Euro 1964: Španjolci pred Francovim očima svrgnuli Sovjete s trona

Nakon što su u premijernom izdanju UEFA Kupa nacija, danas poznatijeg pod imenom EURO Sovjeti uzeli prvi naslov europskog prvaka, četiri godine kasnije opet je organizirano natjecanje. Kao i u prvom izdanju, natjecanje je održano u obliku kvalifikacija na ispadanje na dvije utakmice, a nakon što su ostale četiri ekipe, odabran je domaćin.

Ovaj put to je bila Španjolska koja je 1960. lišena prilike za otići do kraja i napraviti povijesni uspjeh zbog političkih razloga. Tadašnja politička klima u Europi bila je vrlo napeta i rane Drugog svjetskog rata bile su svježe, a čak ni nogomet nije uspio do kraja zacijeliti i povezati Europu.

Španjolskom je tih godina drmala diktatura Francisca Franca koji je te 1960. zabranio reprezentaciji da putuje na gostovanje u Sovjetski Savez pa je Španjolska diskvalificirana, a sudbina je htjela da se baš ova dva ljuta ideološka suparnika s dvije strane Europe opet sretnu četiri godine kasnije.

U preliminarni ždrijeb ušlo je 29 reprezentacija. Prvotno ih je trebalo biti 30, ali je Grčka odustala nakon što je ždrijebana protiv Albanije zbog napetih odnosa dvije zemalja koje dijele granicu i koje svoje probleme vuku više stotina godina.

Sovjetski Savez kao branitelj naslova, Austrija i Luksemburg su dobili direktan prolaz do osmine finala, a ostali su igrali kvalifikacije u preliminarnoj rundi. Jugoslavija je u prvoj rundi u dvomeču svladala Belgiju s 4:2 ukupnim rezultatom, a posebno je zanimljiv bio prvi susret.

Tada jedan od najboljih napadača Europe, zadarski as Josip Skoblar vodio je s dva pogotka Jugoslaviju do 3:2 pobjede u Beogradu, dok je Milan Galić u uzvratu donio minimalnu pobjedu gostima. U osmini finala ipak Jugoslavija nije bila takvog uspjeha.

Nakon 0:0 u Beogradu protiv Švedske, uzvrat u Malmöu je krenuo sjajno te je legendarni Dinamovac Slaven Zambata doveo Jugoslaviju u vodstvo u 21. minuti. No, preokrenuo je Persson s dva pogotka, a Galić je u 64. postavio 2:2. Išlo bi se u repasaž, ali je Bild pogotkom za 3:2 izbacio Jugoslaviju iz natjecanja. Skoblar i Galić su s dva pogotka bili najbolji strijelci te reprezentacije koja je samo dvije godine ranije bila četvrta na svijetu u Čileu.

Kao "ubijoca favorita" pokazao se Luksemburg koji je u osmini finala svladao Nizozemce, a onda je u četvrtfinalu izborio treći susret protiv Danaca. No, Danska je imala sjajnog Olea Madsena koji je u kvalifikacijskim rundama zabio čak 11 pogodaka, od čega šest u ta tri susreta četvrtfinala. Rekordni 11. je zabio u 1:0 pobjedi u repasažu koji je poslao Dance na završni turnir.

Madsena je te godine tražila Barcelona, ali je Danac ostao u svom trećeligaškom Hellerupu. Naime, pravila su nalagala da za dansku reprezentaciju smiju igrati samo amateri pa je Madsen zbog reprezentacije odbio priliku života, a tek će sezonu kasnije otići u Spartu Rotterdam. Madsen je zabio 11 golova, ali nijedan na završnici, a njegov će rekord ostati sve do ukupnih 12 pogodaka Davora Šukera u kvalifikacijama i na Euru 1996.

Danska je na njegovim krilima postala najveće iznenađenje prvenstva, a ostala tri sudionika završnog turnira bile su mahom velesile: branitelj naslova SSSR, Španjolska s momčadi punom zvijezda i Mađarska, ostaci legendarne "Lake konjice" i momčad koja će tog ljeta u Tokiju osvojiti olimpijsko zlato.

Kao domaćin turnira odabrana je Španjolska, a polufinala su ugostili Barcelona i Madrid. U Madridu je pred 34 tisuće ljudi na Santiago Bernabeu Španjolska svladala Mađarsku tek nakon produžetka. Nakon 1:1 u regularnom dijelu, pobjedu domaćinu donio je legendarni krilni igrač Real Madrida Amancio Amaro.

Sovjeti su imali mnogo lakši posao, golovima Voronina, Ponedelnika i Ivanova su deklasirali Dance i povijest se ponovila. No, za razliku od četiri godine ranije, Franco je svojim pulenima dopustio odigravanje utakmice protiv mrskog neprijatelja i Španjolcima više ništa neće stati na put.

Mađari su 20. lipnja u Barceloni svladali Dance s 3:1 u produžetku te su uzeli broncu, a dan kasnije igrano je veliko finale. Na Santiago Bernabeu natiskalo se preko 79 tisuća ljudi, među njima i sam Francisco Franco koji je očekivao trijumf i dokaz nadmoći njegove nacije.

Počelo je vatreno, već u šestoj minuti domaćin je poveo preko Chusa Perede, tada igrača Barcelone. No, samo dvije minute kasnije je izjednačio Galimzyan Khusainov, igrač Spartaka iz Moskve. Dugo je stajalo 1:1 i činilo se da se ide u produžetke, ali se u 83. minuti ukazao Marcelino, čovjek koji je zabio 70 golova za Zaragozu, a samo četiri za reprezentaciju. I od ta četiri, jedan slavlja vrijedan.

Marcelino će samo četiri dana kasnije još jednom ući u povijest. U finalu Kupa velesajamskih gradova je njegova Zaragoza igrala protiv Valencije, a napadač je također zabio pobjednički gol, također u 83. minuti i također za 2:1 i drugi veliki pokal u samo nekoliko dana.

No, glavna zvijezda te španjolske reprezentacije bio je Luis Suarez. Legendarni veznjak i organizator igre bio je srce i duša te ekipe, a te će godine postati i prvi igrač koji je objedinio nacionalnu i klupsku europsku titulu. Naime, te 1964. je njegov Inter u finalu Europskog kupa svladao Real Madrid u Beču.

Ovako je Pereda opisao tadašnju momčad Španjolaca: "Bili smo jako dobra momčad. Imali smo Luisa Suareza koji je upravljao orkestrom. Imali smo sjajne igrače poput Amancia i Marcelina koji je bio prirodno talentiran strijelac. Zapravo, bili smo fantastična ekipa", kazao je strijelac prvog pogotka u finalu o momčadi koja je osvojila prvi od tri europska naslova.

Do 1980. i uvođenja grupnog sustava se Španjolci neće plasirati na završnicu, a medalju su čekali do 1984. i srebra u Francuskoj. Nakon toga još suše do fantastične, legendarne generacije koja je spojila europske naslove 2008. i 2012. sa svjetskim 2010.

FOTO: Screenshot