Rapid - Ponos Austrije

Rapid je osnovan 1897. godine kao "Prvi bečki radnički nogometni klub". Od samih početaka se Rapid profilirao kao klub običnih radnih ljudi i taj imidž je zadržao sve do današnjih dana, međutim, ondašnje gradske vlasti su prefiks "radnički" smatrale previše provokativnim, tako da je klub na kraju posudio ime od danas zaboravljenog berlinskog Rapida. Nakon nekoliko godina se ustalila zeleno-bijela klupska boja i tako je nastao danas prepoznatljivi Rapid u zeleno-bijelom.

Prvo gradsko prvenstvo je održano 1911. godine i Rapid je sve do danas uvijek ostajao prvoligaš. U gradu se stvorilo suparništvo između niza klubova: imali smo Rapid kao radnički klub, Viennu (nastalu iz kluba koji je primarno igrao kriket) i Austriju kao predstavnike srednjih i viših slojeva građanstva, klubove koji su obuhvaćali razne etničke manjine, poput slavenskog Slovana i židovskog Hakoaha, te mnoštvo klubova smještenim po gradskim četvrtima, poput Admire, WAC-a, Simmeringa, WSC-a i mnogih drugih.

Standard nogometa je bio visok, igra je bila iznimno popularna, stadioni su bili puni, britanske momčadi su redovito dolazile na turneje i liga grada Beča je ubrzo postala jedna od kvalitetnijih na kontinentu, a Beč je, uz Prag i Budimpeštu, postao jedan od kamena temeljaca čuvene Dunavske škole koja je misionarski širila ideje kako igrati nogomet na sve četiri strane svijeta.

Najveći rivalitet je Rapid razvio s Austrijom između dva svjetska rata. Osim klasne podjele (koja je s vremenom ipak blijedila), dva kluba su dijelila i dva različita stila igre. Dok je Rapid bio ekipa koja je što jednostavnijim načinom pokušavala doći do protivničkog gola, ugradivši u klub ideju napornog rada, ne odustajanja ni po kojim uvjetima, njegov suparnik Austria je "umirala u ljepoti", pokušavajući kroz vic u igri i mnoštvo kratkih pasova, tzv. sitnim vezom donijeti u igru nešto više umjetničko od čistog postizanja golova.

Za Rapid je bilo najvažnije pobijediti i osvojiti naslov na bilo koji način, dok je Austria težila tome da pobjeđuje igrajući lijepo. Za nju nije bilo dovoljno osvojiti naslov - to se moralo napraviti na estetski prihvatljiv način. Neki elementi različitog poimanja nogometa su ostali vidljivi u mentalitetu dviju momčadi sve do danas.

Ništa bolje ne može dočarati razliku između dva kluba kao primjeri njihovih dviju najvećih međuratnih zvijezda: Rapidovog Josefa Uridila i Austrijinog Matthiasa Sindelara. Osim češkog porijekla, imali su malo toga zajedničkog. Uridil je dolazio iz siromašne radničke obitelji i bio je visok i jak napadač, malj koji je razbijao protivničke obrane.

Zato su ga i zvali Der Tank. Sindelar je dolazio iz obitelji srednjeg staleža, bio je krhke građe, nadimak mu je bio "Čovjek od papira" i danas ga se smatra jednim od prvih lažnih devetki. Obojica su postigli na stotine golova. Svaki je sa svojim načinom igre utjelovljavao razlike u poimanju igre, a nekad i života između dva klupska rivala.

Rapidovi igrači i navijači su se okupljali u kavani Holub, a Austrijini u kavani Parsifal. Neutralan teritorij je bio slavni Ring Café, gdje su se okupljali gradski ljubitelji nogometa, novinari, treneri i igrači, te uz kavu raspravljali o igračima, momčadima, taktici, dogovarali su se transferi i turneje, širile priče o strašnim Urugvajcima, slagao sastav austrijske reprezentacije i tako dalje.

U isto vrijeme se učvrstila tradicija tzv. "Rapid-Viertelstunde" (Rapidovih petanest minuta) kao jedne od specifičnosti Rapidovih navijača. Radi se o tome da petnaest minuta prije kraja utakmice navijači počinju ritmičnim pljeskom podržavati svoju momčad, na taj način motivirajući igrače da se nikada ne predaju i da krenu u završne juriše.

Tradicija je stara više od sto godina, a definitivno je potvrđena u utakmici protiv WAC-a 1921. godine, kada je Rapid na poluvremenu gubio 1:5, do 75. minute je došao na 3:5, publika je počela davati ritam da bi na kraju Rapid pobijedio sa 7:5. Svih sedam golova je dao naravno Josef Uridil. Kroz povijest je Rapid mnoštvo utakmica riješio ili preokrenuo u zadnjih petnaest minuta, pa je običaj ostao čvrsto ukorijenjen u kulturu kluba. Prije desetak godina je čak pokrenuta inicijativa da se Rapid-Viertelstunde uvrsti u svjetsku nematerijalnu baštinu UNESCO. Prijedlog je odbijen. Za sad.

Uspješni niz je Rapid nastavio i nakon Anschlussa Austrije 1938. godine. Odmah sljedeće godine je osvojio njemački kup, a tri godine kasnije je osvojio i njemačko prvenstvo, pobijedivši u finalu Schalke. Austria je međutim bila obilježena kao Judenklub, pa su je nove vlasti u prvom trenutku zabranile i ukinule.

Onda joj je privremeno promijenjeno ime i na kraju je ipak nekako nastavila rad, iako temeljito arijanizirana. Sindelar je odbio nastupati za njemačku reprezentaciju i umro je u nerazjašnjenim okolnostima. S druge strane, Rapid je u liku Franza Bindera, popularnog Bimba, našao novog spektakularnog strijelca koji je dao stotine golova za klub.

Cijelo ovo vrijeme kada pričamo o prvenstvu Austrije zapravo pričamo o prvenstvu Beča. Uzimalo se zdravo za gotovo da je prvak Beča ujedno i najjača momčad u Austriji. Tek je nakon Drugog svjetskog rata sudjelovanje u prvenstvu otvoreno i momčadima izvan Beča, a prvi puta je naslov prvaka otišao u neki drugi grad tek 1965. godine, kada je LASK osvojio naslov.

S vremenom su rasli klubovi u Linzu, Grazu, Innsbrucku, Salzburgu i drugim mjestima i dominacija bečkih klubova je ozbiljno narušena, tako da je Rapid zabilježio do tada nezapamćenu seriju od trinaest sezona suše bez naslova prvaka. Tih godina je jedina svijetla točka u klubu bio fenomenalni strijelac Hans Krankl.

Dolaskom Otte Barića na klupu početkom osamdesetih godina su se stvari počele mijenjati. Barić je u šest godina s Rapidom osvojio tri naslova austrijskog prvaka i četiri austrijska kupa.

Momčad u kojoj su igrali Krankl, Peter Pacult, legendarni Čeh Antonin Panenka, te hrvatski igrači Petar Bručić i Zlatko Kranjčar je najveći međunarodni uspjeh ostvarila 1985. godine kada su došli do finala Kupa pobjednika kupova, gdje su poraženi od Evertona.

Jedanaest godina kasnije je ponovljen isti rezultat, a u finalu je bio bolji Paris St.Germain. Tu momčad Rapida su predvodili Trifon Ivanov, Peter Stöger, Dietmar Kühbauer (današnji trener), te Carsten Jancker. Na neki način, bio je to labuđi pjev Rapida kao dominantne sile u Austriji. Od tada pa sve do danas je Rapid osvojio samo dva naslova prvaka.

Tradicionalni rival Austria je tek mrvicu bolja s tri titule. Ligom već dugo i financijski i kadrovski apsolutno dominira RB Salzburg i teško je očekivati da će se u najbližoj budućnosti nešto dramatično promijeniti u takvom odnosu snaga. Bez obzira na sve, Rapid je sa svoja 32 naslova prvaka i dalje najtrofejniji austrijski klub.

Hrvati u Rapidu

Osim Barića, trener Rapida u dva navrata je bio i Vlatko Marković. Igrački je daleko najveći trag ostavio Zlatko Kranjčar koji je u šest sezona u zeleno-bijelom dresu postigao 132 gola.

U isto vrijeme je standardan bio i Petar Bručić. Drugi hrvatski strijelac u Rapidu je Nikica Jelavić koji je u dvije sezone postigao 43 gola. Po dvadesetak golova su u bogatu Rapidovu povijest utkali i Mario Bazina i Mate Bilić. Po tri sezone su u klubu odigrali Mateo Barać i Mario Prišć.

U europskim natjecanjima se Rapid četiri puta puta susreo s hrvatskim momčadima. U Kupu UEFA je u sezoni 1971-72 igrao s Dinamom u drugom kolu i nakon ukupnih 2:2 prošao dalje zbog golova u gostima. Sedam godina kasnije u istom natjecanju ih je s ukupnih 3:2 izbacio Hajduk. U sezoni 2000-01 ih je s dvije pobjede izbacio Osijek, a u posljednjem susretu lani je u Kranjčevićevoj pobijedio Lokomotivu s 1:0.

Današnji Rapid

Bivši veznjak Admire, Rapida, Real Sociedada i austrijske reprezentacije Dietmar Kühbauer je na klupi Rapida točno tri godine. Za to vrijeme je osvojio dva druga mjesta s vidljivim zaostatkom iza Salzburga.

U kupu je redovito gubio u trenutku kada bi ga ždrijeb spojio sa Salzburgom. Prve sezone je doveo Rapid do proljeća preko Europske lige i tamo je glatko poražen od Intera. Lani u posljednjem susretu skupine u istom natjecanju nisu kod kuće uspjeli pobijediti norveški Molde, ostalo je samo 2:2 i zato nisu prošli dalje.

Ove sezone su u pretkolu Lige prvaka poraženi od praške Sparte, da bi europsku jesen osigurali glatkim prolazima u pretkolima Europske lige preko ciparskog Anorthosisa i ukrajinske Zarje. U prvom kolu natjecanja u skupinama su poraženi kod kuće od Genka duboko u sudačkoj nadoknadi, a u drugom su izgubili u Londonu od West Hama s 2:0. Predstojeća dva susreta s Dinamom su im posljednja prilika da produže svoj europski život.

Ni u domaćem prvenstvu im ne cvjetaju ruže jer su u jedanaest utakmica zabilježili samo tri pobjede, te se trenutno nalaze na osmom mjestu.

FOTO: Marko Lukunić/PIXSELL