučaj u državama u istočnoj Europi, visoka politika bila je izuzetno zainteresirana za sport. To se može objasniti činjenicom da je nogomet privlačan širokim masama, pa tako i vodećoj kliki društva, ali još više činjenicom da preko uspjeha u nogometu i sportu općenito možete slati poruke uspjeha društva kojeg stvarate ili održavate.

Ovdje je kontekst prilično jasan što je uostalom isticao i Erich Mielke, zloglasni ministar državne sigurnosti Istočne Njemačke (Staatssicherheitsdienst), poznatijeg kao Stasi. Kako je Berlin bio centar tog dijela svijeta i jedan od simbola Hladnog rata, važno je bilo imati uspješan klub u glavnom gradu tog komunističkog bastiona blizu Zapadne Europe.

Zato je odlučeno da se velika pažnja da berlinskom Dynamu koji je osnovan 1966. godine. Momčad nije postizala velike uspjehe na početku svog stvaranja niti je bila ozbiljno shvaćena u Berlinu (dok vlasti to neće potaknuti seljenjem jednog drugog kluba), ali je najveću slavu doživjela od 1979. do 1988. godine kada je osvojila 10 titula prvaka DDR-a u nizu. Zanimljiv uspjeh postigli su 1972. godine kada su u polufinalu Kupa pobjednika kupova izgubili od imenjaka iz Moskve. Nakon dvije utakmice koje su završile rezultatom 1:1, ruska momčad slavila je boljim izvođenjem jedanaesteraca.

Berlinski Dynamo zasigurno nije bio omiljen klub među običnim ljudima koji su imali razumljiv strah od tajne istočnonjemačke policije koja je upravljala klubom. No, ono što je fascinantno da Dynamo Berlin nije imao niti svoje vjerne navijače, već kako to objašnjava Luci Kelemen, autor na These Football Times, huligani su koristili mržnju drugih navijača prema klubu isključivo da rade nered i izazovu tučnjavu i na taj način pokažu neslaganje s režimom.

S druge strane, Dynamo Dresden nije bio uspješan u domaćem prvenstvu kao berlinski imenjak (osam titula), ali je ostvario puno veći europski uspjeh o kojem ćemo pisati malo kasnije. Iako s prefiksom Dynamo što je automatski značilo povezanost s policijom, klub iz Dresdena morao se podvrgnuti volji Berlina i riskirati svoju budućnost. Depeša je stigla i uz malo protivljenja, većina igrača i djelatnika moralo je otići u Berlin stvarati vodeći klub Istočne Njemačke.

Imao je klub iz Dresdena velikih uspjeha tijekom 70-ih godina, kao što smo rekli dosta i na europskom planu, ali protiv Berlina nije moglo jer tih godina, samo je jedna momčad mogla biti prvak. Dan Davison je u svom članku Remembering Dynamo Dresden: The Fallen Giant of East German Football, upravo istaknuo važnost politike i slučaj kada ta ista podrška okrene leđa klubu.

Embed from Getty Images

Tijekom tih „zlatnih godina“ Dynama iz Dresdena, notorni Mielke ušao je u svlačionicu u kojoj su igrači slavili naslov i jasno im natuknuo kako će naredno desetljeće pripasti Dynamu iz Berlina. Ako se igrači drugih klubova s time i ne bi složili, tu su već bili suci i drugi dužnosnici koji su znali kako provoditi u djelo volju vrha države.

2.Ostale momčadi

Profesor njemačke povijesti Mike Dennis sa Sveučilišta u Wolverhamptonu tijekom svoje znanstvene karijere veliku pažnju posvetio je nogometu u Istočnoj Njemačkoj. Tako u svojem članku “Behind the Wall: East German football between state and society“ ističe poznatu činjenicu kako je ime klubova često značilo pod čijim su patronatom bili ili tko su im bili osnivači.

Kao što smo i ranije rekli, Dynamo je bio pod kontrolom Stasija. S druge strane, Vorwarts Berlin, a kasnije zbog stvaranja Dynamo Berlina, Vorwarts Frankfurt Oder, bio je pod kontrolom vojske. Carl Zeiss Jena bio je klub tvornice Carl Zeiss, odnosno danas znane samo pod imenom Zeiss. Također, bilo je tu još klubova koji nisu direktno bili povezani s državom preko vojske ili policije, ali su bili obilato financirani od strane države.

Tijekom šezdesetih godina odlučeno je kako će se stvoriti centri izvrsnosti koji će biti financijski stabilni i crpit će sve potencijale iz regija iz kojih dolaze. Među njima je svakako predvodnik bio berlinski Dynamo, ali spomenimo još i Lokomotiv Leipzig, Magdeburg te Union Berlin. Upravo potonji je imao veliko rivalstvo s omraženim Dynamom, premda je i sam bio direktno financiran od države, od tzv. sindikata slobodnih radnika koji je uključivao gotovo sve radnike.

Sve ove spomenute momčadi imale su uspjeha, neke čak i velikih u europskim natjecanjima poput Magdeburga koji je jedini u Istočnu Njemačku donio europski trofej. Ipak, u domaćim natjecanjima, mjesta je bilo samo za dvije momčadi, uz tek poneki izuzetak ili određenu godinu kada su pojedinci na vlasti odlučili da mogu malo disperzirati trofeje.

3. Uspjeh u europskim natjecanjima

Iako zapadnoeuropskom nogometu pojmovi korupcija ili podmićivanje nisu nepoznanica, ono što se događalo u istočnom bloku graničilo je s ludilom. Teško je uopće zamisliti šefa britanske ili francuske tajne službe da ulazi u svlačionicu i govori igračima Liverpoola ili Marseillea tko će biti prvak i tko mora pobijediti.

U Istočnoj Njemačkoj to je bio slučaj i premda se to moglo kontrolirati unutar granica te države, u europskim natjecanjima konkurencija ne samo što je bila jaka, nego je i utjecaj tih sivih eminencija bio slab ili nikakav. Berlinski Dynamo imao je nekoliko značajnijih izleta u europske vode, ali bez većih postignuća. Osim onog ispadanja od Dinama iz Moskve koji možemo nazvati sraz Stasija i KGB-a, najveći uspjeh dogodio se 1980. godine kada su u četvrtfinalu Kupa prvaka ispali od Nottingham Foresta koji je te sezone osvojio naslov prvaka Europe.

S druge strane, Dynamo iz Dresdena već je bio zapaženiji u Europi. Zanimljivo, dosta često se dogodilo da protiv koga oni ispadnu u četvrtfinalu, taj naposljetku postane prvakom. Dva puta su gubili u četvrtfinalu Kupa Uefe od Liverpoola 1973. i 1976. godine i oba puta Redsi su odnijeli naslov. Također, ispali su i 1991. godine u četvrtfinalu Kupa prvaka od Crvene Zvezde kada je beogradska momčad uzela naslov prvaka Europe. Ujedno je uzvratni susret bio prekinut u 78. minuti zbog divljanja navijača Dresdena koji su sve više dolazili na liste poznatih huligana Europe.

O jednom nevjerojatnom porazu ćemo podrobnije pisati u narednom poglavlju, ali također se jedan zanimljiv dogodio 1985. godine u kojem su sudjelovala i trojica hrvatskih predstavnika. Dynamo Dresden izvukao je Rapid Beč i u prvom susretu slavio s 3:0. U uzvratu u Beču momčad koju je vodio Otto Barić potopila ih je s 5:0 i plasirala se u polufinale. Za tadašnji Rapid igrali su mnogi velikani poput Antonina Panenke i Johanna Krankla, a u oba susreta nastupili su i hrvatski nogometaši Zlatko Kranjčar te Petar Bručić.

Ipak, najveći uspjeh postigao je Magdeburg osvojivši naslov pobjednika Kupa pobjednika kupova 1974. godine. U finalu koje se igralo u Rotterdamu, Magdeburg je s 2:0 slavio protiv Milana kojeg je vodio Giovanni Trapattoni. Tih godina Milan nije bio najjači klub u Italiji, ali bez obzira na to uspjeh Magdeburga treba istaknuti. Iako nije zabio u finalnom susretu, u drugoj polovici 70-ih i u 80-im godinama jedan od najznačajnijih igrača Magdeburga bio je Martin Hoffmann kojeg mnogi ističu i kao jednog od najboljih igrača Istočne Njemačke.

Hoffman je cijelu igračku i gotovo cijelu trenersku, proveo u Magdeburgu. Kao igrač 13 godina dao je tom klubu i osvojio dva naslova prvaka i tri nacionalna kupa te onaj najvažniji, Kup pobjednika kupova. S reprezentacijom Istočne Njemačke, koja je bila prilično uspješna na Olimpijskim igrama, osvojio je zlatnu medalju 1976. godine u Montrealu. U 62 nastupa za reprezentaciju postigao je 15 pogodaka, a za Magdeburg je zabio 78 golova u 256 susreta.

Iako nije bio dio te sjajne momčadi, najbolji igrač u povijesti Magdeburga po mnogima je Joachim Streich koji još uvijek drži rekord po broju postignutih pogodaka za tu momčad. U svojoj karijeri odigrao je 229 utakmica za Magdeburg i postigao 154 pogotka. Upoznati ga je mogla i zagrebačka publika kada je u sezoni 1976/77 Magdeburg igrao protiv Dinama i nakon dva susreta s 4:2 prošao u drugo kolo Kupa Uefe.

4. Čudo na Grotenburgu

Jedna od najspominjanijih utakmica u polustoljetnoj povijesti Istočne Njemačke je ona u četvrtfinalu Kupa pobjednika kupova u sezoni 1985/86. Dynamo Dresden izvukao je Bayer Uerdingen, momčad koja definitivno nije ostavila ogroman trag u povijesti njemačkog nogometa. Ipak, godinu dana ranije, tada sedmoplasirana momčad Bundeslige došla je do finala Kupa Njemačke i u finalu odigranom u Berlinu svladala Bayern s 2:1.

Embed from Getty Images

Time se Bayer Uerdingen plasirao u Kup pobjednika kupova gdje je u četvrtfinalu izvukao istočnonjemački Dynamo Dresden. Prvi susret odigran u Dresdenu završio je rutinskom pobjedom domaćina s 2:0 uz još jednu odličnu predstavu napadača Franka Lippmanna kojemu će također ovaj četvrtfinalni dvoboj obilježiti kasniji život.

Uzvratni susret koji se trebao odigrati dva tjedna kasnije donio je jedan od najvećih preokreta u povijesti europskog nogometa. Premda bi to bilo malo pretjerano, možemo s jednom dozom slobodnijeg izraza usporediti prolaz Bayer Uerdingena kao pobjedu Liverpoola protiv Milana u onom mitskom istanbulskom finalu Lige prvaka.

Na poluvremenu druge utakmice, Dynamo Dresden je imao vodstvo od 3:1. Ne samo to, nego ako zbrojimo i rezultat iz prve utakmice, dolazimo do vodstva od 5:1, uz činjenicu da Bayeru treba barem pet pogodaka da prođe u polufinale. Reći u tim trenucima da se radi o nemogućoj misiji bilo bi podcjenjivanje. Do dan danas nije do kraja jasno kako su se dogodili kasniji događaji. Je li u pitanju bilo nevjerojatno opuštanje, doza sreće i stvarno nevjerojatna preciznost domaće momčadi, teško je reći, ali svi akteri bili su složni (osim vjerojatno onih iz tajnih službi) kako se radilo o fenomenalnoj nogometnoj utakmici.

Na Youtubeu postoji snimka cjelokupnog susreta i bez imalo pretjerivanja savjetujemo gledanje svih 90 minuta jer se doista radi o fantastičnom susretu u kojem je Dynamo Dresden imao barem nekoliko velikih prilika u drugom dijelu da okonča sve dileme. Ipak, kao što pretpostavljate, Bayer je prošao. U 65. minuti rezultat je već bio 4:3 za domaći sastav, međutim još uvijek je to bilo nedovoljno za prolaz dalje. Bayeru su trebala još tri pogotka u svega dvadesetak minuta.

Embed from Getty Images

Malo pomalo grabili su domaći, a kada je Wolfgang Schafer zabio u 86. minuti za rezultat 7:3 bilo je jasno da je priči kraj. Čak šest pogotka postigli su domaći u drugom dijelu i to je nešto što je priličan raritet. Ipak, sramota za Dynamo Dresden nije prestala te noći kada su vjerojatno dobro svi bili „izribani“ od strane vodstva kluba. Kako brojni izvještaji ističu, jutro nakon poraza u hotelskim sobama igrači su se spremali za povratak kući, ali jednom nije bilo traga.

Onaj Lippmann kojeg smo ranije spomenuli i dvostruki strijelac u četvrtfinalnom ogledu odlučio je prebjeći u Zapadnu Njemačku i počiniti smrtni grijeh u očima vrha Istočne Njemačke. Tadašnji napadač Dynama Dresden nije bio u milosti vodstva kluba, često ga se optuživalo za pijančevanja i nesportska ponašanja, ali ga je čvrsto branio Klaus Sammer, njegov tadašnji trener i otac poznatijeg Mathiasa Sammera, Lippmannovog tadašnjeg suigrača iz Dresdena. Zanimljivo je za napomenuti kako uz oca i sina Sammer, u Dresdenu je tada igrao i

Ulf Kirsten koji je ostvario sjajne uspjehe s Elfom 90-ih godina.

Lippmann je uspio pobjeći u Bavarsku, nakon kratkotrajne suspenzije zaigrao je za Nürnberg, ali nije napravio neku značajniju karijeru. Što se tiče ostalih aktera, Klaus Sammer također više nije mogao obavljati svoj posao i vratio se u klub tek nakon reunifikacije te proveo na klupi još jednu godinu do 1993. Priča o Lippmannovom bijegu važna je za situaciju krajem 80-ih godina kada se polako mijenjaju karte na geopolitičkoj sceni i kada je Istočna Njemačka došla na sam kraj svojeg postojanja.

Kao što su mnogi autori i povjesničari isticali, plaće nogometaša u Istočnoj Njemačkoj nisu bile male i one su bile čak četiri ili pet puta veće od one prosječne, ali igračima koji su doduše kontrolirano, ali ipak mogli putovati diljem Europe, taj drugi svijet sigurno je bio puno privlačniji i atraktivniji.

5. Nemogućnost prilagodbe

Pad Berlinskog zida 1989. godine i konačna reunifikacija Njemačke godinu dana kasnije donijela je mnogim Nijemcima veliku nadu. Podijeljena zemlja, podijeljene obitelji konačno su se mogle spojiti. Nošeni pjesmom Davida Hasselhoffa za kojeg se mnogi šale kako je svojim pjevanjem srušio zid, veselo se krenulo u budućnost koja ipak nije izgledala toliko svjetlo, barem ako gledamo Istočnu Njemačku.

Embed from Getty Images

Kao već tada visoko razvijena i profesionalizirana, Bundesliga je predstavljala prevelik korak za gotovo većinu istočnonjemačkih momčadi. Bez obilate pomoći nekadašnje države, bez „pomoći“ tajnih policija i sudaca, većina ekipa nije imala velikih šansi u susretima s već tada iznimno kvalitetnom njemačkom ligom. Spomenuti Dynamo Dresden automatizmom je ušao u Bundesligu i u prvoj sezoni zauzeo 14. mjesto. Naredne dvije sezone vrtio se oko te pozicije da bi konačno 1995. godine pao u niži rang iz kojeg se nikada nije vratio u prvoligaško društvo. Narednih godina i desetljeća kretali su se oko 2. Bundeslige u kojoj su i sada premda će vrlo vjerojatno sljedeću godinu nastaviti u trećoj ligi. Slična je situacija s Magdeburgom koji se kreće između druge i treće lige, Dynamo Berliner je redoviti sudionik regionalnih liga, a povremeno, pogotovo ranih 2000-ih u Bundesligi su se našli Hansa Rostock i Energie Cottbus.

Dugo vremena to su bile jedine momčadi iz nekadašnje Istočne Njemačke. Posljednjih godina imamo jedan jedini klub koji „brani“ čast DDR-a premda je njegova povijest i sam ustroj prilično drugačiji od većine drugih momčadi. Radi se naravno o RB Leipzigu koji je obilato financiran od strane Dietricha Mateschitza i njegovog imperija izgrađenog oko Red Bulla. Zbog činjenice da je ruglu izvrgnuo (klasična dihotomija legalno, manje legitimno) pravilo o 50%+1 vlasništvu od strane članova kluba, Mateschitz radi odličan posao s momčadi iz Leipziga koja je postala jedna od najjačih njemačkih ekipa.

Moramo spomenuti ove sezone i Union Berlin čija priča je fascinantna i prilično romantična kada pogledamo njihov odnos s navijačima, cjelokupnu sinergiju publike i kluba, međutim to je u ovim trenucima realnost istočnonjemačkih momčadi. Ne RB Leipzig, već Union Berlin. Momčad koja ima određenu povijest, razmjeran broj navijača i dobro posložen plan. Teško je očekivati da će, izuzevši možda Leipzig, u narednih 10 ili 20 godina neki klub iz nekadašnje Istočne Njemačke osvojiti naslov prvaka Njemačke.

Jednostavno, nema trenutno na mapi kluba koji je financijski, organizacijski, igrački i infrastrukturno posložen kao bilo koji klub iz Bundeslige, a da ne govorimo o vodećim europskim klubovima poput Bayerna ili Borussije Dortmund. Premda prema istraživanju Pew Research Centera, razlika između istoka i zapada Njemačke sve je manja. Primjerice, početkom 90-ih godina nezaposlenost je na zapadu bila 8.1%, a na istoku 14.8%. Danas je gotovo na istim razinama (6.9% na istoku, 4.8% na zapadu).

Međutim, uz silna ulaganja koja su napravljena, uz razne programe pomoći i poticaje, gospodarstvo teško prati korak, a samim time se i standard građana razlikuje kao rijetko gdje u Europi. U Bavarskoj koja je najbogatija njemačka savezna zemlja, BDP po glavi stanovnika je za gotovo 70% veći nego u pojedinim saveznim zemljama na istoku poput Saske (Dresden) ili Saske-Anhalt (Magdeburg).

Nažalost, odabir očigledno pogrešne ideologije, potpuno pogrešan ekonomski razvoj i ograničavanje populacije po pitanju svih mogućih sloboda, donijele su nenadoknadiv gubitak nekadašnjoj Istočnoj Njemačkoj. Već dugo vremena Toni Kroos je jedini nogometaš iz A-reprezentacije koji se rodio u Istočnoj Njemačkoj (prije reunifikacije). Očigledno, smanjen broj klubova i manjak financija utječu i na manju mogućnost za razvoj talenata i prostor od gotovo 18 milijuna ljudi (petina ukupnog stanovništva) ostat će bez predstavnika u nacionalnoj vrsti.

U nogometu kakvog danas znamo financije su važnije nego ikada. Novac ne kupuje trofeje, ali bez jasne strukture i jakog budžeta, svako razmišljanje o stabilnosti je iluzorno. U visokorazvijenoj i tržišno orijentiranoj državi kao što je Njemačka, jasno je da nema šanse da središnja blagajna financira profesionalni sport. Samim time, prilično je izvjesno kako taj golemi zaostatak u razvoju između istočne i zapadne Njemačke, klubovi iz nekadašnjeg istočnog bloka nikada neće moći nadoknaditi.