Hajduk je do pobjede na Rujevici došao sretno, ali nipošto slučajno

Izgleda kako je onaj pobjednički gol Caktaša duboko u nadoknadi prvog od dva prošlosezonska dvoboja Rijeke i Hajduka na Rujevici stvarno bio prekretnica. Hajduk je posljednjih godina u Rijeku uglavnom dolazio kao mušterija, a sad je, evo, upisao tri uzastopna slavlja, i to sva tri doslovno u posljednjim sekundama (dvaput pobjednički gol, jednom obranjeni jedanaesterac). Sve to može biti samo splet okolnosti i klackalica vrlo brzo može ponovno prevagnuti na riječku stranu, no nema sumnje da ovakve pobjede mijenjaju mentalni sklop i da Hajduk sad putuje prema Rijeci u potpuno drugačijem izdanju. Isto tako i Riječanima mora proraditi glava uoči sljedećeg gostovanja Splićana, pogotovo ako utakmica uđe u neizvjesnu završnicu.

Što se tiče ove zadnje utakmice, Rijeka je sigurno po nekakvoj imaginarnoj sportskoj pravdi zaslužila više od poraza, no konstatacije koje su pobjedu Hajduka okarakterizirale sretnom i slučajnom ne drže vodu. Naravno, kad pobjednički gol zabijete doslovno u posljednjoj sekundi susreta, očito je kako ste imali i sreće, ali uzevši u obzir cijelu utakmicu, glupo je sreću, a posebno slučajnost, gurati u prvi plan. Isto tako, nejasne su konstatacije koje pobjedu Hajduka pripisuju isključivo sjajnim obranama Kalinića, kao da on nije momčadi, kao da je slučajno s ulice zalutao na gol Splićana, pa je Hajduk sretan što ga je u nedjelju imao u svojim redovima. Kalinić je igrač Hajduka, njegova kvaliteta je i kvaliteta Hajduka, kao što je i kvaliteta Drmića kvaliteta Rijeke. Smiješno bi bilo reći kako je Rijeka sretno izjednačila jer je Drmić zabio iz situacije iz koje većina napadača HNL-a ne bi, pa je nejasno zašto neki novinari i sportski djelatnici vratarske intervencije gledaju drugačije. No dobro, ovo je bila više općenita digresija, ne tiče se nužno nedjeljnog dvoboja na Rujevici.

Ako pričamo o njemu, Rijeka je bila bolja, više je tražila igru, imala je i više prilika, ali daleko od toga da Hajduk nije bio opasan. Zapravo, niti jedan Hajdukov gol nije pao baš slučajno i ni iz čega, svi su stigli u razdobljima kad se Rijeka malo pogubila na terenu i kad je dosta visjela. I upravo ta neravnoteža u igri najupečatljiviji je dojam riječke predstave u nedjelju. Deset minuta stežu, prijete, nadiru, čini se kako svaki čas mogu zabiti gol, pa se onda odjednom pogube i otvore krater na sredini terena ili im obrana proda loptu u zabranjenoj zoni i zakuha opasnu situaciju pred svojim vratima. Posebno je to do izražaja došlu u završnicama poluvremena. U razdoblju između Livajinog poništenog i priznatog pogotka u prvom poluvremenu, Rijeka, koja je dotad bila osjetno bolja, ispustila je konce igre, nanizala je nekoliko velikih grešaka, i samo zahvaljujući nepreciznosti i nedostatku tog famoznog završnog pasa Splićana nisu dobili pogodak i prije nego je najbolji igrač Hajduka sjajno reagirao netom uoči odlaska na odmor. A i tom pogotku prethodio je niz vezanih grešaka domaćina, koji su praktički otvorili autoput na svom desnom boku.

Drugi kaotični period Rijeke u nedjeljnoj utakmici dogodio se nakon što su konačno došli do zasluženog vodstva. Kad povedete desetak minuta prije kraja, i to nakon razdoblja igre u kojem ste bili osjetno bolji, to u velikoj većini slučajeva znači dobivenu utakmicu, ali čim je Hajduk krenuo s centra, bilo je očito kako je ova utakmica daleko od gotove. Ponovno je Rijeka ušla u seriju grešaka iz kojih se onda izrodio i taj jedanaesterac za izjednačenje. a sve nakon toga bio je boks spuštenih ruku u kojem je pobjeda mogla otići na bilo koju stranu. I onda, za sami kraj, još jedna velika greška domaće momčadi. Nakon vlastitog kornera već debelo u nadoknadi, prodali su loptu i omogućili Hajduku kontru i veliku priliku, iz koje je onda stigao i taj odlučujući korner.

Dosta puta sam se tijekom utakmice zapitao zašto Rijeka igra toliko riskantno i nekontrolirano, pogotovo nakon što je izjednačila. S obzirom na stanje na tablici, očekivao sam da će domaćini u tom trenutku ipak malo prikočiti i sačekati Splićane, jer bilo je očito kako njihova napadačka igra ostavlja Hajduku dosta prostora i kako gol vrlo lako može pasti i u njihovoj mreži. Po stanju na terenu, prije bi se reklo da Rijeka ima zaostatak na tablici i da im nasušno treba pobjeda, nego da im ni remi nije loš, pogotovo što bi jednog konkurenta ostavili na pristojnoj udaljenosti. No, Riječani očito drugačije ne znaju ili ne žele igrati, i kod 1:1 tražili su pobjedu, a tražili su je i nakon što je Hajduk izjednačio na 2:2, nije ih smirila ni velika prilika Krovinovića koja je dala naslutiti što bi se moglo dogoditi ako ne spuste nogu s gasa.

Nisu te Rijekine velike amplitude i trenuci utakmice kad pogube kontrolu ništa novo, odigrala je momčad Gorana Tomića ove sezone već nekoliko takvih dvoboja. Posebno su upečatljive pobjeda u golijadi u Gorici i domaći sraz s Dinamom u kojem su Riječani ispustili vodstvo 3:0, pa sad s ovim susretom protiv Hajduka a već možemo govoriti o određenom obrascu. Rijeka, jednostavno, igra tako. Prema naprijed su odlični, imaju jasne mehanizme igre. i ostavljaju dojam da mogu postići pogodak u svakom trenutku. Isto tako, obrambeni dio igre im ne ulijeva sigurnost, ne izgledaju kao momčad koji se može malo zatvoriti i mirno privesti utakmicu kraju. Možemo zapravo reći kako u nedjelju od Rijeke nismo vidjeli ništa što već nismo znali. Još jednom smo se uvjerili u sve dobre i loše stvari u njezinoj igri.

Isto vrijedi i za Hajduk. I Splićani su ponudili ono što o njima već uglavnom svi znamo. Nema tu jasno definirane igre kojom se mogu nametnuti momčadima s vrha, ali ima pristupa, discipline i individualne kvalitete. Kalinić s nekoliko sjajnih obrana (ona reakcija nakon udarca glavom u prvom poluvremenu stvarno je bila maestralna) i Livaja koji je praktički izmislio prvi gol zadržali su goste u igri do samog kraja i omogućili im ulazak u neizvjesnu završnicu koja je (i) ovog puta otišla na njihovu stranu. Na neki način, sličio je ovaj dvoboj s Rujevice dosta posljednjem susretu Osijeka i Hajduka u Gradskom vrtu. I tad su Splićani većim dijelom utakmice bili u podređenoj poziciji, i tad ih je Kalinić održao iznad vode s nekoliko sjajnih obrana, no i tad se nekako osjetilo kako Hajduk može zabiti. Stigla je i tada velika prilika za goste u samoj završnici, u kojoj se našao, zanimljivo, Mlakar. Slovenski napadač tad je promašio, ovog puta nije, i to je taj detalj koji često u ovakvim utakmicama čini razliku.

U zaključku, možemo konstatirati kako su Rijeka i Hajduk odigrali još jednu napetu, zanimljivu i dramatičnu utakmicu. Nakon odgledanih gotovo 100 minuta s Rujevice, dojam je kako je Rijeka trenutno bolja momčad od Hajduka (to, uostalom, sugerira i tablica) i kako bi od deset ovakvih utakmica izgubila jednu ili dvije. Ovog puta, na njihovu žalost, dogodila se ta jedna utakmica i normalno je da onda u prvi plan izlaze upitnici oko njihove igre. Da je Rijeka zabila što je mogla, da je pobijedila, recimo, 3:1, pričalo bi se o sjajnom napadačkom nogometu, a sve loše bilo bi gurnuto u drugi plan. Kad se malo smire strasti, ova utakmica polako će otići u zaborav, a obje momčadi okrenut će se novim izazovima i nastavku bitke za najviše pozicije. Koje su to pozicije i koji je krajnji domet ovih momčadi, teško je sad reći. Hajduk ima očite nedostatke i limite zbog kojih snovi o titulu u ovom trenutku izgledaju upravo takvima, kao snovi. Rijekine šanse doimaju se većima, iako i oni pokazuju slabosti koje momčad koja želi biti prvak ne bi smjela pokazivati. U nekim normalnijim sezonama, teško bi ijedna od ove dvije momčadi konkurirala za naslov, no s obzirom da je ovo specifična sezona, s obzirom da se i Osijek još uvijek traži, a da je Dinamo ranjiviji nego inače, zaista je nezahvalno bilo što prognozirati.

FOTO: Goran Kovačić/PIXSELL