Noć kada su tekstovi završavali u smeću

Ono što smo znali već nakon utakmice u Londonu, večeras je dobilo i službenu potvrdu. Tottenham je rutinski, bez previše stresa odradio uzvratni dvoboj na Maksimiru i osigurao prolazak u četvrtfinale Europske lige. Dinamo se hrabro borio, no engleska momčad ipak je klasa više u odnosu na hrvatskog prvaka, koji je tako završio svoj ovogodišnji europski put. Da je bilo više sreće na ždrijebu, Dinamo se mogao nadati prolasku dalje, protiv Tottenhama tako nešto bilo je iluzorno za očekivati.

Ovako nekako izgledao bi izvadak iz tekstova koje nikad nećemo pročitati. Takvi tekstovi pišu se unaprijed, kad je prilično izgledno što će se dogoditi i kad se samo čeka posljednji sučev zvižduk kako bi se isti pustili „u eter“. Dinamo je jučer sve takve tekstove poslao u koš za smeće, a njihove autore natjerao da napišu nove, u kojima će naglašavati kako je hrvatski prvak napravio čudo, ili barem priredio veliku senzaciju. Već sam u uvodu napomenuo kako ne volim medijski senzacionalizam i kako izbjegavam koristiti izraz „čudo“ ili „senzacija“ za svaki neočekivani događaj. Kad govorimo o Dinamovoj jučerašnjoj pobjedi, prikladniji mi je pojam „ (veliko) iznenađenje“.

To iznenađenje nije veliko zbog činjenice što je hrvatski prvak eliminirao zvučnog protivnika, nego zbog načina na koji je to učinio. Bez obzira na to što je i prva utakmica pokazala kako se s Tottenhamom da igrati i kako to nije neki skroz drugi svijet, tih 2:0 Engleza činilo se prevelikim zalogajem za Dinamo i većina medija samo je čekala kraj uzvrata u Zagrebu kako bi još jednom apostrofirala razliku u klasi između ove dvije momčadi, te konstatirala kako su Zagrepčani časno okončali svoj ovogodišnji europski put. No, ako nešto znamo o nogometu, znamo da je lopta okrugla…

Pokušati sad naknadno objasniti što se to dogodilo sinoć na Maksimiru i ponuditi nogometna objašnjenja za veliki uspjeh Dinama naprosto nema smisla, bilo bi to klasično glumljenje generala nakon bitke. Takve utakmice se jednostavno dogode i puno je korektnije reći: 'E, baš smo se zeznuli', nego tražiti način kako se staviti u poziciju onoga tko je ovo očekivao. Dinamu se jučer poklopilo sve što se mora poklopiti kako bi se nadoknadio zaostatak iz prve utakmice i izbacio protivnik kalibra Tottenhama. Zagrepčani su odigrali odlično, gosti nisu bili na svom maksimumu, a na ta dva osnovna preduvjeta za prolaz Dinama nadogradila se i sjajna individualna predstava onih od kojih je to bilo najvažnije, Oršića i Livakovića. Kad morate zabiti tri pogotka, a ne smijete primiti niti jedan, logično je kako najveći teret pada na leđa najboljeg strijelca i vratara. Spomenuti dvojac svoju je rolu odradio vrhunski, i to je bio dodatak koji je ionako odličnu prezentaciju Modrih učinio povijesnom.

Kad govorimo o Oršiću, tu se opet vraćam na priču o tekstovima bačenima u smeće. Točnije, u mom slučaju bolje bi bilo reći o mislima bačenima u smeće. Baš negdje početkom drugog poluvremena kroz glavu mi je prošla misao kako je Oršić odličan igrač, ali nekako prefin, bez sportske drskosti potrebne da bi napravio veliku karijeru na europskoj sceni, koliko god ona tri pogotka Atalanti takvo razmišljanje činila pomalo smiješnim. I onda, samo nekoliko trenutaka kasnije, isporuči Mislav onaj svoj karakteristični projektil u suprotni kut i pokrene lavinu koja će na kraju potopiti goste. I što onda reći? Ništa, poklopiti se ušima, nasmijati se sam sebi i baciti u smeće misao koja mi je prošla u glavu.

Baš kao što su u Recycle Bin svoje tekstove noćas bacili mnogi novinari i stručnjaci koji su unaprijed napisali kako je Tottenham u Zagrebu rutinski odradio posao i pokazao da je klasa iznad Dinama. I da je Dinamov ovogodišnji europski put završio onog trenutka kad im je ples kuglica na ždrijebu za protivnika donio momčad Josea Mourinha…

FOTO: Goran Stanzl/PIXSELL