Mamićev plan B bio je Mamić

Od onog trenutka kada je Radenko Mijatović poručio Matjažu Keku kako ima važeći ugovor i da ga Slovenski nogometni savez ne namjerava samo tako pustiti, Zoran Mamić je postao od kratkoročnog, dugoročno rješenje. Sve priče i sva imena koja su se u međuvremenu provlačila, bila su samo medijska naklapanja, ne i imena o kojima su u Maksimiru razmišljali.

Neosporno je da je Mamić mlađi imao rezultata i s Dinamom i u Saudijskoj Arabiji, ali je i neosporno da ima takvu hipoteku na leđima pa da je i sam Jose Mourinho ne bi smio ili trebao sjediti na klupi Dinama. Svi potezi koji su povučeni proteklih mjeseci bili su krivi, loši i vratili su Dinamo na početak. Ustvari čak i ispod toga.

Možda je nekom već dosadno, ali pisali smo, pišemo i pisat ćemo još puno o Nenadu Bjelici. Preuzeo je Dinamo koji je bio tek u nešto boljoj situaciji nego danas, igrao je loše, te sezone bilježio i teške šamare i ružne poraze da bi u ekspresnom roku uz dobro odrađen prijelazni rok i ljetne pripreme, stvorio momčad.

Bjelica je dugo gradio jaki Dinamo i on je bio u najvećoj mjeri njegova zasluga. Momčad je na terenu izgledala jako kvalitetno, baš kao prava momčad što se i vidjelo u Europi. Osmina finala Europske lige, ispadanje od Benfice tek u produžecima, zatim šamaranje Atalante i odlični nastupi protiv Šahtara. Samo je dekoncentracija u završnici dvoboja s Ukrajincima u Maksimiru odnijela osminu finala Lige prvaka.

Taj Bjelica je Dinamu donio ogroman novac, daleko više nego što su zarađivali njegovi suradnici i on. Na kraju je potjeran na banalan način, amaterski i onako kako se ne radi u uređenim i velikim klubovima. Nije samo dojam već činjenica - u Dinamu su jedva dočekali da pronađu način kako se riješiti Bjelice. Davanje otkaza kompletnom njegovom stožeru bio je jasan znak. Bjelica mora otići. Znali su jako dobro da je riječ o čvrstom karakteru kojem neće pasti na pamet ostati nakon svega i raditi s nametnutim stručnim stožerom.

Tu se lavina već dobrano zakotrljala i sve je klizilo prema dolje. Nezaustavljivo. Niti tada se uopće nije razmišljalo o nekom trenerskom rješenju u rangu Bjelice već je momčad gurnuta u ruke Igoru Jovićeviću koji je poput sretnog djeteta ušao u taj posao, ali su svi zaboravili jednu stvar, onu najvažniju - autoritet. Samo je čvrst karakter i jak autoritet mogao pokušati zamijeniti Bjelicu, a da se na travnjaku toliko ne osjeti. Igrači su redom stajali uz bivšeg trenera, uostalom i oni su gurnuti u istu farsu sa smanjenjem ugovora. Ti igrači osjetili su se pogođenima što su tako ostali bez trenera i atmosfera je poremećena i narušena.

Puno toga Dinamo je gradio na međusobnom povjerenju igrača i Bjelice te odličnoj atmosferi u svlačionici. Nećemo se lagati i govoriti da je Bjelica novi Guardiola, ali on ima onaj autoritet i karizmu da ima svlačionicu na svojoj strani, a opet i poštovanje svih. I kada je kažnjvao igrače bacanjem na klupu, nije bilo gunđanja, rotirao je igrače, dobro je plivao u svemu tome i jednostavno je bio jedan od temelja svih uspjeha ostvarenih u toj eri.

I onda u takvu uzdrmanu svlačionicu, tijekom vrlo kompliciranog stanja pandemije koronavirusa, ubacite trenera koji je najbolje rezultate ostvarivao s juniorima, koji ne želi uspostavljati autoritet već prijateljski odnos, koji nedvojbeno zna puno o nogometu, ali nije to uspio prenijeti na ovako uzdrmanu momčad.

I što se dogodi? Igre nema, Dinamo u početku igra na valove na individualnu kvalitetu. Kreću rotacije, sve bjesomučnije, igrači su totalno izgubljeni i ono malo natruha igre što je bilo, potpuno je nestalo. Jovićević spašava posao, pokušava izvući nešto pozitivno iz nikakvih nastupa i sve postaje tragikomično. U konačnici slijedi otkaz i spuštanje Mamića mlađeg na klupu.

Dinamo nije imao baš nikakav plan kada je Bjelica odlazio, bilo je bitno da ode. Naivno su mislili kako će se riješiti njega, a ostat će igra, atmosfera i sve što ide uz to, ali karma nije tako milostiva. Vratilo im se na najgori mogući način i izgubili su baš sve. Resetirali su klub i vratili ga tamo gdje je bio prije šest-sedam godina.

Jovićević u cijeloj priči nema nikakve krivice. On je sigurno radio s dobrim namjerama, ali nije imao potrebne sastojke da podigne momčad i natjera igrače da zaborave Bjelicu. Na kraju je morao otići, a da problem nije bio toliko u njemu vrlo brzo spoznao je i Zoran Mamić.

Dinamo nije izgledao lošije i nemoćnije otkako je HNL-a. To uopće nije pretjerivanje. Momčad iz utakmice u utakmicu teškom mukom može složiti ikakvu izglednu priliku. Psihološki je apsolutno na dnu i to ne liči na ništa. Nadali su se u Maksimiru da će Kek biti taj koji će donijeti znanje i autoritet i uspjeti pripremiti i posložiti momčad, ali to se neće dogoditi.

Priče iz Maksimira kako žele samo kapitalca i jako i iskusno trenersko ime, a da nije stranac koji se mora prilagoditi mentalitetu i jeziku, su gurale u prvi plan Mamića. Realno, tko bi taj uopće i bio? Koji bi stručnjak s ovih prostora ušao u tu priču? Bilo je pomalo smiješno slušati kako su ti jedino Kek, Vaha ili Kovač, budimo ozbiljni. Kek je odbio, Vaha je pod ugovorom, a Niko bi bio lud da je nakon Bayerna prihvatio Dinamovu ponudu.

Prosinečki? Pod ugovorom u Turskoj, a iako mu visi ostanak u ligi, Turci su vidjeli kako radi i dobit će bolji klub. Uostalom kakve su njegove relacije i odnosi s Mamićima? Sva ostala imena koja su se provlačila kroz medije u Mamićevim (Zdravkovim) očima nisu kapitalci i ne zaslužuju ovu momčad. Vjerovao je jedino bratu.

I takvo što moglo se nazrijeti kada je Kek spustio rampu. Šuplje su priče o strancima, mentalitetu i jeziku. Da je to tako, pa zar bi ijedan klub dovodio stranog trenera? Pogledajte u ligama diljem svijeta koliko je stranaca na klupi klubova koji su u vrhu i koji igraju dobar nogomet. I nitko od njih nije biran po nikakvim mentalitetima, jezicima i slično. Takve priče se često provlače kroz hrvatski sport, netko je to prvi izvalio i onda su se svi uhvatili toga kao utopljenici pojasa za spašavanje.

Istina je malo drugačija. Stranca treba pošteno platiti i sa strancem ne možete tako lako manipulirati. Nije baš da nije bilo i ovdje trenera koji mogu preuzeti Dinamo, a da nisu ti teški kapitalci. Goran Tomić je napravio sjajan posao s Lokomotivom, napravio je dobar posao i s poluraspalom Istrom, radio je u Kini sa Svenom Goranom Erikssonom, nije to baš neki trenerski anonimus. Samir Toplak konstantno je u Interu morao kemijati i izmišljati i s realno momčadi koja je bila po kvaliteti ili na dnu ili malo iznad njega, ostajao je lakoćom u ligi i stremio prema sredini. Uostalom, probudio je Varaždin koji je bio u teškoj situaciji, a koliko je značio Interu, vidi se jako dobro danas. Igor Bišćan osvajao je trofeje gdje god je radio i također ima reference.

Uglavnom, svi oni imaju jače reference, ako ništa drugo, barem od Igora Jovićevića koji je u najgorem mogućem trenutku i to doslovno, gurnut u vatru.

Nitko od njih nije bio ozbiljno razmatran, u biti nije uopće ulazio u priču oko eventualnog dolaska na klupu. Ona je sačuvana za jednog čovjeka, onog koji je u biti trebao pronaći novog trenera. Imao je samo jednu opciju, a kada se ta opcija izjalovila, plana B nije bilo. Ili je upravo Zoki bio plan B.

Koliko se u Dinamu luta, najbolji je primjer Marija Gavranovića. Pušten je iz kluba prije manje od mjesec dana i to mu se jasno poručivalo kroz utakmice kod Jovićevića da se na njega više ne računa. Sada je vraćen i to je dobio još trogodišnji ugovor. Cirkus. Sportski direktor Mamić na želju trenera Mamića ispravlja pogrešku koju je napravio niti prije mjesec dana.

Dinamo nema vremena. Vrlo brzo krenut će Europa, novo prvenstvo i ako se brzo izleti iz Europe, bit će to totalna katastrofa za Dinamo. Priprema praktički neće ni biti, a momčad izgleda očajno. Ipak, možda je to i pravda, oni koji su se riješili Bjelice i spustili na dno momčad kojoj su se svi divili, sada neka podižu momčad, ali onu nad kojom se zbog totalne nemoći konkurenti smiju.

Atmosfera oko kluba? Ona euforija pa čak i u velikoj mjeri zajedništvo navijača, zaboravite. To je prošlost. Sa svakim potezom koji je povučen od ožujka, klub je sve više udaljavao navijače od sebe. Ustvari krenulo je još ranije povratkom Zorana Mamića u klub pa je onda uslijedio odlazak Bjelice, dolazak i odlazak Jovićevića, ustoličenje Mamića na klupu, svaki potez tjerao je sve više navijače od kluba. Da ni ne spominjemo popratne usputne aferice, trošenje novca na stvari koje nemaju veze s klubom, izvlačenje iz kluba stotina milijuna i kada sve te kune ili eure zbrojite, pitate se zašto je Dinamo pao? Baš zato što se išlo uštedjeti na onima koji su u klub donijeli velik novac u zadnje dvije godine, a štednju su poticali oni kojima se sudi da su odnosili ogroman novac iz kluba.

FOTO: Goran Stanzl/PIXSELL