Dan (nakon) pobjede

Sretan vam Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. Uvijek gorko-sladak praznik za Hrvate koji se sjećaju oslobađanja ogromnog dijela teritorija domovine, ali i žrtava koje su pale za taj cilj. Ovogodišnji je ipak za one kojima je Hajduk u srcu dosta slađi, ipak se u Dalmaciji ovog petka dvostruko slavi.

Naime, dočekali su ga vjerojatno u krugu svojih milih ljudi na Poljudu ili uz TV ekrane prateći svoje ljubimce u bijelom kako u Europi igraju utakmicu kakva se dugo od Hajduka nije vidjela, utakmicu koja je možda i konačna potvrda da je Hajduk postao ozbiljna momčad.

Vidjelo se to u domaćem okruženju prošle sezone, ali početak protiv Dinama u drugom dijelu, Istre i Varaždina nije bio baš ohrabrujuć. Također, svako ljeto nas netko od HNL predstavnika u europskim natjecanjima podsjeti da taj naš mikrokozmos ne vrijedi i u Europi, da se tamo iznova treba dokazivati i potvrditi koliko si jak i ozbiljan u inozemnim okvirima.

Hajduk je taj ispit položio, ako ne već s peticom, onda s četvorkom uz naznačeni plusić. Bilo je mnogo pozitivnih stvari za vidjeti kod Bijelih, ali i pokoja ona negativnija, poput pogotka Portugalaca na terenu ili stanovitih problema s gužvama na ulazu i u redu za osvježenje na stadionu.

Srećom, po nas koji smo se žrtvovali za svoje ekipe na tribinama pa smo na poluvremenu otišli po ture na šank, jedno je isključivalo drugo jer dugo čekanje od poluvremena do "60 i neke" minute značilo je i da nismo uživo morali gledati taj eurogol Vitorije.

Čuli smo u redu početkom drugog dijela tri velika uzdaha pa pljeska, po jedan za šanse Biuka i Vukovića, a onda i za taj nesretni gol. I lagali bi vas mnogi od 33 tisuće duša na stadionu kad bi vam rekli da u tom trenutku nisu pomislili "O Bože, zar opet?"

Navikao nas je Hajduk na takve europske predstave, kad djeluje dobro i razigrano te dominira nad protivnikom. No, nedostaje tu i tamo sreće, preciznosti i konkretnosti, a onda dođe jedan zalutali metak i sve se raspadne.

Nema vjerojatno čovjeka koji je gledao utakmicu, a da nije pomislio na Gziru, Tobol i slične večeri kad je taj udarac odsjeo pod rašljama Lovre Kalinića. Jer kad godine isperu sav onaj dojam i detalje, a ostane samo rezultat i sramota, zaboravi se da je i u tim utakmicama Hajduk imao sve u svojim rukama, vodio i igrao dobro pa se raspao.

Ne i ovaj Hajduk. Trebala nam je potvrda svima i dobili smo je, ovaj Hajduk je jako ozbiljna i zrela ekipa. Odvila se gotovo pa repriza finala Kupa, Hajduk se u zaostatku digao, još više napao, ekspresno se vratio i uzeo zasluženo.

Dvije različite utakmice, dva rasprodana Poljuda i najveća uloga. Oba puta Bijeli su primali pogodak, ali su se vraćali i naposljetku razbili protivnika. To je znak da ova momčad ima karakter i onu pravu dozu sportskog bezobrazluka, ali nadasve vjeru u sebe i svoju igru.

Vidjelo s od početka susreta da, ako je to ta Vitoria koja igra napadački, dobar, brz i moderan nogomet, da je Valdas Dambrauskas odradio još jednu od svojih disertacija u pripremi za protivnika.

Visoki pritisak Bijelih funkcionirao je odlično, "oduzeta" je veza i Portugalci su natjerani na duge lopte i preskakanje linija, a te su lopte uglavnom završavale u autu ili na glavama stoperskog para Simić-Elez.

Valjalo bi osim već opjevanih strijelaca izdvojiti barem tri imena koja su odigrala velike partije:

Josip Elez vratio se u prvih 11 i jednom partijom pokopao je navode o ispadanju iz forme, nezalaganju na pripremama ili nedovoljnoj spremi. U obrani i zračnom duelu siguran, u izgradnji igre donio je onu dozu mirnoće i potrebna progresivna dodavanja koja tako nedostaju bez njega i Marca Fossatija. Hajdučki napad i posjed s njim su "prodisali", a duga za drugi gol bila je samo šećer na kraju, potez za odjavne špice, ono za što će mnogi oprostiti nerijetke situacije kad Elez djeluje pomalo nonšalantno.

Stipe Biuk pokazao je da neće patiti od boljke koju imaju mnogi veliki talenti. Taj dečko loptu gura i dira drukčije od ostalih, to je svima jasno, ali taj Bogom dan talent nadogradio je ogromnom količinom trke, obvezne igre i velikom disciplinom. Najveći Hajdukov eksponat sjajno je krenuo u sezonu, konstantno je bio opasan za Portugalce i dokazao se na velikoj pozornici. Golovi i asistencije će stići, statistika će "napumpati" cijenu i renome, ali ovakve Stipine partije pomoći će mu u ostvarivanju velike karijere.

I napokon, Marko Livaja. Čovjek za čije igre u HNL-u već ponestaje superlativa odigrao je novu doktorsku partiju, ovaj put u Europi. "Nosio" je stopere na leđima, mogao je vjerojatno izboriti po žuti karton za cijelu zadnju liniju i pokojeg veznjaka. Kad je trebalo hrvao se i primao lopte, kad je trebalo nešto drugo se spuštao i vrebao druge lopte. Driblao je, vrtio Portugalce, prodao pokoju petu, a potez kod prvog pogotka tek je još jedan u nizu onih zbog kojih mu ne možete zamjeriti igranje na Jadrana ili na Torcida kupu.

To je dio Livajinog šarma, a kad donosi rezultat kao u toj situaciji kad lažnjakom "naslaže" pa izbaci trojicu i pogodi stativu, onda zaista nitko nema što reći. No, važnije od toga je da se nije dogodila utakmica u kojoj Livaje nije bilo pa se čekalo na potez ili dva, Livaja je odigrao zaista veliku utakmicu i o njemu toliko danas ne govorimo samo zato što su se napokon na toj razini priključili i ostali suigrači, trener i kolektiv.

Nije se Vitoria mogla praktički sastati s posjedom u prvih, a bome ni u posljednjih pola sata. Je li to samo sretno preklapanje okolnosti da su prvo bili nenaviknuti na poljudski huk, a kasnije ostali bez snage uslijed rane faze sezone, to ostaje za raspravu. No, dopustite izražavanje stava da i hajdučka postavka ima mnogo udjela u tome.

Zapravo je zbog toga, zbog prikazanom u prvom poluvremenu, šteta tog jednog gola. Nedostajalo je Hajduku drskosti i napadačke hrabrosti u prvom dijelu, kao da je domaćima trebao alarm u mreži kako bi se trgnuli. Da je Hajduk od početka zaigrao kao u drugom dijelu, vrlo lako bi danas pisali i o petardama u mreži gostiju.

No gol je pao, ali nije pokolebao Bijele. Bili su sigurni u svoj plan i provedbu istog, bili su u cijelom susretu bolji i na kraju je samo to trebalo naplatiti. A nije da su igrači Hajduka počeli odjednom raditi nešto što nikad nisu:

Livaja je lažnjakom izbacio četvoricu i iz nemoguće situacije izvukao udarac pa stativu, Sahiti nije odustao ni kad se činilo da je šansa propala. Elez je poslao sjajnu dugu loptu, Melnjak se ubacio iz drugog plana na lijevoj strani. Krovinović je ostao visoko u pritisku, iskoristio krivo dodavanje i poslao bombu u bliži kut.

Sve to su ovi gore nabrojani momci radili nebrojeno puta prošle sezone, ali razlika je u tome što su sad dokazali sebi, nama i svima da će to napraviti i na europskoj sceni, pred krcatim Poljudom i u situaciji kad rezultat nije povoljan i kad se čini da sve ono što dobro radite ide u vjetar.

To je razlika ovog Hajduka i nekih ranijih i do ulijeva nadu i optimizam pred uzvrat. Ovaj Hajduk dovoljno je organiziran, ozbiljan i kompaktan od početka do kraja da se ne bi trebali bojati prosipanja prednosti.

Ne znači to da se u Portugal smije opušteno. U Guimaraesu Bijeli na teren moraju izaći s jednakim stavom i pripremom, sto posto u utakmici. A kad su Bijeli takvi, protiv ovog Hajduka nitko ne može reći da će lako do rezultata. Pa čak ni taj, nadamo se i držimo fige da do tog dođe, Villarreal.

FOTO: HINA/ik