Dinamo je i dalje 'živ', to je najvažnije

Prvo o penalu. Koliko god ta famozna ruka u šesnaestercu bila definirana i koliko god se objašnjavale pojedine situacije, što je, a što nije penal, uvijek će ostati ovakvi granični slučajevi oko kojih će biti rasprava. Osobno nikad ne bih svirao ovakav penal, jer branič je bio jako blizu napadaču i držao je ruku spuštenom, nije mahao njome okolo. Opet, sudac ima uporišta za svoju odluku, kao i svatko onaj tko smatra da ovo je penal. Čini mi se kako se na kraju sve svodi na emocije i na sklonosti gledatelja, ovisno o tome je li (ili nije) ovakav penal suđen za njegovu ili protivničku momčad.

Što se tiče rezultata, mislim kako je ovih 0:1 sasvim dobro za Dinamo. Ako ćemo koristiti onu već izlizanu floskulu „da nam je ovo netko ponudio prije utakmice“, osobno bih iz Dinamove perspektive potpisao ovakav rezultat. Kad igrate s protivnikom koji je nominalno jači, osnovni cilj je ostati što duže u igri i dovesti dvomeč u neizvjesnu završnicu, a Dinamo to sigurno može. Sve dok u Španjolskoj bude 0:0, pa čak i 1:0 za Villarreal, Dinamo će biti itekako „živ“, dovoljan je samo jedan gol za promjenu „momentuma“. I zato se ne slažem s onima koji smatraju kako je Dinamo kod 0:1 trebao preuzeti veći rizik.

Puno više bi Dinamo izgubio s drugim golom Villarreala, nego što bi dobio svojim golom i, recimo, rezultatom 1:1 u prvoj utakmici. Naravno, nije isto, ali nema posebno velike razlike između 0:0, 1:1 ili 0:1 u prvoj utakmici. Dinamo gol dati mora svakako, i za njega nikad nije kasno, naravno, po uvjetom da Villarreal ne ode na +2 prije završnice uzvrata. Čak i pri eventualnih 1:0 i uz potpunu dominaciju domaćina 10 minuta prije kraja, to je još uvijek otvoreno. Gol Dinama sve bi promijenio, tada bi počela nova utakmica i do kraja bi bila ludnica. Zato smatram da Dinamo u uzvratu ne treba srljati, nego strpljivo čekati svoju priliku dok god je u egalu ili s minimalnim zaostatkom, a tek u završnici krenuti otvorenije ako rezultat to bude tražio.

Općenito, činjenica je kako se nogomet promijenio u zadnjih nekoliko godina, čak i ako zanemarimo ovu specifičnu situaciju koju proživljavamo trenutno. Postulati koji su nekad bili uklesani u kamen, poput „važno je ne primiti gol kod kuće“ ili „uzvrat kod kuće je prednost“, više ne vrijede, barem ne u tolikoj mjeri. Posljednjih sezona bili smo svjedoci mnogih velikih preokreta, kako u jednoj utakmici, tako i u uzvratnim dvobojima koji su trebali biti samo rutinsko odrađivanje posla. Današnji nogomet je puno otvoreniji, postiže se puno golova i ne može se u uzvrat ući samo s mišlju kako obraniti prednost iz prve utakmice, a ni domaći teren više ne donosi toliku prevagu. Razlika u kvaliteti momčadi, naravno, i dalje je važna, no često je puno važniji psihološki aspekt, taj toliko spominjani „momentum“, jedan trenutak koji može okrenuti dvoboj koji je do tada izgledao kao jednosmjerna ulica.

Najbolji primjer za to je utakmica Dinama i Tottenhama. Gosti su u Zagreb došli s osjetnom prednošću (2:0), i da su prvi zabili, „ubili“ bi utakmicu i lagano prošli dalje. Ovako, kad je Dinamo poveo, stvari su se promijenile i odjednom smo dobili otvoren dvoboj. Ova utakmica samo je najsvježiji primjer, kao što smo rekli, puno je takvih utakmica odigrano i u Ligi prvaka i u Europskoj ligi posljednjih sezona. Nekad, kad bi igrali protiv objektivno jačeg protivnika, poraz u prvoj utakmici kod kuće značio bi praktički kraj, danas to više nije slučaj.

FOTO: Matija Habljak/PIXSELL