Quo vadis, Dinamo?

Svega sedam nepunih kola Supersport HNL-a je iza nas, europska jesen još nije ni počela, djeca su tek krenula u školu, a radnici se još vraćaju s godišnjih odmora, a oko Dinama je potpuni kaos. Teško se doista sjetiti turobnije atmosfere, koja se često čini pretjeranom i nerijetko iskonstruiranom.

Igraj na utakmice SuperSport HNL-a na SuperSport.hr (18+ Igraj odgovorno)

Do prije malo manje od dva mjeseca, sve se činilo idiličnim. Navijači su bili sretni ulaskom legendarnih igrača Dinama u svoje redove. Dario Šimić postao je član Uprave, zadužen upravo za sportska pitanja, a Igor Bišćan trebao je krenuti u prvu pravu sezonu s voljenim klubom. Da je postojao referendum članova kluba, vjerojatno bi 99% njih bilo oduševljeno takvim scenarijem.

No, niti dva mjeseca nakon pobjede nad Hajdukom u Superkupu, stvari su se okrenule naglavačke. Nitko od dionika oko Dinama – vodstvo kluba, navijači, igrači, trener, mediji, nitko nije položio zadatak i svi se trebaju dobrano zapitati kamo sve to ide.

Uprava kluba definitivno nije dobro reagirala na početku sezone. Prodaja igrača je neminovna za klub, gotovo da su ptice na grani znale da će iz kluba sigurno otići Josip Šutalo, a nešto malo sumnje bilo je u odlaske Dominika Livakovića i Luke Ivanušeca. Navijači, kojeg god kluba bili, nikada olako ne prihvaćaju prodaju najboljih igrača, ali to bi vodstvo kluba moralo znati i puno bolje i pametnije komunicirati transfere.

Jasno je da su transferni razgovori osjetljivi, povjerljivi i nitko ne očekuje da se isti rade preko videopoziva uživo, ali ne smije se prije početka sezone komunicirati poruka kako će od četvorke (trojica + Bruno Petković) otići maksimalno dvojica, a onda ishod bude drugačiji. Naročito, imajući u vidu da nema službene potvrde kako je novi kapetan Dinama potpisao novi poboljšani ugovor.

Predsjednik kluba Mirko Barišić čovjek je koji je nakon onog pokušaja održavanja Skupština kluba, ostao sa svim ključevima u svojim rukama. Nakon ambicioznih planova i oštrih izjava, njegovo obećanje o novom Statutu kluba ostalo je prazno slovo na papiru, premda je prema informacijama koje su podijelili navijači, radna skupina (koju je nota bene on predložio) jednoglasno isti podržala.

Dakle, nakon svih krivih koraka koji ljute navijače, nakon što su izvojevali određenu pobjedu ili možda preciznije rečeno teniskim rječnikom „break“, vodstvo kluba odlučilo je da će ih još jednom držati u sjeni i neće im jasno i glasno reći kakva je budućnost kluba koji u ovom trenutku nema Izvršni odbor, Skupštinu niti Nadzorni odbor.

Razumljivo je stoga opravdati i ljutnju navijača, jedinih aktera koji su uz klub i kada se predsjednici i uprave mijenjaju i kada igrači odlaze, kao što uostalom i kaže jedna od njihovih najpopularnijih pjesama. Međutim, ozračje oko kluba stvaraju i navijači te kao takvi ne mogu biti ekskulpirani. Ne od odgovornosti jer istu nemaju (barem ne direktnu), nego od negativnosti koja je okružila momčad iz Maksimira.

Čitajući komentare po društvenim mrežama i forumima, osjeća se nevjerojatna apatija i velika negativna energija. Svako dovođenje igrača gleda se sa skepsom, premda se radi o igračima koji još nisu niti broj na dresu dobili, kritizira se sve i svašta, kao da se nepotrebno nastoji unijeti dodatna nervoza koja nije potrebna jer situacija nije bezazlena, ali ni po čemu alarmantna.

Dinamo se mučio i to je činjenica, a pobjeda protiv Osijeka donijela je važna tri boda te je situacija takva da za vodećim Hajdukom, s kojim Dinamo igra krajem mjeseca i od kojeg ima utakmicu manje, zaostaje pet bodova. Dakle, pobjedom na Poljudu, što je naravno lakše reći nego napraviti, Dinamo bi došao na korak od Hajduka, odnosno odigranom odgođenom utakmicom, prestigao bi glavnog rivala.

Također, ulazak u Konferencijsku ligu smatran je teškim nazadovanjem u odnosu na ranije sezone. U redu, novac nije ni približno isti kao u Ligi prvaka, prestiž je daleko manji, ali opet, pružena je mogućnost da se kroz nešto lakšu konkurenciju prođe neokrznuto ili što bolje i tako ne samo zaradi određena količina novca (koja bi svakom drugom prvoligašu bila vrijedna kao brod pun zlata) nego i da se dodatno pojača koeficijent kluba, a posredno i nacionalni.

Protivnici poput Ballkanija i Astane nisu razine Manchester Cityja ili Bayerna, neće biti jagma za ulaznicama kao ranijih godina niti većeg broja VIP gostiju, na gostovanja navijači ne smiju ići (ako bi uopće osim najvatrenijih Bad Blue Boysa itko i išao na ova), ali to u ovom trenutku nije bitno. Situacija koju su neki označili gorom da gora ne može biti, još uvijek se može pretvoriti u prilično dobru.

Za nešto više od mjesec dana, 26. listopada, Dinamo bi mogao biti možda i prvi na tablici i mogao bi imati maksimalnih devet bodova u skupini što se ne čini kao nemoguća misija ili potpuna nerealnost. Također, tada bi navijači mogli dobiti i konkretan odgovor u kojem smjeru ide klub što se tiče samog upravljanja i na koji način će se regulirati Statut kluba.

Zato bi ovaj period reprezentativne stanke, toliko potreban Dinamu, trebali svi iskoristiti na najbolji mogući način. Vodstvo kluba moralo bi uvidjeti svoje greške i shvatiti da nakon godina „držanja“ navijača van kluba to više nije moguće izvesti bez da se ne oduzme klubu duša. Trener i igrači morali bi se konačno homogenizirati i adekvatno pripremiti za nastavak sezone i važno razdoblje koje je pred njima. Navijači bi trebali biti strpljiviji, pričekati s kritikama i nastojati sjajnom podrškom kakvu klub već dugo nije imao, nastaviti pozitivno gurati Dinamo prema naprijed.

Dinamu treba samo jedna pobjeda, jedan pozitivni korak da sve krene u potpuno drugom smjeru ili kako bi to pjesnički rekao Damir Urban: "Treba nam tako malo – jedan kremen i jedna iskra, da tama ode zauvijek iz sna".

FOTO: Damir Senčar/HINA