Nenad Bjelica – iz jedne krajnosti u drugu

Krajnost 1. Nenad Bjelica vrhunski je stručnjak koji je s ne pretjerano kvalitetnom momčadi dignuo Dinamo na višu razinu, na razinu na kojoj zagrebački klub dugo vremena prije njega nije bio, i na razinu na koju će Dinamo teško doći u narednim godinama. Zahvaljujući Bjelici, Dinamo je osigurao europsko proljeće nakon 50-godišnje suše, zahvaljujući Bjelici, Dinamo je „razbio“ Atalantu, a samo zahvaljujući nesreći i spletu okolnosti, zagrebačkom klubu prošle sezone izmaknuo je plasman u osminu finala Lige prvaka. Konačno, Bjelica je izmislio Petkovića i Oršića, u potpunosti afirmirao Olma i tako klubu priskrbio milijune od njegovog transfera u Leipzig, a zaslužan je i za prodaju Šunjića i More. Ukratko, Bjelica je konačno vratio Dinamo navijačima, on je najbolje što se Dinamu dogodilo u posljednjih tko zna koliko godina i njegova smjena najgori je potez koji su čelnici zagrebačkog kluba mogli učiniti. Razlog te smjene nije ništa drugo, nego ljubomora i jal braće Mamić koji nisu mogli podnijeti njegovu popularnost i status koji uživa među modrim pukom.

Krajnost 2. Nenad Bjelica dobar je trener, ali nipošto tako kvalitetan kao što ga neki pokušavaju prikazati. Plasman u 1/16 finala Europske lige prije svega plod je činjenice da je Dinamo igrao u laganoj skupini, kao što je i pobjeda protiv Atalante splet okolnosti koji se dogodi jednom u 100 utakmica. Uostalom, inače sjajnoj talijanskoj momčadi takvi se kolapsi znaju tu i tamo dogoditi. Zagrebačkih 3:3 sa Šahtarom nije splet nesretnih okolnosti, kad momčad izgubi prednost od dva pogotka razlike u sudačkoj nadoknadi, to je isključivo krivnja trenera koji u tim trenucima nije znao smiriti momčad i povući prave poteze. Bjelica je u svom mandatu izgubio dva kupa, tek sad se vidi kakvu je grešku učinio „zabetoniravši“ na klupu Majera i još neke igrače koji sad imaju važnu ulogu, a kakav je čovjek, pokazao je kad je odbio smanjenje plaće u trenucima nezapamćene krize koja je preko noći paralizirala cijeli svijet. Cijeli mit o genijalnom Bjelici pao je u vodu nakon što je po današnji, po imenima slabiji Dinamo, suvereno osvojio puno jaču skupini i dokazao kako aktualni trener Osijeka nije zapravo učinio ništa posebno. Konačno, Bjelica je nakon Dinama mahao ponudama brojnih renomiranih europskih klubova, da bi na kraju završio u - Osijeku.

Ovo su, ukratko, bile dvije krajnosti između kojih se kreću ocjene mandata Nenada Bjelice u Dinamu. Dojma smo kako veliku ulogu u tom ocjenjivanju ima stav koji promatrač ima o Zdravku i Zoranu Mamiću, tako da ispred razuma i činjenica u prvi plan iskače subjektivni dojam. Donekle je i razumljivo onda što će oni koji u braći Mamić vide najveću pošast za Dinamo i hrvatsku zbilju općenito Bjelicu dignuti na razinu na kojoj on realno nije, dok će vjerni sljedbenici „tvoraca ovog moćnog Dinama“ pokušati Bjelicu prikazati kao tek jednog običnog dobrog trenera koji ima svojih zasluga i kvaliteta, ali nipošto kao onog za kojim treba plakati.

Nažalost, dobar dio „zasluga“ u svojevrsnoj polarizaciji navijača Dinama i ostalih ljubitelja nogometa oko Nenada Bjelice imaju mediji. Dovoljno je vidjeti kako pišu i kakav stav o nekim drugim pitanjima imaju, onda to usporediti s tretmanom koji kod njih ima Bjelica, i vrlo lako dolazi se do zaključka. Za onaj dio medija koji godinama piše o močvari u hrvatskom nogometu, kojima su braća Mamić personifikacija svega lošeg i koji uvijek kao da traži sjenu koju bi bacio na uspjehe Dinama i hrvatskog sporta općenito, Bjelica je svojevrsni simbol borbe protiv svega toga lošeg, pa ga prikazuju kao čudotvorca koji u zlato pretvara sve što dotakne. Bjelica je u tim medijima imao dobar tretman i dok je bio na klupi Dinama, ali ipak u nešto manjoj mjeri, jer teško je bilo otvoreno pisati o njemu kao opoziciji Mamićima u vremenima dok je bio na njihovoj platnoj listi. Sad, kad je Bjelica u Osijeku i kad više nikakve zapreke nema, svi oni kojima su Mamići trn u oku mogu bez ustručavanja otvoriti bojno polje i neprestano dokazivati kakav kapacitet sjedi na klupi prvoligaša s Drave. Bez obzira na to što Bjelica zaista je kvalitetan trener, ponekad je zaista teško slušati i čitati hvalospjeve na njegov račun, po kojima više praktično ne pobjeđuje Osijek, nego pobjeđuje Nenad Bjelica. Kad se, pak, dogodi rezultatski neuspjeh, onda, po tim medijima, ima puno drugih razloga zbog kojih je do njega došlo.

Kao što je smiješno slušati one koji od Bjelice prave gotovo božanstvo, jednake emocije kod promatrača sa strane može izazvati i onaj dio medija čije je božanstvo obitelj Mamić. Ti mediji koriste svaku priliku kako bi minorizirali Bjeličin rad u Dinamu i dokazali kako on u zagrebačkom klubu zapravo nije učinio ništa posebno. U hrvatskim okvirima osvojio je ono što je morao osvojiti, usput je ispustio dva trofeja na koja su u klubu računali, a ni europski uspjesi nisu baš toliko veliki kako se čine. Evo, i Zoran Mamić je s igrački slabijom momčadi protutnjao težom grupom nego što ju je imao Bjeličin Dinamo, što samo pokazuje kako se Nenad Bjelica neopravdano diže u visine.

Komentari koji idu iz krajnosti u krajnost su, nažalost, dio naše svakodnevice, bez obzira o čemu se pričalo. Bilo da se radi o banalnim i nevažnim stvarima, bilo da se radi o gorućim svjetskim pitanjima. Kao što smo rekli, glavni krivci za to su mediji, koji gotovo sve mogu prikazati onakvim kakvim žele, i pritom naći dokaze i argumente za tu svoju tvrdnju. Onda se u cijelu priču sa svojim komentarima uključi prosječni konzument tih medija, koji ionako ima neke svoje osobne simpatije, i dobije se hrpa argumenata, činjenica i pogleda na osnovu kojih je teško doći do realnog prikaza stvari.

Kad je Nenad Bjelica u pitanju, usudit ćemo se predložiti kako bi taj realni prikaz trebao izgledati. Nenad Bjelica kvalitetan je trener koji je ostvario uspjehe u klubovima koje je trenirao prije Dinama, trener koji je ostavio veliki trag za vrijeme svog mandata u zagrebačkom klubu, i trener koji će sigurno ostvarivati uspjehe u klubovima koje će u budućnosti trenirati. Njegove zasluge u europskom proljeću Dinama nakon pola stoljeća su neosporne, no isto tako treba biti iskren i reći kako je hrvatski klub imao zaista prolaznu skupinu. Prvo zbog činjenice da u njoj nije bilo niti jednog kluba iz liga „Petice“ (nije ih bilo niti u ovoj Mamićevoj skupini), a onda i zbog činjenice da su Fenerbahče i Anderlecht u to vrijeme prolazili veliku krizu. Da je najbolji trener na svijetu, nije, ne pripada ni onom prvom razredu stručnjaka, ali da je na višoj razini od većine trenera koji su bili u Dinamu prije njega, to je sigurno. Bjelica je trener čiji se rukopis na terenu vidi, njegove momčadi puno bolje izgledaju kad su kvalitetom inferiorne i kad rezultat moraju ostvariti disciplinom, trkom i reaktivnim nogometom, nego kad mu protivnik prepusti loptu i kad je on taj koji mora stvarati igru. Najbolji primjer za to je činjenica da se Dinamo, u trenucima dok je marširao Europom, poprilično u HNL-u mučio s Hajdukom, koji se protiv njega postavljao kao što se Dinamo postavljao protiv kvalitetnijih protivnika u Europi.

Važan mu je rezultat sad i odmah, ponajprije se pouzdaje u starije i provjerene igrače, tako da dosta njih dovodi iz klubova koje je prije trenirao. Nije tip trenera koji će razvijati igrače za neki dugoročni rezultat i prodaju, pa tako i njegov budući angažman i uspjeh ovisi o politici kluba. Ako je klub usredotočen na kratkoročni rezultatski uspjeh i sposoban je dovesti igrače po njegovom uspjehu, Bjelica je svakako pravi izbor za njih. Ako je klub usmjeren na afirmaciju mladih igrača i njihovu prodaju, njegovi nogometni postulati teško će doći do izražaja i takav klub teško će ga uopće angažirati. Općenito, Bjelica nije isključivo trener, on je čovjek koji sa sobom vodi cijeli svoj stožer, voli imati odriješene ruke i po svom guštu posložiti i druge strukture u klubu (primjer Osijeka), što je uvijek dvosjekli mač. Dok je klub rezultatski uspješan, to nitko ne dovodi u pitanje, no kad dođe kriza i kad, u konačnosti, Bjelica napusti klub, ostaje puno više praznina i nepoznanica, nego kad ode „samo“ trener.

Što se tiče nastupa izvan terena, Nenad Bjelica u većini slučajeva pristupačan je i pristojan u komunikaciji, no kao i svaki drugi trener i čovjek općenito, i on u trenucima kad ga rezultat ne služi, pokazuje nervozu i dvostruke kriterije. Pa će, tako, kad njegova momčad iz praktički jednog udarca na gol dobije utakmicu u kojoj je bila u podređenom položaju 90 minuta, reći kako je pobjeda zaslužena, dok će nakon utakmice u kojoj se njegova momčad ispromašivala pa na kraju izgubila, biti vidljivo ljut, odgovarati šturo, razloge poraza tražiti u nesreći, a ponekad uopće neće doći pred medije, nego će poslati pomoćnika. Isto tako, kad sudačke pogreške idu njemu u korist, reći će kako ne komentira suđenje, dok nakon grešaka na štetu njegove momčadi zna reagirati na vrlo buran i neprimjeren način. No, kao što smo rekli, sve je to dio trenerskog posla i ne postoji trener koji će uvijek reagirati i ponašati se na pravi način. S obzirom na sve što od trenera znamo vidjeti i čuti, Bjelica je po ovom pitanju uglavnom u redu.

Može se aktualnog trenera Osijeka analizirati još nadugo i naširoko po mnogim drugim pitanjima, no poanta ostaje ista. Kad govori o njemu, dosta ljudi će svoje mišljenje, možda i nesvjesno, formirati prema stavu koje ima o čelnicima Dinama, pa će tako i preuveličati ili umanjiti njegove trenerske kvalitete. I svoj će sud uvijek moći potkrijepiti činjenicama, jer činjenica ima mnogo, zavisi samo koju želite iskoristiti, a na koju zažmiriti. Pa onda tako s jedne strane čujemo medije i navijače Dinama koji još uvijek nisu prežalili odlazak velikog trenera, s druge čujemo one koji u njemu ne vide ništa posebno, pogotovo sad kad se pokazalo da prolazak u 1/16 finala Europske lige i nije neki senzacionalan uspjeh, a istina je, kao i uvijek, negdje u sredini.

RTLplay donosi biografsku dramu o nogometnom geniju Diegu Maradoni.

FOTO: Slavko Midžor/PIXSELL