Nogomet

Posljednji čuvar calcia

Krešimir Milić • petak, 04.08.2023.
Posljednji čuvar calcia
Foto: Slavko Midžor/PIXSELL

Bila su to vremena kad se nakon vikenda iščekivao ponedjeljak navečer da bi upijali sažetke nogometnih utakmica, posebno onih iz Serie A. Baš u to vrijeme kad je krenula Petica, krenuo je i jedan od najvećih vratara svih vremena, koji je nakon gotovo tri desetljeća odlučio da je dosta bilo i zaključio eru koje će se rado sjetiti svaki nogometni romantik…

U vrijeme kad YouTube nije bio ni ideja, a spajanje na internet je značilo prekidanje svih kućnih komunikacijskih kanala. Vrijeme kad se glazba još slušala preko Walkmana, i to onog na kasete, ili na radiju, kazetofonu, liniji i sličnom. Vrijeme kad su rijetki imali mobitele, a za javiti se njih trebalo je razvući antenu i otvoriti poklopac od tipkovnice pa je po praktičnosti bio bliže zidarskom metru nego današnjim telefonima. U vrijeme kad smo strani nogomet mogli jedino pratiti kroz isječke čekajući sport na Dnevniku, a kasnije na Petici. E baš te godine kad se krenula Petica s emitiranjem debitirao je jedan od najvećih, ako ne i najveći nogometni vratar svih vremena - Gianluigi Buffon.

Igraj na utakmice Serie A na SuperSport.hr (18+ Igraj odgovorno)

Bila je to 1995. godina, studeni mjesec, nakon što se Luca Bucci ozlijedio Buffon dobiva priliku sa 17 godina na vratima Parme protiv jednog od moćnijih Milana u povijesti na stadionu Ennio Tardini. Možda su prije utakmice Roberto Baggio i George Weah, Zlatne lopte iz 1993. i 1995. u sebi mislili samo o broju golova koje će zabiti na tom susretu, ali tijekom utakmice jedino što su nakon svake prilike na glas mogli kazati je bilo 'Ma che cazzo'.

"Bio je najbolji igrač Parme. Trebali smo pobijediti, ali Buffon je kriv za to što nismo", rekao je nakon utakmice Fabio Capello, tadašnji trener Milana. Bile su to godine kad je Seria A već debelo predvodila ekspanziju modernog nogometa i udarala temelje igre kakva nam je poznata danas.

Prekretnica modernog nogometa odvila se 1990. na Svjetskom prvenstvu u Italiji, a ta godina bila je važna i za početak Buffonove karijere. Talijanski klubovi nove nogometne trendove već su započeli krajem 80-ih razvojem od infrastrukturnih do financijskih uvjeta koje su drugi europski klubovi teško ili nikako pratili. Calcio je u to doba bio popularniji od nogometa u ostalim europskim državama, a Serie A preteča Liga petice kakve danas poznajemo. Proizvod iz kojeg se razvijale i druge lige.

Svjetsko prvenstvo, na kojem su osvojili za njih tad razočaravajuće treće mjesto, samo je bio dodatni vjetar u leđa Talijanima u razvoju Serie A. No, Buffonu u sjećanju nije ostala urezana u sjećanju neka od utakmica Italije, već ona Argentine i čudesnog Kameruna koji je postao tad prva afrička reprezentacija koja je stigla do četvrtfinala Svjetskog prvenstva.

Thomas N'Kono bilo je ime i prezime koje će Buffon ponoviti više puta u karijeri kao ključno u svojoj odluci da postane vratar, a čak je i jednog sina nazvao Thomas. Igrali su prvu utakmicu na Svjetskom prvenstvu Argentina i Kamerun na San Siru, a ono što je uslijedilo nakon 90 minuta bilo je van svih očekivanja. Svi su znali za Argentinu i velikog Diega Armanda Maradonu, a s druge strane bila je skupina spremna ispisati povijest. Roger Milla bio je predvodnik, no N'Konove bravure na vratima spašavale su momčad od poraza.

Pet godina prije svog službenog debija tu utakmicu pred televizorom pratio je i Buffon te ostao inspiriran prizorom N'Kona. Iako je bilo vruće ljeto vratar Kameruna nosio je duge crne hlače i zeleni dres dugih rukava s ružičastim ovratnikom, kompletirano s načinom na koji je branio bilo je dovoljno za Buffona da zavoli vratarsku poziciju

Kako je opisao jednom prilikom u pismu mlađem sebi koje je pisao za The Players Tribune, presudan je bio korner Argentine na kojem je N'Kono istrčao s crte i izbio loptu visoko u zrak. To je za Gigija bio trenutak u kojem je znao što želi postati u svom životu. Ne samo vratar, nego takav vratar koji je, kako je opisao, 'divlji, hrabar i slobodan.'

Bilo je to pet godina prije nego će krenuti jedna od najuspješnijih vratarskih i nogometnih era. Imao je taj gen u sebi s obzirom da je blizak rođak njegovog oca Lorenzo Buffon bio vratar s pet osvojenih naslova u talijanskom prvenstvu. Iz te sjene brzo je Gianluigi izašao i postao najveća vratarska konstanta u povijesti. Baš kako je opisivao N'Konoa takav je bio i sam, što je već otkrio u debiju, hrabar, odlučan i energičan. Koncentracija, smirenost pod pritiskom, čudesan refleks, zaustavljanje dalekometnih udaraca, pozicioniranje i impozantna fizička konstitucija činili su ga arhetipom modernog vratara.

Kroz karijeru

Rano sazreli talent od svog debija ubrzo se počeo uspoređivati s talijanskim velikanima tog vremena poput Sebastiana Rossija, Gianluce Pagliuce i Angela Peruzzija, a kroz karijeru je ispratio vratarske veličine poput Petera Schmeichela, Andreasa Köpkea, Edwina van der Sarra, Olivera Khana, Dide, Julija Cesara, Santiaga Canizaresa, Francesca Tolda, Petra Čecha, Ikera Casillasa i brojnih drugih, a zamalo i Manuela Neuera. Nije to nužno redoslijed najboljih vratara već samo popis od nekih koji su obilježili nogomet u vrijeme kad je trajao Buffon.

Branio je protiv Lionela Messija i Cristiana Ronalda na njihovom vrhuncu, a i onih zbog kojih smo čekali ponedjeljkom Peticu poput već spomenutih Baggia i Weaha te Ronalda, Adriana, Cristiana Vierija, Giuseppea Signorija, Gabriela Batistute, Francesca Tottija, Alessandra Del Piera, Edgara Davidsa, Zvonimira Bobana, Pavela Nedveda, Alena Bokšića, Hernana Crespa, Andrija Ševčenka, Raula, Roberta Carlosa, pa onih koji su obilježili modernija vremena kao što su Andreas Iniesta, Xavi, Kaka, Luka Modrić, Ivan Rakitić, Karim Benzema, Neymar, Thomas Müller, Bernardo Silva, Kylian Mbappe, Zlatan Ibrahimović, Robert Lewandowski i još brojni drugi.

Dug je taj popis nogometnih veličina koje su prošle kroz 28 godina karijere, a nabrojani su samo neki od onih kojih se sjetimo na prvu. Promijenilo se nekoliko nogometnih era, dominantnih igrača koji su kasnije počinjali i ranije odlazili u mirovinu, a cijelom tom periodu Buffon je bio konstanta s preko 1100 utakmica i 26 trofeja.

Takvu karijeru nije lako ni sažeti u kojoj je s Parmom osvojio Coppa Italiju, talijanski Superkup i Kup UEFA-e, a onda s Juventusom dominirao Italijom osvojivši deset titula Serie A, pet Coppa Italia i isto toliko Superkupova. U godini s PSG-om osvojio je prvenstvo i kup, a s Italijom je bio svjetski prvak 2006. i viceprvak Europe 2012. godine, a uz to je osvojio i brojne individualne nagrade. Ostat će mu tek žal za tri neuspješna finala Lige prvaka i neosvojenim Europskim prvenstvom s Italijom.

Njegov transfer iz Parme u Juventus 2001. godine za 52 milijuna eura dugo je bio rekordan, sve do dolaska Gonzala Higuaina, koji je usput rečeno kasnije počeo i ranije se umirovio, u Staru damu 2016. za 90 milijuna eura. Osim dominacije s Juventusom sjećat ćemo ga se i kroz najveću mrlju karijere Calciopoli, zbog čega i danas postoje kontroverze prema Staroj dami. Kontroverzno je za neke bilo i njegovo koketiranje s desničarskim sloganima i simbolima za što je uvijek imao validno opravdanje da nije znao, kao i priča o školovanju.

Sjećat će ga se generacije i po filantropiji, a u popularnoj kulturi po reklamama za PES, FIFU, Pepsi gdje se pojavljivao s brojnim poznatim nogometašima kroz godine.

Sve je to tek kratki presjek i sažetak jedne karijere koja obilježila nogomet, a koja je počela u vrijeme kad se primjerice Mbappe i Vinicius Junior nisu ni rodili. Vrijeme koje je započelo sve ono što nam je danas prirodno u nogometu.

Posljednji čuvar calcia 90-ih

Buffonov odlazak znači i odlazak posljednjeg čuvara calcia kojeg smo pamtili iz 90-ih. Kraj njegove karijere bio je još jedan podsjetnik starijim generacijama na vremena kad je Paninijev album bio nešto što bi danas bio Transfermarkt; kad se plaćala pretplata za satelit ili kabelsku da se uhvate Rai Sport, DSF ili Eurosport; na vrijeme kad je Ronaldo bio samo Ronaldo; na vrijeme kad su se otkrili prvi sažeci na YouTubeu i kad su se, uglavnom neuspješno, pokušavali kopirati potezi igrača poput Rivalda, Denilsona, Ronaldinha, Figa, Zidanea, Bergkampa, Henryja i drugih.

On je spona vremena u kojem je calcio bio sinonim nogometa, preko onog Galacticosa pa tika-take Barcelone, velikih momčadi Bayerna i Manchester Uniteda, pa i njegovog Juventusa, do današnjeg Manchester Cityja. Sve te velike nogometne ere aktivan je bio Buffon.

Je li najveći uvijek će biti predmet rasprave. Nešto tako mu i dan nakon mirovine ne priznaje još jedan talijanski veliki čuvar mreže Dino Zoff koji smatra da su zajedno na pijedestalu, dok će mnogi velikani priznati mu da je bio bolji. Za mnoge će ono što je postizao i postigao biti dovoljno da mu odaju priznanje najvećeg ikad.

U Parmi je sve krenulo, a tu se i zaključilo, od niti punih 18 kad je 'Ma che cazzo' postala standardna poštapalica napadačima igrajući protiv njega do 45. Između ta dva perioda zbog spajanja na internet se više ne prekidaju kućne komunikacije, Petice nema već duže vrijeme, a mobiteli su istovremeno walkmani, kompjutori i sredstvo za komunikaciju.

FOTO: Slavo Midžor/PIXSELL

Serie A

1Inter 3379:18+6186
2Milan 3364:39+2569
3Juventus 3347:26+2164
4Bologna 3348:26+2262
5Roma 3257:38+1955
6Atalanta 3259:37+2254
7Lazio 3342:35+752
8Napoli 3350:41+949
9Fiorentina 3245:36+947
10Torino 3331:29+246
11Monza 3335:43-843
12Genoa 3335:40-539
13Lecce 3330:48-1835
14Cagliari 3336:56-2032
15Verona 3331:44-1331
16Frosinone 3443:63-2031
17Empoli 3326:48-2231
18Udinese 3230:48-1828
19Sassuolo 3339:65-2626
20Salernitana 3426:73-4715

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Sadržaj se nastavlja
Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!