Bili si zbog Kalinićeve ljevice mogu priuštiti sanjati

Jedan gol. Toliko je često u nogometu potrebno da napravi razliku između najvećih priča i najvećih razočaranja, između junaka i tragičara. Istina, više to vrijedi za turnirska nogometna natjecanja, ali svako toliko u povijesti prst sudbine namjesti to tako i da čitava jedna ligaška sezona, s preko 30 utakmica igre, muke i borbe stane u nekih 90 minuta i jedan gol.

Još ne znamo hoće li u srijedu odigrani, odgođeni derbi biti jedna od tih povijesnih utakmica kad se sve prelomilo, hoće li se pogledom u povijesne knjige ljevica Nikole Kalinića naznačiti kao taj trenutak kad je Hajduk zadao ključan udarac u slamanju 17 godina duge agonije.

No, sanjati ne košta ništa. A Bili si sad mogu priuštiti sanjati, i to još više nego do srijede u 19 sati kad je ovaj susret krenuo. "Pobijediti ili prestati sanjati", rekao je Valdas Dambrauskas u najavi utakmice kad Hajduku nije igralo ništa osim pobjede. "Znamo da nam remi ne znači ništa, kao i poraz", dodao je.

A samo taj jedan gol na kraju je napravio razliku između toga da kišno jutro nakon u Splitu i Hrvatskoj obojaju naslovi, kritički osvrti i analize o još jednom blijedom i bezidejnom Hajduku u derbijima, o ziheraškom Dambrauskasu, o Hajduku koji nema gard na Poljudu, o "Milovićevom proročanstvu", o tome da Kalinić i Livaja ne mogu zajedno...

I bilo bi to četvrti put u ovoj polusezoni da prolazimo isto. Jednake komentare jednakih autora s jednakim sugovornicima iz svijeta nogometa gdje bi dominantan narativ bio da je Dinamo suvereno uzeo bod po koji je i došao, a da Hajduk opet u situaciji kad mora pobijediti - nije odigrao ništa.

Jer protiv Rijeke na Poljudu, a posebno u dosadnim remijima bez golova protiv Osijeka i Dinama, Dambrauskas je govorio o tome da je Hajduk išao po pobjedu i htio napasti, ali nije se mnogo toga događalo pred protivničkim golom. O tome koliko je i ova utakmica nalikovala na te prošle sigurno će pričati ozbiljniji analitičari od autora ovih redova, ali subjektivni dojam s poljudskog Istoka je da do te 63. minute nije bilo mnogo razlike u ovom i prethodnim derbijima.

No, dogodio se taj jedan gol. Nikola Kalinić je prema Transfermarktu u klupskoj karijeri odigrano 473 utakmice, nešto manje od 30 tisuća minuta. Za to vrijeme zabio je 159 golova, dodajmo tome još onih 45 u svim selekcijama reprezentacije i eto nas preko 200.

A možda nijedan nikad neće biti bitan kao taj u srijedu. Možda neće donijeti naslov - analitika i kladionice, pa i zdrav razum reći će nam da se hajdučke šanse i dalje mjere u promilima i treba se poklopiti "milijun stvari". No, donio je nastavak sna, a za samog Kalinića, činilo se u tom trenutku, skinuo jedno pet tona i četiri godine tereta.

Još 2018. i te Rusije Kalinić nije najomiljenije ime kad se na nacionalnoj razini raspravlja o nogometu i pojedincima, ostao je samo kao fusnota u tom srebru kao onaj koji je zbog nekakvog ega propustio šansu generacije.

I kad se vratio u Hajduk nije kliknulo na prvu, odmah su krenule priče o tome kako je star, kako ne može s Livajom, kako s njima dvojicom momčad previše pati u obrambenoj fazi. Možda i da je remeteći faktor u svlačionici, da narušava atmosferu. Jasno je pak bilo i da nije igrač po Dambrauskasovom guštu, ne u ovom trenutku na ovakvu ekipu i Litavac je morao dobrano mozgati kako ga uklopiti, a da momčad ne pati.

Nije Kalinić mogao odabrati bolji trenutak da sve te priče bar na neko vrijeme pospremi na spavanje. I one o tome da se šeta i nedovoljno trudi za momčad i da nije riješio te "mušice" zbog kojih je kao mladi kapetan bacao traku na pod kraj Roberta Jarnija i zbog kojih danas nema svjetsko srebro. Kalinić se, prema Dambrauskasovim riječima, tek u zadnji tren zaliječio od ozljede ramena, nitko nije očekivao da će startati ili igrati više od poluvremena, ali pojavio se, potukao i riješio stvar.

Pri 0:0 na krcatom Poljudu kad Dinamo čuva bod, a Hajduku igra samo pobjeda i ništa više. Bila je to akcija koju su Hajdukovci odigrali u srijedu prije toga valjda osam puta.

Josip Vuković pronašao je Kalinića koji se izvukao desno, u pomoć je pristigao Dino Mikanović. Kao i proteklih sedam puta, našao se pred dvostrukim zidom i bez prave šanse za ubačaj. Kalinić je tražio loptu uz osnovnu liniju, nije ju dobio pa je krenuo "okolo".

Da mu je Mikanović dao loptu kad ju je prvo tražio, vjerojatno bi uslijedio nekakav pokušaj povratne ili "balona" koji bi Dominik Livaković lako ukrotio. No, u takvim situacijama do izražaja dolazi ono zašto je Kalinić napravio svjetsku karijeru i zašto je uostalom na terenu i kad se čini da ne ide - Kalinić je klasa.

Izvukao se opet na 15 metara, Dinamov dvojac na desnoj strani "zaspao" je na preuzimanju, obojica su ostala na Mikanoviću koji je odmah proslijedio. Kalinić se namjestio na lijevu, Mišić je zakasnio u blok i pala je golčina. Slabijom nogom tik uz Theophilea, pa "liznula" stativu i završila u maloj mrežici. Kalinić je skinuo dres i zaradio suspenziju za Slaven, Marco Fossati urlao je u kameru kao da je odrastao na Skalicama, Vuković i Livaja pali su na koljena u slavlju, a Poljud je proključao. Taj mozaik emocija samo je pokazao koliko je ova pobjeda Hajduku bila bitna.

Toliko detalja poklopilo se u jednoj običnoj akciji i udarcu i na kraju su napravili razliku između pukovnika i pokojnika, između još jednog u nizu hajdučkih ispuhanih balona i nove šibice koja će u ovom emocionalnom vlaku smrti od sezone zapaliti novu euforiju. Za Kalinića, napravila je razliku između "topa i flopa".

Možda i nepošteno prema samom Kali, koji je i do pogotka odigrao odličnu utakmicu. Odličnu u onoj mjeri kakva može biti u utakmici gdje se uglavnom igra u duelima u sredini i za napadače nema mnogo situacija. Nosio je Lauritsena i Šutala na leđima, hrvao se, primao duge lopte, smirivao ih i prosljeđivao. Jedino ga nije bilo u završnici i eto, iz prve situacije kad se našao u prilici, pokazao je klasu slabijom nogom.

Bio je to trenutak koji je Dambrauskas čekao, ovaj put nije krenuo luđačkim pritiskom koji bi se brzo ispuhao poput one utakmice prije par tjedana protiv Dinama. Odlučio je osvojiti sredinu, maknuti Dinamo od svog gola i čekati šansu.

I s momčadske strane činilo se da je napokon sve kliknulo, Dinamo ni u pola sata dominacije i pritiska nije stvorio pravu šansu kojom bi naudio bijelom vodstvu, suverenije se Hajduk branio nego u nekim prošlim dvobojima poput Šibenika ili Istre 1961.

Nije to nipošto bila nekakva trenerska disertacija, nikakva dominacija niti ljepotica od igre i napadačke igre. Hajduk je ovu pobjedu uzeo na mišiće, duele, udarce u glavu i slomljene noseve. I uz jedan bljesak genijalnosti.

Ne znači to ni da će Hajduk biti prvak, ali definitivno je znak da ova momčad Bilih ima onaj pobjednički gard, borbeni karakter i da neće samo tako položiti oružje. Najviše što Hajduk sad može je dobiti sve svoje i nadati se kiksevima rivala pa da u zadnjem kolu na Maksimiru odlučuje sam o svojoj sudbini.

Niti ako se sve to poklopi, to ne znači da će Hajduk i tad zadati konačni udarac. Nekakav zakon brojeva mora govoriti da višestruko kvalitetnija i skuplja momčad Dinama ne može četiri utakmice bez pobjede i gola protiv Hajduka. No, Bili moraju nastaviti vjerovati. Kalinićeva ljevica donijela je taj luksuz da se nastavi sanjati, a sanjati ne košta ništa.

FOTO: HINA/Milan Šabić