Nogomet

Bio je najbolji

Branimir Korać • četvrtak, 26.11.2020.
Bio je najbolji

Svijet se oprašta od Diega Armanda Maradone, nogometnog virtuoza koji je s Peleom proglašen za najboljeg nogometaša prošlog stoljeća. Za mnoge je i dan danas najbolji nogometaš svih vremena...

Bio je najbolji. Teška tvrdnja koja se mora moći potkrijepiti činjenicama, ali proglasiti nekog najboljim uglavnom je stvar subjektivnog dojma. Onog što ste vidjeli, osjetili. Nisam gledao Pelea, oni stariji kažu da su on i Maradona rame uz rame, ali za mene je bio i ostao najbolji veliki Diego.

U to vrijeme kada sam se prvi put susretao s Maradoninim nogometom niste mogli kao danas pratiti svaku utakmicu, svaki gol, nije bilo interneta, samo sretnici su imali satelitske antene i tu vidjeli koji pogodak više. Sve što ste mogli saznati je kroz pisane medije i preko videokazeta kada bi se njih dočepali.

U početku sam bio fasciniran Kempesom, živo se sjećam dječjih svađa tko je bolji Kempes ili Socrates koje su završavale dogovorom da je najbolji Pape Sušić, ali onda se pojavio Maradona. Tamo negdje nakon prelaska u Napoli, fascinirao me doček koji su mu u Napulju priredili i uslijedilo je dječačko pitanje, je li moguće da je bolji i od Kempesa, Socratesa, Sušića?

Ma naravno da je. U to sam se uvjerio na Svjetskom prvenstvu u Meksiku. Priznajem, dotad sam o Maradoni mogao čitati i slušati, vrlo malo vidjeti, pravo upoznavanje bilo je na Mondialu. I bila je to ljubav na prvi pogled, već prva utakmica protiv Južne Koreje, nije mu to bila najbolja utakmica na Prvenstvu, ali bio je posve drugačiji od svih ostalih.

Sa svakom utakmicom bio sam sve uvjereniji kako je najbolji kojeg sam ikad gledao. Igrao se s loptom, radio je ono što ostali nisu mogli niti sanjati, bio je u svakom smislu prevaga na terenu.

Ta Argentina bez Maradone nikada ne bi osvojila titulu svjetskog prvaka, ma ne bi se niti približila tituli. Nitko nikada u povijesti nogometa nije toliko na svojim leđima nosio nekog do titule. Burruchaga je bio klasa, Valdano je igrao možda najbolji nogomet u karijeri, Ruggeri je bio jako dobar, ali svi oni bez Maradone ne bi daleko dogurali.

Bili su to Maradonini zlatni dani u karijeri, Argentini je donio titulu svjetskog prvaka, a Napoli je vodio do Scudetta, Napoli koji je u vrijeme kada je Maradona dolazio bio donji dom talijanske Serie A.

Taj Napoli donio mu je puno sreće, u Napulju se osjećao kao Bog, ali na žalost on ga je i pogurao prema životnom dnu. S kokainom se prvi put susreo noseći dres Barcelone, a prelaskom u Napoli odjednom ga je imao u neograničenim količinama. Tamošnji mafijaški bossovi stavili su Maradonu pod svoju zaštitu, imao je sve, koliko je htio i kad je htio.

Iako je dva puta vodio Napoli do titule prvaka Italije, s njim je osvojio i Kup Uefe, ali javljali su se sve češći problemi s ovisnošću. Zbog toga je znao propuštati treninge i utakmice, ali kada je bio na travnjaku, doživio bi pravu transformaciju, u glavi mu je bio samo nogomet.

Nakon Svjetskog prvenstva u Italiji suspendiran je na 15 mjeseci zbog pozitivnog testa na kokain, napustio je Napulj i krenuo prema Sevilli. U Napulju bi potonuo do kraja, bila je to u tom trenutku sredina koja bi ga možda i ranije koštala života.

U Sevilli ga je dočekao Davor Šuker i upravo njihova suradnja bila je fantastična. Još uvijek su žive slike zajedničkih proslava golova, koliko se samo Šuker nazabijao pogodaka zahvaljujući Maradoni...

I kada vrtim slike u glavi, vremenski posljednja živa slika s travnjaka je na žalost ona koja mu je završila zadnji pokušaj ozbiljne karijere. Svjetsko prvenstvo u SAD-u, utakmica protiv Grčke i proslava pogotka za 3:0. Plavi dres, pogled u kameru i nešto u njemu o čemu su kasnije stručnjaci pisali kako je bio pokazatelj da se Diego nije riješio demona.

Više nije bio šok kada je nakon susreta protiv Nigerije stigla vijest kako je Maradona opet pao na dopinškom testiranju, ovaj put na efedrin, i da je izbačen s natjecanja. Nije bilo šoka jer cijeli svijet znao je za Maradonin problem. Prevladavala je tuga. Bilo je jasno da je to vjerojatno kraj. Ma koliko god se nadao da će se vratiti i da će ponovno biti onaj stari, razum je govorio drugačije.

Tako je i bilo. Maradona se još nakratko vratio igrajući u Argentini, ali više za svoj gušt. Karijeru je završio u Boci, klubu iz kojeg je otišao u Europu.

Sve ono što je Maradona radio na travnjaku bilo je skladno, fantastično i neponovljivo. Sve ono što je radio van travnjaka bilo je uglavnom suprotno. Bio je strastven, pristupačan, možda čak i prepristupačan i to mu je i bio najveći problem. Igrao je za svoj gušt i za navijače, nitko sretniji od njega kada je mogao animirati navijače i natjerati ih na ludilo pa bilo to s travnjaka ili s nekog dijela tribine.

Pokušao je biti trener, nije mu išlo, ali to je bila više želja, pokušaj, nije imao dovoljno predanosti, koncentracije i upornosti za takvo što. Sve to spada u onaj njegov postigrački dio, onaj dio koji nije mogao slijediti onaj prvi dio.

Na žalost, posljednjih godina sve je vodilo prema ovakvom kraju. Zdravsvene tegobe bile su sve veće, pojavljivanja u javnosti sve rijeđa, a i kada bi se pojavilo, bilo je jasno da to nije onaj Maradona. 25. studenog 2020. godine Diego Maradona prekinuo je muku. Preminuo je u snu, tijekom poslijepodnevnog odmora i otišao na bolje mjesto. Za mene će uvijek ostati najveći. Onaj koji je mogao na travnjaku ono što nitko drugi nije mogao. I to lakoćom.

RTLplay donosi biografsku dramu o nogometnom geniju Diegu Maradoni.

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Sadržaj se nastavlja
Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!