Otišao je trener svih trenera, u 88. godini preminuo je Miroslav Ćiro Blažević

Jedan od najvećih hrvatskih trenera u povijesti, Miroslav Blažević napustio je ovaj svijet dan prije 88. rođendana. Popularni Ćiro nije imao šanse, opaka i teška bolest uznapredovala je do te mjere da se i sam pomirio sa sudbinom, svjestan kako je to bitka koja se ne može dobiti.

Nedavno je već teško i vidno izmučen kratko poručio kako zna da neće doživjeti svoj 88. rođendan i dan prije rođendana je preminuo. Znao je da se bliži kraj, povukao se iz javnosti i bio je spreman za oproštaj.

Ćiro je za svoje godine bio vrlo vitalan i snažan, jedan od onih koji su vječito "u formi", ali posljednjih mjeseci vidjelo se i osjetilo kako gubi bitku. Međutim i dalje nije gubio duh, koliko god je imao snage pokušavao je udovoljiti svima i svakome udijeliti malo pažnje.

Može se slobodno reći kako je bio jedan od najutjecajnijih sudionika u povijesti hrvatskog nogometa. Kao trener bio je potpisnik slavne Dinamove titule prvaka Jugoslavije 1982. godine i hrvatske bronce na Svjetskom prvenstvo u Francuskoj 1998. godine. Imao je i utjecaj i karizmu, a šarmom je otvarao sva vrata.

Rođen je 9. veljače 1935. godine u Dolcu na Lašvi kao najmlađe od osmero djece u obitelji Blažević, a još kao dijete bio je okrenut sportu, imao ja talent i upornost, no nije krenuo s nogometom već skijaškim trčanjem. I tu je ostvarivao velike uspjehe, pobjeđivao favorizirane natjecatelje na republičkoj i državnoj razini, ali pobjedu nad skijaškim trčanjem odnio je nogomet.

Nogometnu karijeru započeo je u Bratstvu iz Travnika, a ubrzo je stigao u zagrebački Dinamo gdje je priključen treninzima, ali umjesto da se posvetio nogometu, morao je na odsluženje vojnog roka.

Nakon povratka, napustio je Dinamo i priključio se Lokomotivi pa zatim Sarajevu i Rijeci da bi 1963. godine preselio po prvi put u inozemstvo i to u švicarski Sion. U Švicarskoj će još igrati i za Servette i Moutier prije nego započne bogatu trenersku karijeru.

Nakon niželigaša Veveya, 1971. godine dobio je prvi veći trenerski angažman kada je preuzeo Sion kojeg je vodio pet godina i odveo ga do trofeja osvajača Kupa. U Švicarskoj je vodio i Lausanne, kratko vrijeme i švicarsku reprezentaciju, a kući se vratio 1979. godine.

Te godine sjeo je na klupu Rijeke, no nije se dugo zadržao, u zimi 180. godine preuzima Dinamo i priprema ono što se dogodilo 1982. godine. Nakon 24 godine Dinamu je donio titulu prvaka Jugoslavije, a Ćiro i legendarni bijeli šal doživjeli su popularnost kakvu je malo tko dotad na ovim prostorima uživao.

U Švicarsku se vratio godinu dana nakon osvojene titule i preuzeo je Grasshoppers, osvaja naslov prvaka Švicarske, no vraća se u Jugoslaviju 1985. godine kada preuzima Prištinu. Slično kao u Zagrebu, na Kosovu je bio neviđeno popularan, uveo je klub u najviši rang i nakon toga vratio se u Dinamo.

Dinamo je bio njegov klub i vraćao mu se najviše puta. Tu je bio i trener i predsjednik i savjetnik, legenda kluba i u klupskom izboru trener stoljeća.

U Hrvatskoj je tijekom karijere vodio i Osijek i Varteks, Hajduk, Zagreb, Zadar, ali nigdje se nije uspio približiti uspjesima koje je ostvario kao s klubom iz Maksimira.

Bogata mu je bila i inozemna karijera, vodio je Nantes, PAOK, Muru, Xamas, Shanghai Shenhuu, Mes Kerman, Slobodu iz Tuzle, reprezentacije Irana, Bosne i Hercegovine te mladu kinesku reprezentaciju.

Međutim zlatnim slovima ostaje upisano razdoblje od 1994. do 2000. godine na klupi hrvatske nogometne reprezentacije.

Odveo je Hrvatsku na Europsko prvenstvo u Englesku gdje je u četvrtfinalu Hrvatska pokradena protiv Njemačke i poražena 2:1, ali sve mu se vratilo dvije godine kasnije na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj. Ćiro je s Hrvatskom bio treći na svijetu, a dugo je žalio za polufinalnim porazom protiv Francuske jer je bio uvjeren da bi Hrvatska bila prvak svijeta da je uspio izbaciti Francuze.

Čak i nakon završetka prebogate trenerske karijere, Ćiro je bio često u javnosti, njegovo mišljenje htjeli su svi čuti, bio je i direktan i šarmantan, i kada je i kritizirao, radio je to na svoj poseban način. Oko Ćire niste mogli biti ravnodušni, ili ste ga voljeli ili ne, sredine nije bilo.

Nitko ne može poreći da je bio jedan od najvećih i najutjecajnijih hrvatskih nogometnih djelatnika. Njegovi rezultati i uspjesi dovoljno govore, pa i popularnost izvan hrvatskih granica.

Iako smo svi znali da se bliži kraj, sve je potresla vijest o odlasku Ćire Blaževića. Trenera svih trenera.