Siniša Oreščanin – trenerska prijevara, neshvaćeni talent ili nešto između?

Dojam je kako sad već bivši trener Gorice nije toliko zanimljiv sam po sebi, nego je samo sredstvo koje se koristi kako bi natrljao soli na ranu onima s čijim se mišljenjem ne slažeš i kako bi dobio potvrdu onoga o čemu već duže vremena govoriš.

Relativno nepoznat široj sportskoj javnosti, Siniša Oreščanin je na klupu Hajduka došao iz omladinskog pogona u jeku jedne od već tradicionalnih kriza splitskog kluba, u trenutku kad se plasman u Europu činio vrlo dalekim. Dobrim igrama na proljeće Hajduk je na kraju ipak uspio uhvatiti europski vlak, a za Oreščaninov rad u tim su trenucima stizale uglavnom pohvale i lijepe riječi, što i nije čudno.

Hajduk je imao rezultat, ali je imao i prepoznatljivu igru, vidio se "trenerski rukopis", kako se to često voli reći. Uglavnom, sve je za Oreščanina u Splitu izgledalo lijepo do te nesretne Gzire, točnije do drugog poluvremena uzvratne utakmice na Poljudu. Kako je sve završilo, znamo, eliminacija od malteških amatera značila je i kraj Oreščaninove epizode u Splitu, ali i svojevrsni početak rata između onih koji su u Oreščaninu vidjeli jednog od najboljih trenera Hajduka u posljednje vrijeme i onih koji su ga označili apsolutnim krivcem za Gziru, svojevrsnom trenerskom prijevarom.

Kako Oreščanin nakon odlaska s Poljuda jedno vrijeme nije imao angažman, tako su i obje strane mogle vrtjeti svoju priču, jer je rezultat bio neriješen. Jedni su imali Oreščaninov bodovni učinak u Hajduku kao argument za njega, dok su oponenti neprestano mahali Gzirom kao neoborivim dokazom njegove nestručnosti. U takvom nadmetanju čekao se Oreščaninov ponovni dolazak na scenu, čekao se trenutak kad će prava istina o njegovim trenerskim sposobnostima izaći na vidjelo.

Konačno, minule sezone dočekali smo i to. Bivši trener Hajduka opet je sjeo na klupu jednog hrvatskog prvoligaša, i to ne bilo kojeg, nego Gorice, kluba protiv kojeg je Hajduk popio nemali broj gorkih pilula u ovo kratko vrijeme u kojem Turopoljci nastupaju u eliti. Reklo bi se, savršen scenarij za konačni obračun. Oreščanina protiv Hajduka i njegovih štovatelja protiv osporavatelja.

Početak je bio dobar za ove prve, Gorica je u razmaku od tri dana eliminirala Hajduk u Kupu i prvenstvenim remijem zadržala ugodan razmak na prvenstvenoj tablici, no kako se sezona približavala kraju, bodovna razlika se topila i Oreščaninovi oponenti postajali su sve glasniji. Drama je vrhunac dosegnula pri nedavnom gostovanju Gorice na Poljudu. Bila je to utakmica u kojoj je Oreščanin sa svojom momčadi mogao potvrditi Europu i istodobno izbaciti Hajduk iz utrke, ali na kraju se dogodilo upravo suprotno. Gorica je pregažena, do kraja sezone nije uspjela osvojiti taj toliko željeni bod i u Europu će na kraju ipak Hajduk. Savršen je to scenarij za one koji su nakon Gzire prekrižili Oreščanina kao ozbiljnog trenera.

Jedan od najvećih apsurda u priči oko Siniše Oreščanina tiče se navijača i simpatizera Hajduka, koji su nekako i najzainteresiraniji za ovu temu. Neki navijači Hajduka, naime, koji imaju dobro mišljenje o Oreščaninu, toliko su ogorčeni radom uprave kluba koja mu je uručila otkaz nakon Gzire, da se čini kako su cijelo ovo vrijeme navijali za njega i Goricu, samo kako bi dobili potvrdu svog stava. Isto tako, s druge strane, one koji su nakon Gzire ismijavali Oreščanina, gotovo su se više radovali proljetnim posrtajima Gorice, nego pobjedama Hajduka, jer su u njima vidjeli dokaz svoje teze o trenerskoj prevari koja je svojedobno sjedila na klupi splitskog kluba.

Siniša Oreščanin na neki je način postao Nenad Bjelica u malom, trener kojeg je vrlo teško objektivno ocijeniti, budući da u analizama često prevladavaju neki drugi kriteriji pa se Bjelicu tako često gleda kroz prizmu Dinama, braće Mamić i njihovog utjecaja u hrvatskom nogometu, dok se Oreščanina često ocjenjuje na osnovu stava koji netko ima o modelu upravljanja splitskog kluba i općenito trzavica i nemira koji su na Poljudu posljednjih godina gotovo normalna pojava. U takvoj atmosferi onda je zaista teško donijeti sud o tome kakav je zaista Oreščanin trener.

Osobno, kad bih to morao, odmah bih maknuo u stranu Gziru. Takve stvari jednostavno se događaju, imamo se u to prilike uvjeriti svakog ljeta kad su na rasporedu pretkola europskih natjecanja. I puno veći i razvikaniji treneri imaju u svojim biografijama neku svoju Gziru, a da ne spominjemo nacionalne kupove, gdje se gotovo svake sezone neki od europskih velikana posklizne na nekoj "niželigaškoj livadi".

Oreščanin, naravno, kao trener snosi svoj dio odgovornosti, nije čak ni sporno to što je dobio otkaz. To je nešto s čime uvijek morate računati u današnjem sportu, pogotovo u ovakvim situacijama. Ali, konstatirati kako je netko loš trener zato što je ispao od objektivno puno lošijeg protivnika, potpuno je pogrešno. Taj isti Oreščanin, uostalom, vodio je Hajduk i u prvoj utakmici na Malti, koju su Splićani rutinski dobili, a bio je trener i u prvom poluvremenu poljudskog uzvrata, kad još uvijek ništa nije dalo naslutiti što se sprema.

Dakle, nije sve do njega, jer da je, Gzira bi pitanje prolaska riješila puno ranije. Kao što sam već rekao, puno se toga mora poklopiti kako bi se dogodilo ono što se Hajduku tad dogodilo, a Oreščaninova greška možda je jedino činjenica što je u uzvratu odmarao neke ključne igrače. Naravno, to su stvari koje se shvate tek nakon poraza. Da je Hajduk, recimo, i u uzvratu igrao s najjačom postavom i bez problema prošao dalje, ali zbog neke glupe ozljede izgubio igrača za predstojeći derbi s Dinamom, onda bi se isti oni koji su prozivali Oreščanina zbog B postave pitali: čemu trošenje stožernih igrača u ovakvoj utakmici, zašto se ne da prilika mladima?

U svakom slučaju, niti bih Oreščanina kao trenera ocijenio na osnovu splitske utakmice s Gzirom, niti bih to učinio za Hajduk kao klub. Imao je Hajduk u povijesti i još uvijek ima puno većih problema od Gzire, kamo sreće za Splićane da je sve zlo u tome.

Za mene, puno važniji pokazatelji Oreščaninovih trenerskih sposobnosti su njegov mandat u Hajduku do Gzire i prezentacije Gorice u drugom dijelu netom završenog prvenstva. U Splitu je Oreščanin pokazao da je studiozan trener koji živi nogomet, koji puno pažnje pridaje taktičkim zamislima i koji zna stvoriti automatizme u igri. Pod njegovim vodstvom, Hajduk je uglavnom rutinski pobjeđivao slabije protivnike, što je bio napredak u odnosu na neke trenere koji su na klupi bili prije njega. Možemo reći da je Oreščaninov Hajduk, gledamo li HNL, imao i rezultat i igru s glavom i repom, što i nije baš čest slučaj kad je splitski klub u pitanju.

Kad govorimo o Gorici, tu se Oreščanin susreo s nekim otežavajućim okolnostima koje su sigurno imale utjecaj na ovaj veliki pad u drugom dijelu sezone. Prva od njih su određena preslagivanja u klubu (dokaz tome su odlazak trenera i sportskog direktora), druga otegotna okolnost za Oreščanina su bile ozljede i odlasci nekolicine ključnih/standardnih igrača, a kao treću bih naveo možda nerealan bodovni učinak koji je Gorica ostvarila jesenas.

Istina je da su Turopoljci igrali odlično, ali treba reći i kako ih je u tom dijelu sezone dosta mazila i sreća, kako se dosta utakmica koje su bile na klackalici okrenulo u njihovu korist. Kako je definicija sreće upravo to da je malo imaš pa malo nemaš i da se na kraju jednog ciklusa sve izravna, tako su se i Gorici neke stvari na proljeće vratile na najbolniji mogući način.

Naravno, sve ove otežavajuće okolnosti i objektivni problemi ne znače kako svoj dio odgovornosti za kolaps Gorice u završnici sezone ne treba ponijeti i Oreščanin. Ako za Hajduk može reći da nije dobio pravu priliku, ako Gziru može okarakterizirati događajem koji se dogodi jednom u tisuću utakmica, ostanak bez plasmana u Europu s Goricom dobrim dijelom nosi njegov potpis.

Rekao bih kako su mu se sve one stvari koje je dobro radio u Hajduku, sada vratile kao bumerang. Nema ljepše za trenera nego kad ima svoj stil igre i kad ta igra donosi rezultat, no isto tako nema gore nego kad kola krenu nizbrdo, a plana B nigdje na vidiku. Je li Oreščanin zbilja bio bez ideje kako vratiti gorički brod na pobjednički kurs ili je tvrdoglavo ustrajao na svojim idejama u nadi da će ga one ipak na kraju uvesti u europsku luku, teško je reći, no to i nije previše bitno.

On kao trener odgovoran je u svakom slučaju, bodovna razlika koju je Gorica u jednom trenutku imala ispred Rijeke i Hajduka ipak je bila prevelika da bi ga bilo koja objektivna okolnost "oprala". Moj nekakav dojam kad gledam Sinišu Oreščanina je taj da se radi o treneru koji ima svoju viziju nogometa, koji je njome opsjednut i koji će radije "poginuti" s njom, nego priznati da je pogriješio i probati s nekom drugom taktikom. I nije on jedini takav, puno je danas trenera koji ustraju na svojoj ideji. Koliko je takav pristup dobar, dobrim dijelom ovisi i o politici kluba. Ako je rezultat, i to kratkoročni, na prvom mjestu, pitanje je koliko je to zapravo dobro okruženje za trenere Oreščaninova tipa.

Na kraju, kad bih morao zaključiti priču o Siniši Oreščaninu, rekao bih sljedeće. Sama činjenica da se o njemu ovoliko priča dokazuje koliko su Hrvati jednostavno ludi za nogometom, ali i koliko vole u priču o pojedinim osobama ubaciti i neke svoje stavove i razmišljanja o stvarima koje nemaju uske veze s dotičnom osobom.

Bivši trener Hajduka i Gorice u dosadašnjem dijelu karijere pokazao je neke zanimljive stvari i za njega svakako ima mjesta u hrvatskom nogometu. Premala smo mi zemlja i bazen da bi ga olako prekrižili samo zato što je izgubio od Gzire ili zato što je prokockao europski plasman s Goricom. No, isto tako, sigurno je i sam Oreščanin svjestan kako još uvijek ima puno prostora za napredak i kako mora neke stvari promijeniti, želi li postati trener koji zna odgovoriti ra rezultatski imperativ i koji zna izvući maksimum iz onoga s čime raspolaže.

FOTO: Igor Kralj/PIXSELL