Veći od kluba koji je više od kluba

Sramota protiv Bayerna i 8:2, čak treća zaredom za Barcelonu u Ligi prvaka, očito je zapečatila kraj jedne ere kojoj kraj zapravo dolazi još tamo od 2016. Ostaci ostataka nekoć najveće momčadi svijeta, a možda i u povijesti, sveli su se na Gerarda Piquea i Sergija Busquetsa jer odlazi i simbol kluba i fokalna točka najtrofejnijeg perioda u povijesti Barcelone.

Leo Messi je klubu poručio da želi otići odmah, da ne želi više biti dio Barcelone u kojoj je stasao i koju je pretvorio u najveći klub 21. stoljeća, i koju je, na koncu, ipak prerastao. Postao je veći od onoga što se naziva "Mes que un club" - Više od kluba.

Ipak, sve manje taj slogan vidimo oko Barcelone, kao da su i tamo shvatili da tome baš to i nije tako. Simbol težnje za neovisnosti Katalonije i klub koji se ponosio jednom idejom Krujfizma, kombinatorne tiki-take i organskim rastom iz kultne La Masije je sve podredio jednom čovjeku, a usput preko stalnih promjena vlasti i rasta na financijskom planu postao tek običan veliki europski klub i ljuštura nečeg višeg.

I nije ni Messi tu bez krivice niti je kriv samo Josep Maria Bartomeu čija se glava traži na pladnju od sinoć kad je Argentinac poručio šoferu da želi van na ovoj stanici. Proces je to koji se odvija praktički od odlaska Josepa Guardiole i bolesti, a onda i smrti Tita Villanove, gdje Barcelona kao da više ne vjeruje njihovoj filozofiji, a niti želi postati pravi korporacijski klub koji brusi moderni imidž i kupuje.

Nekakav savršeni balans između te dvije ideje smo imali u finalu Lige prvaka 2015. kad je od 11 ljudi na terenu, njih šest bilo dio Guardioline dinastije, a ostalih pet su bile dobre kupovine gotovih igrača i zvijezda, predvođenih mladim i modernim trenerom Luisom Enriqueom.

Nakon toga, Bartomeu je osvojio svoj prvi "pravi" mandat nakon što je onaj do 2016. dovršio umjesto Sandra Rossella koji je morao otići zbog optužbi za korupciju, i nekako kreće taj strmoglavi pad praćen sramotama u Ligi prvaka, ali i poprilično lakim osvajanjima La Lige.

Čestitam, počeli ste čitati tekst o Messiju, a dosad smo ga tek sporadično spomenuli dva puta u seciranju pada Barcelone i uopće krize ideje. Ako i dalje čitate, dugujemo vam objašnjenje: razlozi Messijevog odlaska, ono što će Barcelona učiniti dalje i sama budućnost za Messija su toliko neodvojivo isprepletene jer oni problemi na katu Barcelone se ogledaju na terenu gdje ni Messi nije bez grijeha, a tih grijeha bi se morao riješiti ako želi pred kraj karijere još pokoji put napasti Ligu prvaka i učvrstiti svoje mjesto iznad svih koje, ako ćemo iskreno, već odavna ima.

Pa hajdemo malo o Messijevoj ulozi u svemu tome. Zlatan Ibrahimović je u svojoj autobiografiji počastio Argentinca s nekoliko epiteta koji su Messija oslikali kao dobrog, možda i predobrog dečka koji je uvijek pognute glave i neće dignuti glas protiv Guardiole ili ostalih, a to Šveđaninu nije pasalo.

Bio je to i dio narativa oko najvećeg rivalstva u modernoj povijesti nogometa, organski stvorene i mirne, dobrodušne Guardioline Barcelone i "divljaka", instant pokupovanih Galacticosa iz Real Madrida pod prgavim Joseom Mourinhom. Takve su bile i najveće zvijezde, Messi kojeg bi svi za zeta poželjeli i narcisoidni Cristiano Ronaldo kojeg bi neki nazvali pokojim sinonimom za analni otvor.

Polako je kroz godine Messi, vjerojatno ciljano, rušio taj imidž. Počela se bojati kosa, puštati brada, dodavati tetovaže, iz trening centra Barcelone su stizale vijesti i navodi o mobbingu, o tome da se Messi dere na suigrače i stavlja sebe ispred ekipe, a klub mu je udovoljavao. Dovođeni su treneri po njegovom blagoslovu, njegovi prijatelji u svlačionici su bili nedodirljivi i polako Messi postaje pravi gazda kluba.

Sve je to bilo super jer je Argentinac na terenu sve pravdao i svake je sezone bio najbolji igrač svijeta, ili prvi do. Ali se izgubio jedan, vrlo važan dio Messijeve igre, čovjek je prestao igrati obranu. Nije tajna da prava snaga Guardioline tiki-take nije beskonačan posjed i dodavanja, ono što je bilo na svemirskoj razini je pressing u koji je prednja linija ulazila odmah po izgubljenoj lopti. Postojalo je pravilo da se lopta osvaja unutar pet sekundi nakon predaje i to je onemogućavalo protivnika da uopće izađe iz obrambenog bloka i razvije napad.

Messi je svojom inteligencijom i brzinom u tome bio nenadmašan i Barcelona je udarila temelje onoga što danas gledamo od Bayerna ili Liverpoola, visoki pritisak koji protivničke nade ruši već na 20 metara od svog gola. No, kad je Messi prestao igrati obranu i pressing zbog konzerviranja snage za napad, jer nemoguće je da isto energije trošiš s 23 i 33 godine, tiki-taka u tom svom obliku postaje nemoguća.

Valja onda nešto modificirati, malo se modernizirati i napraviti kakav kompromis, i tu Barcelona odjednom i na terenu dolazi u isti onaj raskorak koji ima i na katu - u krizu ideje. Bez Messija ne možeš jer je simbol kluba, najveći igrač na svijetu i nikom nije ni na kraj pameti da bi ga Barca mogla prodati, a ne možeš ni s njim, bar ne u starom sustavu, koliko god nadrealan bio napadački.

Pokušao je Ernesto Valverde nešto promijeniti, uvesti 4-4-2 i nešto okomitiju Barcelonu, ali je pao na dva šokantna ispadanja u Ligi prvaka i lošoj prvoj polusezoni 2019/20. Quique Setien nije imao šanse jer, iako je jedan od onih štovatelja čiste tiki-take, nema autoritet nad takvim zvijezdama, a čista tiki-taka je nemoguća s potpuno drugom Barcelonom.

Opet se malo vraćamo na kat, jer ta potpuno druga Barcelona je stvorena samo kupovanjem igrača, i to uglavnom promašajima. Coutinho, Dembele, sva sila novih stopera, Arthur, Griezmann i ostali, brdo novca je bačeno u vjetar lošim kupovinama. Ili ako hoćete, kupovanjem najveće zvijezde na tržištu bez neke niti vodilje ili - ideje, one koja je u krizi.

Jednostavno ne možeš njegovati jedan specifičan identitet koji zahtjeva odgoj igrača u jednoj filozofiji odmalena, a onda kupovati gotov proizvod koji je odgajan na potpuno drugi način. Možeš nadograditi kupnjom, ali Krujfizam i Barcelonina filozofija za koju se klub odlučio sredinom nultih jednostavno žeđa za La Masijom, jer taj sustav vrijednosti je specifičan.

Zato će prva odluka u eri Barcelone nakon Messija i nakon izbora predsjednika u ožujku biti ta da Barcelona odluči kakav klub želi biti. Želi li se vratiti korijenima i oživjeti ideju Cruyffa, Guardiole, Xavija, Inieste i Messija, ili želi biti moderan klub koji će kupovati. I nema nužno prave i krive odluke, jer Real Madrid, Kloppov Liverpool pa i Bayern pokazuju da možeš biti istinski velikan koji troši brdo novca, ali ga troši planski, sa smislom i idejom.

Ako želi povratak korijenima, onda slijedi ogroman projekt oživljavanja potpuno zapuštene La Masije i navijači Barcelone moraju biti spremni na nekoliko godina "mršavih krava", jer da bi se plodovi omladinske škole vidjeli moraju proći dvije-tri generacije. Pa čak ni to onda nije garancija ničega jer se generacije poput one koja je zavladala europskim nogometom ne rađaju često i organski smjer je mukotrpan posao koji ne garantira uspjeh.

Jer Barcelona i nije pretjerano uspješan europski gigant ako joj oduzmemo Messija i Cruyffa. Ta dva velikana nogometa su uistinu veći od Barcelone same jer od pet Barceloninih Liga prvaka Cruyff potpisuje jednu kao trener, a Messi četiri kao igrač.

U ostatku povijesti osim Messijevih igračkih i Cruyffovih igračkih i trenerskih godina, Barcelona je u Španjolskoj debelo iza Reala, a u Europi imamo nekoliko većih giganata. 21. stoljeće je ono što je Barcelonu vinulo na sam vrh nogometne piramide, a Messi je alfa i omega tog perioda.

Zato s pravom možemo reći da je Messi odavna prerastao klub, a to na neki način potvrđuju i navodi stranih medija koji izlaze posljednjih dana. Jedan govori da je napokon o odlasku prelomio nakon razgovora s Ronaldom Koemanom koji mu je kazao da nema više povlastica, da se ora podrediti momčadi, ili zdravo po naški: "da nema više za***ancije", a drugi govori da je Bartomeu odmah ponudio ostavku ako bi to značilo Messijev ostanak.

Ovo drugo je Bartomeu demantirao, ali sama ideja da nam potpuno realno zvuči da predsjednik kluba odlazi da bi zadržao jednog igrača govori dovoljno o tome kakvi su zapravo odnosi u klubu i tko vedri i oblači.

A što će Messi dalje? To nitko živ zapravo ne zna jer zakopčani Argentinac nikad ne odaje svoja razmišljanja i iskrene emocije, uvijek su te izjave vrlo pažljivo birane generičke riječi kojima je cilj ne izazvati buru. A bure će biti jer se nalazimo u središtu vjerojatno najveće sportske priče zadnjih 20-ak godina.

Nikad se nije poklopilo da je najbolji na svijetu i ponajveći ikad ujedno i simbol za dugovječnost i vjernost jednom klubu, a onda da presiječe i želi van. Gotovo svako ljeto netko pokuša skupiti par klikova nekim navodom da bi Messi mogao otići, ali do prije tjedan dana nikom nije bilo ni na kraj pameti da bi to postalo realnost.

Zato je ovo još nekako nerealno, a par brojki će možda staviti u kontekst s čim to Messi odlazi iz Barcelone: nakon 16 godina profesionalne karijere u jednom klubu, Messi ima: 634 gola i 285 asistencija u 731 utakmicu, 10 ligaških naslova, šest Kupova Kralja, četiri Lige prvaka, tri Svjetska klupska prvenstva, tri Europska superkupa i osam domaćih Superkupova. I na sve to rekordnih šest Zlatnih lopti i isto toliko Zlatnih kopački.

Dominacija je to koja traje sad već dobrih 12 godina u kojima nitko nije došao ni blizu Messiju i antipodu mu Ronaldu. Zato će se svaki europski velikan ili onaj tko to želi postati baciti u trku za Messijem koja bi brzo mogla postati i hrvanje, a cijeli svijet će cijelo ljeto pratiti samo to.

Poseban dio cijele priče bit će i logistika odlaska jer će i način transfera uvelike odrediti način i odnose u kojima se Messi i Barcelona rastaju. Messi ima ugovor do 2021. i postoje tri opcije: odlazi za odštetu, sam će otkupiti svoj ugovor, ili će iskoristiti navodnu klauzulu koju ima.

Ta klauzula govori da Argentinac može iz Barcelone na kraju ove sezone, ali ugovor nije predviđao koronavirus pa je datum za to postavljen na 10. lipnja. Messijev odvjetnički tim već tvrdi da se taj datum mora pomaknuti na kolovoz jer je nogometna sezona tek završila zbog koronavirusa i izgledno je da nam slijedi pravna bitka i možebitan ružan rastanak kluba i čovjeka koji krvari taj klub.

Odštetna klauzula je postavljena na 700 milijuna eura i sigurno da nitko to neće platiti niti bi mogao zbog financijskog fair-playa, ali bi Barcelona pokazala dobru volju ako bi Messija pustila za neku razumnu cifru između 150 i 250 milijuna eura, koliko Messijevo ime i sve što on donosi i vrijedi ako je Neymar rekorder s 220.

Treća opcija je da Messi sam otkupi ostatak svog ugovora koji traje do 2021. i po nekim procjenama iznosi još stotinjak milijuna eura koje mu Barcelona ima isplatiti kroz plaću i bonuse. Ako bi Messi sam to pokrio, izišao bi iz ugovora i ne bi Barcelonu ostavio bez ičeg, a onda bi tražio klub samo po kriteriju plaće, a ne i odštete.

Ako odštete ne bude, onda se i širi dijapazon klubova koji bi mogli dohvatiti Messija pa uz "dežurne krivce" pogonjene petrodolarima plus i ovako prebogati Manchester United možemo gledati i na iznenađenja poput Intera ili Chelseaja koji traže način za pokazati da se vraćaju među one najveće europske njuške.

No prvi su favoriti po običaju PSG i Manchester City. PSG-ov šeik je poznat po tome da voli napraviti blockbuster za zvijezdu, ali je pitanje koliko Neymar i Kylian Mbappe žele treću zvijezdu s kojom bi dijelili reflektore i zasluge za svaku pobjedu, i to onu najveću. Neymar je i pobjegao da bi izgradio svoje ime u vječnosti i pobjegao iz sjene i sigurno ne bi htio da ga ta sjena prati i posjeti i u Parizu.

Kod Cityja su plusevi jasni i jasno je zašto Blue Moon figurira kao favorit. Tamo je Guardiola koji Messija razumije i koji bi znao s njim, tamo je i kum Sergio Agüero, momčad koja je željna rekonstrukcije u napadu i tog zadnjeg dijela slagalice kojim bi napala Ligu prvaka. Za City bi dolazak Messija značio i siguran ostanak Guardiole za kojeg se nakon parnice oko izbacivanja iz Lige prvaka i novog nesretnog ispadanja, ovaj put od Lyona, vežu priče kako mu je dosta.

Svoj prečac prema povratku u prvi ešalon europskih klubova traži i Manchester United koji sigurno ima financijske gabarite za ispoštovati Messija, ali ima i mladu momčad u izgradnji s mladim napadačkim trolistom i dosta neiskusnim trenerom i teško je zamisliti Messija u takvom dječjem vrtiću, a slično vrijedi i za Chelsea.

No, bilo kako bilo, svjedočimo kraju jedne epohe. Messi završava svoj put u Barceloni na način koji bi prije par godina bio nezamisliv, potencijalnom svađom s klubom nakon neviđene sramote. Velika je ovo vijest, a ako svi svoje karte odigraju dobro i pametno, ovo je potencijalno i sjajna prilika za Messija i Barcelonu, njihove svježe početke, onoga tko će Messija uhvatiti i nogomet uopće. Sasvim je sigurno da se uz koronavirus i mijenjanje prijestolnice nogometnog cara nalazimo na prijelomnoj točki u povijesti nogometa, bar onoj modernoj.