Dinamo protiv Španjolaca: Samo jedna pobjeda i to baš protiv Villarreala

Ususret prve utakmice četvrtfinala Europske lige između Dinama i Villarreala, odlučili smo se prisjetiti utakmica Modrih protiv španjolskih momčadi. Sa španjolskim momčadima, Dinamo ima prilično slab omjer. Lošije su Modri prolazili tek protiv francuskih i talijanskih klubova. Uzbudljive 60-e

Osim ovog recentnog, najbolje razdoblje u Dinamovoj povijesti su definitivno 60-e godine. Dinamo je u tom desetljeću igrao dva puta finale Kupa velesajamskih gradova (jednom osvojio) i polufinale Kupa pobjednika kupova. Od domaćih trofeja, osvojio je tri Kupa maršala Tita.

U tom desetljeću ždrijeb je u tri navrata spojio Dinamo sa španjolskim momčadima. Doista, Modri su upoznali samu kremu europskog nogometa tih godina. U sezoni 1961/62, Barcelona je uvjerljivo slavila protiv Dinama u drugom kolu Kupa velesajamskih gradova.

Sezonu ranije Katalonci su izgubili finale Kupa prvaka od Benfice, a kada su se sučelili s Dinamom, radilo se o jednoj uigranoj i odličnoj ekipi. Bila je to momčad u kojoj je igrao i prerano preminuli velikan Sandor Kocsis, jedan od važnijih pripadnika čuvene mađarske lake konjice.

Kao što smo napomenuli, nakon dva susreta Barcelona je uvjerljivo slavila, a Dinamu nisu pomogli niti sjajni Dražan Jerković i Stjepan Lamza koji je u uzvratu izludio Barceloninu obranu i postigao dva pogotka.

Sezonu kasnije, uslijedilo je finale Kupa velesajamskih gradova. Nažalost, opet Španjolci, ovoga puta Valencia koja je bila izuzetno jaka tih godina. Waldo, široj javnosti prilično nepoznat, igrao je tada za Šišmiše, a u 216 utakmica za Valenciju postigao je 115 golova.

Upravo godinu ranije Valencia je pobijedila Barcelonu u finalu Kupa velesajamskih gradova što je dovoljno govorilo o snazi protivnika. Dinamo je odlično stajao, poveo u prvom susretu pogotkom Slavena Zambate, ali nije imao sreće.

Ozlijedili su se Zambata i Lamza, motor Dinama ostao je bez potrebnog goriva i Valencia je preokrenula u prvom susretu te kasnije mirno slavila u uzvratu. Ipak, to je jednoj generaciji bilo veliko iskustvo za ono što je uslijedilo par godina kasnije.

Dvije godine nakon finala, u Kupu pobjednika kupova, Dinamo je izvukao Atletico Madrid koji je godinu ranije osvojio Kup kralja, a u ovoj sezoni La Ligu. Dakle, opet se radilo o strašno moćnoj momčadi koju će biti teško proći.

Već u prvoj utakmici Atletico je hat-trickom Jorgea Mendonce pokazao da nema prolaza za zagrebački sastav. Još jedan gol upisao je legendarni napadač Atletica Luis Aragones. Svatko tko je bio u Madridu ili pričao s navijačem Atletica zna koliko cijene ovog legendarnog nogometaša, a kasnije i prilično uspješnog trenera i izbornika.

Za one koji malo bolje poznaju španjolski nogomet tih godina dodajmo kako su tada u Atleticu, između ostalih, igrali Adelardo Rodriguez (553 nastupa za momčad, rekorder), Enrique Collar i Isacio Calleja. Sve redom vrhunski klupski igrači koji su godinama igrali zajedno i bili dijelom kostura sjajne generacije Atletica. Prilika 90-ih

Do 1997. kada se ponovno susreo sa španjolskom momčadi, Dinamo je imao skor od pet poraza i samo jednog remija. Prilika za preokret došla je te 1997. kada je u trećem kolu Kupa Uefa gostovao Atletico Madrid. Bila je to posljednja zimska utakmica, posljednja faza prije stanke i prolazom bi Dinamo ušao u četvrtfinale te "prezimio".

Momčad je bila velebna i bez pretjerivanja dostojna za najveće europske uspjehe. Sve pod vodstvom Roberta Prosinečkog koji se te godine vratio u zagrebački klub upravo iz Španjolske. Prva utakmica bila je prava "viktorija" na gol Atletica koji je nekim čudom primio samo jedan pogodak.

Poveo je Dinamo na samom startu golom Edina Mujčina. Činilo se da bi Atletico mogao proći kao Grasshoppers u Zürichu dva kola ranije (5:0). Dinamo je promašivao na sve strane, bilo je stvarno nevjerojatnih izbijanja s gol linije i promašenih zicera. Prava je šteta da u prvom dijelu Dinamo nije bolje iskoristio mnogobrojne šanse.

Dražen Ladić nije imao pretjeranog posla, ali je odlično odrađivao one rijetke prilike gostiju. Nažalost, kako je to bilo u Dinamovom stilu tih sezona, ukazao se pola sata prije kraja Jose Luis Caminero i donio bod Atleticu. Mnogobrojni navijači, njih više od 38 tisuća ostalo je prilično razočarano ishodom ovog susreta.

Uzvrat je bio prilično sličan prvoj utakmici. Dinamo vrlo hrabar, prilično opasan po gol Španjolaca, ali neprecizan. S druge strane, Atletico, odnosno bolje rečeno Caminero klinički precizan i malo prije kraja prvog dijela postiže pogodak koji donosi prolaz Atleticu. Dinamo se definitivno nije osramotio, čak možemo reći da je više zaslužio prolaz u dva susreta, ali u konačnici Atletico je prošao dalje.

Tu utakmicu obilježio je i sukob navijača na tribini sa španjolskim policajcima. Navodno su na stadionu domaći navijači provocirali navijače Dinama s jugoslavenskim i srpskim zastavama što je tih godina (tek dvije godine nakon krvavog rata) bio povod za tučnjavu s policajcima. Bljesak i pad u 10-im

Prošlo je 13 godina od Atletica i Modri su ponovno izvukli španjolski sastav. Bilo je to u turbulentnoj sezoni 2010/11 kada je Dinamo smijenio trenera Velimira Zajeca nakon poraza od Šerifa, počeo je bojkot navijača, a na klupi je sjedio Vahid Halilhodžić koji će nešto kasnije također u prilično burnim okolnostima napustiti klub.

Protivnik u Europskoj ligi bio je Villarreal, a Dinamo je u prvom susretu odigrao maestralno. Marcos Senna pomogao je Modrima dobivenim crvenim kartonom, a utakmicu života odigrao je često kritiziran i osporavani Sammir.

Naturalizirani hrvatski reprezentativac odigrao je maestralnu utakmicu, bio po cijelom terenu i konačno postigao pogodak. Sve je ipak započeo sjajnom akcijom i golom Ante Rukavina koji se upravo u toj sezoni profilirao kao sjajno pojačanje za zagrebački sastav.

Sjajna pobjeda Modrih proslavila je Halilhodžića koji je bio slavljen kao rijetko koji "strani" trener. Atmosfera, premda u dobrom dijelu opterećena odnosom navijača i kluba, bila je prilično dobra te se pozitivno gledalo na nastavak grupne faze. Ipak, u drugom susretu na El Madrigalu, Villarreal je rutinski slavio s 3:0 te ne možemo reći kako su Modri izgledali dobro kao na Maksimiru.

Na kraju je priča svima poznata, susret protiv Paoka u posljednjem kolu na prilično hladnom Maksimiru je odlučivao i Dinamo nije po tko zna koji put uspio proći grupu te prezimiti u Europi. Ipak, ta sezona ostat će upamćena po entuzijazmu nakon pobjede protiv Villarreala i sjajnoj igri zagrebačkog sastava protiv Žute podmornice.

Posljednja dva seta susreta sa španjolskim sastavima dogodila su se u Ligi prvaka i bila su prilično neuspješna. Godinu dana nakon Villarreala Dinamo je igrao protiv Real Madrida u grupnoj fazi. Prvi susret ponovno je obilježio Rukavina, ali ovaj put nije se proslavio kao godinu dana ranije protiv Villarreala.

Imao je napadač Dinama priliku života, izbio je sam pred Ikera Casillasa, mogao je dovesti Dinamo u vodstvo, ali je slabo pucao i upropastio veliku šansu. Real je slavio s 1:0, a utakmica će ostati zapamćena po prilično čvrstom i nepokolebljivom čuvanju Cristiana Ronalda od strane Jerka Leke.

Susret u Madridu svi navijači Dinama najrađe bi zaboravili. Bila je to prilično depresivna utakmica u kojoj je Dinamo bio nadigran kao rijetko kada. Nakon svega 20 minuta Real je već vodio s 4:0, Dinamo je bio potpuno izgubljen, a Fatoš Bećiraj i Ivan Tomečak pogocima su se pobrinuli da taj poraz ipak ne bude toliko grozan. Završilo je pobjedom Reala 6:2.

Posljednji ogledi dogodili su se prije malo manje od pet godina. Ponovno Liga prvaka, ovoga puta Sevilla, ishod sličan kao protiv Reala. U prvom susretu na Maksimiru Dinamo je bio donekle konkurentan i Sevilla je slavila sa 1:0. U uzvratu, sve je bilo na strani španjolske momčadi koja je rutinski slavila sa 4:0. Bila je to sezona u kojoj Dinamo nije uspio postići pogodak u šest susreta u Ligi prvaka.