Onaj čije se ime ne smije izgovoriti

Ispadanje od Gzire, nakon 2:0 pobjede na Malti, bez premca će ostati zapisano kao najveća rezultatska mrlja u Hajdukovoj povijesti. I koliko god se trudio, prva pomisao na kratku seniorsku trenersku karijeru Siniše Oreščanina ostat će upravo Gzira. No, je li prvi rođeni Zagrepčanin na klupi mitskog kluba s Poljuda nakon Branka Zebeca uistinu zaslužio da njegov, doduše zasad kratak trenerski seniorski opus, ostane obilježen samo pečatom te šokantne poljudske večeri?

Bolji pratitelji zbivanja na Poljudu s vremenskim odmakom će reći kako je pogodak trbušastog, ali splitskoj obrani neuhvatljivog, 31-godišnjeg Bjelokoščanina Hameda Konea u šestoj minuti sudačke nadoknade samo stavio točku na i mučnog poljudskog ljeta 2019., u kojem je u kancelarijama Poljuda tjednima ranije vođen bratoubilački rat iznikao u "Aferi Šibenik" i koji je na terenu rezultirao već mitskom Gzirom, a van terena micanjem "Purgera" iz kluba i vraćanja "diteta materi".

Godinu dana je prošlo od navedenih zbivanja, po nekima sasvim dovoljno da se vidi ide li klub u pravom ili krivom smjeru, no cilj ovog teksta nije vraćanje u prošlost i zauzimanje strana u ratu koji se na Poljudu vodi i dalje, samo drugim sredstvima, već se osvrnuti na to kako je popularno zvani Six u tek nešto više od pola godine provedene na klupi Hajduka pokazao kako "hajdučki nogomet" može izgledati puno drugačije od onog na kojeg smo navikli i tako postao trajni izvor prijepora svima kojima je Hajduk predmet interesa.

Sinišu Oreščanina ne poznajem. Štoviše, osim s tribina Poljuda i Kranjčevićeve, čovjeka nisam ni vidio uživo. Lažem, jesam. Jedno nedjeljno jutro protrčao sam pored Oreščanina koji je u pozi profesora Baltazara šetao Marjanom u živoj raspravi s Krešimirom Gojunom nakon mršavih 0:0 s Goricom dan ranije na Poljudu. I to je sav moj doticaj sa Sinišom Oreščaninom. Ono gdje je mene, a i mnoge navijače Hajduka Oreščanin puno više "dodirnuo" je nogomet koji je Hajduk igrao pod njegovim vodstvom.

Još dok je Oreščanin kao široj nogometnoj javnosti nepoznato ime pod paskom Krešimira Gojuna stigao u Akademiju Hajduka, od vjernih pratitelja Hajdukovih mlađih kategorija pročuo se glas kako u kadetima ima jedan trenerski fanatik čiji je nogomet nešto potpuno drugačije od do tada viđenog u mlađim kategorijama Hajduka. Slučajni doticaj s s izvješćem s utakmice kadeta Rijeka i Hajduka i fantastična akcija za izjednačujući pogodak prvi su mi put skrenule pažnju na ime Siniše Oreščanina.

I kako to već u Hajduku biva, više kao plod nedostatka drugog rješenja, a manje kao plod vizije, Siniša Oreščanin dobio je prigodu na klupi Hajduka umjesto Zorana Vulića. Sjećam se točno prve Oreščaninove seniorske utakmice na klupi Hajduka, 1.12.2018., protiv Rudeša u Kranjčevićevoj. Hajduk se s pola snage obračunao sa skromnim protivnikom, ali više od uvjerljive pobjede (1:4) već od prve utakmice i nogometnom laiku poput mene bila je jasna ideja igre koju Oreščanin želi postići i koja je s vremenom postojala sve opipljivija.

Do Oreščanina, a i nakon njega, Hajduk je uglavnom igrao "hajdučki", što god to značilo, a najčešće se svodilo na borbenu i agresivnu igru, što okomitije prema golu. Termin "hajdučka igra" nešto je na što su svi kojima je Hajduk pri srcu odavno oguglali, ali i nešto što se nerijetko zna čuti iz usta bivših Hajdukovih igrača i trenera kao odgovor na pitanje "Kako Hajduk treba igrati?", uz još jednu neizostavnu mantru kako "Hajduk može voditi samo čovjek koji poznaje mentalitet". Na stranu impresivna statistika od 2.04 osvojena boda po utakmici ili u brojkama Hajduk je pod Oreščaninom u 21 ligaškoj utakmici doživio 14 pobjeda, tri neriješena susreta i četiri poraza, uz ispadanje od Osijeka u Kupu (tjedan dana nakon što je preuzeo momčad), pobjedu na Malti i već mitski poraz od Gzire na Poljudu, za mnoge od "legendi" Hajduka, način na koji je Hajduk igrao pod Oreščaninom nije zapisan u "hajdučkom DNK", još jednoj od doskočica koja kruži Poljudom.

I dok je donekle razumljivo da takav stav imaju Jure sa Skalica ili Ante iz Kaštela, koji još žive u vremenu Zlatne Hajdukove generacije 70-ih, nevjerojatno je da treneri i bivši igrači, od kojih su nerijetki od njih upravo kao stranci ostvarili zapažene karijere u inozemstvu, kao ozbiljan argument koriste otrcanu frazu o "poznavanju hajdučkog mentaliteta" kao preduvjet za sjedanje na klupu Hajduka. Koliko duboko u prošlosti žive "treneri koji poznaju mentalitet" dovoljno svjedoči i izjava jednog od njih u nedavnom intervju kada se osvrnuo na današnje trenere izjavom "Meni je smiješno kad počnu pričati prva trećina, druga, treća, pa nije to hokej, ovo je nogomet" ili nedavna izjava jednog od pomoćnika u stožeru Zorana Vulića kako ga "Boli što su prilike u Hajduku dobili razni no name treneri", očito pritom aludirajući na Sinišu Oreščanina.

Iako je na kraju dana zeleni travnjak jedino mjerilo po kojem valja suditi nečiji trenerski rad, još jedan segment u kojem se jasno mogla vidjeti razlika u pristupu Oreščanina i njegovih nasljednika je onaj van terena. Pratiteljima zbivanja na Poljudu dovoljno je bilo poslušati samo jednu najavu ili analizu utakmice Oreščanina ili nekog od članova stručnog stožera i usporediti s onom trenera ili pomoćnika nakon njega, u kojima se traže unutarnji i vanjski neprijatelji, priča o svemu, a najmanje o nogometu, a i kad se priča, većina se svodi na davno prožvakane floskule.

U nešto više od šest mjeseci provedenih na klupi Hajduka Oreščanin je ogolio mantru koju brojni samoprozvani bardovi, kroničari Hajduka i ostali neslužbeni glasnogovornici vjetrova s Poljuda neprestano ponavljaju kako bi opravdali blijeda izdanja koju momčad Hajduk prikazuje u post Oreščanin eri. A ta mantra je "Hajduk nema kvalitetu".

Tako bi, slušajući eho s Poljuda, slučajni prolaznik mogao pomisliti da se u razdoblju od 1. prosinca 2019. do 18. srpnja 2020. osim ispadanja od Gzire ništa drugo na Poljudu nije ni dogodilo. Da se uz već spomenutu statistiku od 2.04 boda po utakmici, u trenutku Oreščaninova preuzimanja Hajduk nije nalazio na šestom mjestu sa 16 bodova, 10 manje od četvrtoplasirane Gorice i mjesta koje je vodilo u Europu, 11 manje od trećeplasiranog Osijeka, da bi prvenstvo završio na trećem mjestu s jednakim brojem bodova kao Osijek, da je Mijo Caktaš kao vezni igrač završio prvenstvo kao prvi strijelac lige s 19 postignutih pogodaka (od čega 16 od dolaska Oreščanina), da su u navedenom razdoblju punu afirmaciju doživjeli golobradi Domagoj Bradarić (prodan u Lillle za cca sedam milijuna eura) i Darko Nejašmić, da je u ekipi bila vidljiva jasna ideja igre, da je po bodovnom učinku Hajduk bio druga momčad lige, iza Bjeličinog Dinama i da je vrijednost ekipe rasla kako individualno tako i momčadski.

I upravo stoga što je pokazao da Hajduk može igrati drugačije nego "hajdučki", a biti uspješan, najveća je pobjeda Siniše Oreščanina, a s druge strane najveći teret ljudima koji vode Hajduk. Time što je hajdučkom puku širom otvorio oči, a svojim nasljednicima visoko podigao ljestvicu očekivanja, među vječnim poljudskim trenerskim opinion makerima, poput Lorda Voldemorta iz serijala o Harryu Potteru, zaradio si je status "onog čije se ime ne smije izgovoriti".

Upravo u tih šest mjeseci Oreščaninova mandata leži odgovor na pitanje Damira Burića upućeno nezadovoljnim navijačima nakon jedne od blijedih igara Hajduka "Pa što bi vi htjeli, momci su trčali" ili na uporna Tudorova opravdanja o pretrčanim kilometrima. Možda bi osim trčanja, navijači htjeli vidjeti i neku ideju u igri? S tim da su izvedba i rezultat Burićeva Hajdukova neusporedivi u odnosu na današnji Hajduk, što je za trenutnu Hajdukovu struku poražavajuća činjenica.

Vjerujem da je svakom iskrenom, dobronamjernom navijaču Hajduka, a takva je ogromna većina, svejedno ili bi barem trebalo biti svejedno sjedi li na klupi Hajduka Jozo iz Podstrane, Pedro iz Cordobe ili Štef iz Pregrade. U nedostatku argumenata jedino što preostaje je brojanje krvnih zrnaca, gledanje mjesta rođenja i vječni argument "hajdučke igre". A jedino što je u cijeloj priči važno je, ima li trener jasnu ideju igre i još važnije, može li tu ideju pretočiti u igru i konačnici u rezultat. Sve ostalo poraz je razuma. Onoga čega u Hajduku ionako često najviše nedostaje...

FOTO: Vjeran Žganec Rogulja/PIXSELL