Tko se boji Diva još?

Do kraja nogometnog prvenstva Hrvatske ostalo je još pet kola, a Div iz predgrađa čvrsto se utaborio na posljednjem mjestu prvenstvene tablice s deset bodova manje od osmoplasiranog Varaždina i pozicije koja garantira nastup u HT Prvoj ligi i sljedeće sezone.

Iako matematički još uvijek nije sve gotovo, dovoljno je još bodova u igri, ali raspored koji u tih pet kola zaprešićkom klubu donosi domaće utakmice s Dinamom, Rijekom i Hajdukom, a gostovanja kod Lokomotive i Slaven Belupa nimalo ne govori u prilog tezi u realne izglede oko ostanka.

Utakmica u Varaždinu protiv izravnog konkurenta za prvoligaški status okarakterizirana je kao biti ili ne biti, a nažalost po Inter ispala je na najgori mogući način, Inter je poražen rezultatom 1:0. Deseti je to uzastopni poraz kluba iz Zaprešića čime su se upisali u povijest hrvatskog nogometa kao tek drugi klub koji je u jednoj sezoni uspio nanizati dvoznamenkasti broj poraza, do sada je to uspjelo tek klubu TŠK Topolovac koji je plesao jednu sezonu u prvoligaškom nogometu i u toj jednoj sezoni 2001./02. nanizao 16 poraza za redom.

Današnji Inter Zaprešić osnovan je 1929. godine pod imenom NK Sava. Od osnutka kluba pa do osamostaljenja Hrvatske igralo se po svakakvim ligama uz šarene rezultate odnosno uspjehe, ali svoje najveće uspjehe klub je polučio od 1991. godine pa nadalje.

Inter je 1991. godine osvojio turnir Slobodna Hrvatska koji je bio neslužbeno hrvatsko nogometno prvenstvo 1991. godine, a svakako najveći uspjeh dogodio se 1992. godine kada je osvojen prvi Kup. Žuti su u dva dvoboja finala bili bolji od HAŠK Građanskog.

Nastupao je Inter i u Europskim natjecanjima iako ne baš dojmljivo. Nakon osvajanja drugog mjesta u prvenstvu 2004./05. ispali su u drugom pretkolu Kupa UEFE od Crvene zvezde (upisana su dva poraza 4:0 u Beogradu i 1:3 u Zaprešiću).

Tri puta klub je ispadao iz prve lige, ali svaki puta smogao je snage i vračao se nazad u najviši rang, ali ako se ove sezone dogodi nešto slično, a što je sasvim realna mogućnost, prema riječima predsjednika kluba Branka Laljka povratak danas sutra postaje upitan.

Izjavio je Laljak u najavi utakmice protiv Varaždina da klub jednostavno neće preživjeti ispadanje u niži rang i da je jedina opcija koja tada preostaje amaterizacija nogometa u Zaprešiću. S takvim razmišljanjima teško je za očekivati da će tako skoro nogometni zaljubljenici u Zaprešiću gledati prvoligaška nadmetanja.

Ali od te defetističke izjave predsjednika kluba još teže odzvanjaju riječi kojima Laljak tvrdi da ne zna gdje će pronaći motiv za igranje u drugoj ligi. Ne bi li sam po sebi dovoljan motiv trebao biti što skoriji povratak nazad među elitu?

Osim toga Inter igranjem u drugoj ligi ima priliku provjetriti svlačionicu i riješiti se velikog broja igrača koji po svojoj kvaliteti definitivno ne spadaju u zaprešićke redove. Istovremeno ima idealnu priliku afirmirati svoje mlade igrače ponikle u vlastitoj školi nogometa.

Nesumnjivo da među juniorima postoje određene kvalitete koje se najbolje mogu isprofilirati kroz drugoligaško natjecanje, makar to značilo sezonu, dvije ili više kaljenja i uigravanja za te mladiće, ali konačni benefit svakako je isplativ. I to bi gospodine Laljak trebao biti dovoljan motiv sam po sebi.

Očito je da je klub u teškoj financijskoj situaciji i afirmacija igrača iz vlastitog pogona i njihov kasniji plasman na tržište znači financijsku injekciju u klub koja ga vjerojatno neće lansirati među zvijezde, ali osigurati kakvu takvu financijsku stabilnost, to svakako.

Ali za tako nešto treba imati viziju, imati strpljenja i u jednu ruku mađioničarskih sposobnosti preživjeti do trenutka kada će ti igrači postati financijski isplativi. Laljak je dokazao kroz niz sezona da ima "žicu" za pronaći sredstva za održavanje kluba na životu i u nemogućim uvjetima. I to nešto nije definitivno izgubio u međuvremenu, a je li nestao motiv i strpljenje to je neka druga priča, a iz nekih izjava upravo to se da isčitati.

Što se dakle dogodilo s klubom u kojem su nekada igrale neogometne veličine poput Luke Modrića, Vedrana Čorluke, Krune Jurčića, Dejana Lovrena, a na klupi sjedila renomirana trenerska imena poput Ilije Lončarevića, Ante Čačića i Josipa Kužea? Kada je počeo tonuti žuti brod? Nemoguće se oteti dojmu da su kola krenula nizbrdo u trenutku kada je nakon pet i pol godina trener Samir Toplak napustio klupu kluba iz Zaprešića.

Prema Laljku došlo je do određenog zasičenja nakon gotovo šest godina na klupi i nitko nema pravo osporiti tu njegovu izjavu, ali ima pravo upitati je li odabrano pravo vrijeme za taj razlaz? U doba odlaska Toplaka Inter je bio na osmom mjestu na tablici, u teškoj, ali ne bezizlaznoj situaciji.

Ma kakvi prijepori i zasićenje postojali jedino logično rješenje bilo bi pustiti trenera da odradi sezonu do kraja i onda se mirno rastati, bez repova, bez ičega. Logično rješenje pogotovo ako se uzme u obzir činjenica da je u svom mandatu Toplak bio i u gorim situacijama i da je svojim znanjem i umijećem svaki put uspio održati klub u prvoj ligi.

No, dogodilo se to što se dogodilo i Toplak je napustio klub i uputio se put Varaždina koji je u to vrijeme bio uvjerljivo posljednji na tablici. Što je Toplak tamo postigao dovoljno je pogledati trenutačnu tablicu i bit će sve jasno.

Na mjesto Toplaka stigao je Željko Petrović koji se zadržao toliko dugo u klubu da se jedva stigao upoznati s igračima i suradnicima, a sam Laljak je potvrdio da je Petković bio velika pogreška. Kao posljednji u nizu trenera, kao onaj koji je trebao udahnuti mlo kisika u pacijenta na respiratoru stigao je Tomislav Ivković.

Uspio je Ivković ako u ničemu drugom u činjenici da je njegova momčad pokazala određeni napredak u igri, djelovali su bolje i kompaktnije na terenu, a to je osobito bilo vidljivo u prvom susretu nastavka, protiv Hajduka na Poljudu.

Ta utakmica je u jednu ruku bila i prijelomna za sve što se kasnije događalo, da je Inter uspio odnijeti puni plijen s Poljuda bila bi to strašna motivacijska injekcija koja bi igračima dala do znanja da mogu.

Ali na žalost dogodio se poraz kakav se dogodio (na stranu repovi koji su ostali iza pojedinih sudačkih odluka) i momčad je umjesto da se digne potonula u tešku psihološku depresiju iz koje je trener Ivković do današnjeg dana nije uspio izvući.

Uzalud sav dobar i kvalitetan rad, uzalud sav trud i uigravanje na treningu kada momčad istrči na travnjak, a već negdje putem od svlačionice počne mahati bijelom zastavom uvjerena a priori u poraz.

Postavlja se svakako i pitanje igračkog kadra koji su treneri imali na raspolaganju, a taj igrački kadar slagan je prema trenutačnim financijskim mogućnostima i u najmanju ruku je diskutabilan.

Dovedeni su igrači uglavnom preko posudba iz drugih klubova, a oni koji su stigli kao slobodni igrači ili oni za koje je plaćena minimalna odšteta bili su uglavnom više kvantitativna nego kvalitativna pojačanja. Griješilo se dakle na svim razinama i u svim instancama kluba i trenutačna situacija s klubom je realna.

Druga liga je neminovnost, ali uz nadu da to ne znači gašenje kluba već samo jedan dodatni poticaj za još jači i mukotrpniji rad svih involviranih u i oko kluba da se prvoligaški nogomet što prije vrati u Zaprešić jer klub tradicije poput Intera to svakako zaslužuje.

FOTO: Luka Stanzl/PIXSELL