Hvalospjev za Pašalića

Pratiti utakmice Hajduka kroz proteklo desetljeće često je izgledao poput onog filma Beskrajni dan. Bilo je tu nekih lijepih pobjeda i pamtljivih trenutaka, ali sve je na kraju uvijek završavalo jedno te isto. Financijska (ne)moć značila je i manjak igračke kvalitete, a samim time i veće oslanjanje na nogometaše iz vlastitog pogona.

Igraj na nogometne utakmice na SuperSport.hr (18+ Igraj odgovorno)

Negdje na početku svih previranja, 2012. godine, juniori Hajduka tražili su prvu titulu prvaka nakon sedam godina, a u posljednjem kolu su na pomoćnom terenu Poljuda trebali pobjedu protiv Hrvatskog dragovoljca. Iako su u završnicu susreta ušli sa samo devet igrača, Bijeli su uspjeli kompletirati preokret pogotkom u 88. minuti.

Strijelac pobjedničkog gola nije krenuo u početnoj postavi, ušao je u 58. minuti i kao 17-godišnjak postao junak momčadi. Mario Pašalić, kao i mnogo puta kasnije, našao se na pravom mjestu u pravom vrijeme i donio pobjedu svojoj ekipi.

Mladić iz Kaštel Gomilice promoviran je u prvi sastav prije nekih drugih koji su slovili za talentiranije igrače njegove generacije, a potpisniku ovih redaka uljepšao je jedan rođendan kada je u grotlu Poljuda s dva pogotka srušio Dinamo. Da ništa drugo nije napravio u karijeri, već tada ušao bi u status klupske legende.

Za prvu momčad Hajduka odigrao je 39 utakmica, postigao 11 golova i dodao pet asistencija, no više od suhoparnih brojki dobio je velike simpatije navijača zbog svoje upornosti i radišnosti, a velika ljubav prema "svom" klubu donijela mu je i 2014. godine nagradu za Hajdučko srce.

Talent i dobre igre na seniorskoj razini nisu ostali nezamijećeni od strane jakih europskih klubova, a među njima je najkonkretniji bio Chelsea. Iako je dolaskom na Stamford Bridge ispunio veliki san, za momčad nikada nije nastupio i sljedeće četiri sezone proveo je po posudbama.

Elche, Monaco, Milan, Spartak Moskva. Iz godine i u godinu, svaki put u drugoj ligi, Pašalić se morao iznova i iznova dokazivati. Iako je pokazao mnoge kvalitete, nije se nigdje zadržao, sve dok se nije pojavio interes Atalante koja ga je na koncu i otkupila krajem 2019. godine. Gian Piero Gasperini vidio je nešto u Pašaliću što drugi nisu ili im je cijena za njegove kvalitete bila previsoka.

Velika je razlika između amaterskog i profesionalnog bavljenja sportom. Čak i kada odete u profesionalne vode, postoji određena razina, određeni nivo natjecanja i liga do koje možete ići i uz sam uložen trud bolje od toga jednostavno ne ide. Rijetki koji se krenu baviti sportom imaju mogućnost doći na velike pozornice, igrati velike utakmice, zabijati presudne golove, predstavljati svoj klub, predstavljati svoju zemlju.

Talent je prvi i najvažniji, ali igrati samo na talent ne donosi dugoročno puno toga i zato s njim prije svega, ruku pod ruku, idu upornost i trud. Neki izuzetno talentirani igrači izgubili su se između pozornosti medija i svjetala reflektora, menadžerskog pumpanja vrijednosti i pažnje u društvu. Čak i kad imate sve troje navedeno, potrebna su vam još dvije stvari, a to je često nešto s čime se rodite ili što dobijete kroz odrastanje od obitelji i okoline. Samopouzdanje i karakter.

Samopouzdanje i karakter neće prolijevati previše suza. Oni neće za svoje neuspjehe krivio trenera koji mu nije dao priliku, suigrače koji mu nisu dodali loptu, menadžera koji mu je preuveličavao vrijednost ili česte promjene sredine i manjak vremena prilagodbe na iste.

Zašto je ovo sve važno istaknuti?

Mario Pašalić bio je miljenik navijača Hajduka i redoviti član mladih reprezentacija nakon čega je potpisao za jedan od velikih svjetskih klubova. Ne bi bio prvi koji je stigao u takav klub pa se kasnije potpuno izgubio po posudbama, a isto tako ne bi bio prvi kojem bi ego narastao do neba, smatrajući da si može dati za pravo više toga nego što zaslužuje.

Već do 24. godine uspješno je participirao u španjolskom, francuskom, talijanskom i ruskom prvenstvu, s više ili manje uspjeha. Za sebe je uvijek uspijevao pronaći ulogu u momčadi i isporučiti svoju dionicu. Nekad malo uspješnije, nekad malo manje uspješno, ali nikada pognute ili previše izdignute glave.

Nogomet je momčadski sport, a on tek jedan kotačić savršeno ukomponiranog stroja, kao što je Atalanta u koju je stigao u srpnju 2018., prvo na posudbu, a zatim i na trajniji ugovor. Iako često počinje s klupe, ima veliko povjerenje Gasperinija. Takav stručnjak znao je prepoznati njegove prednosti i njegove mane te gdje najbolje može doprinijeti ekipi. I to Pašalića razlikuje od mnogih drugih igrača. Nigdje u medijima, ni u trač rubrikama nije se mogao nazrijeti ni djelić nezadovoljstva.

Kako u Atalanti, tako i u reprezentaciji. Izbornik Zlatko Dalić često ističe poniznost kao ključ uspjeha. Međutim, često se ta ista poniznost potpuno krivo tumači i shvaća kao slabost, ali ne mora ni približno biti tako. Upravo je to jedan od razloga Pašalićevog uspjeha. Nema potrebu se predstavljati boljim nego što jest, dominacijom prema drugima pokušati pojačati svoj status u momčad i biti previše usmjeren na samog sebe. Svjestan je svoje vrijednosti, svojih nedostataka, kao i prednosti te ih u različitim situacijama pokušava iskoristiti na dobrobit kolektiva.

Biti otvoren za nove ideje značilo je i da ga, kao veznjaka, izbornik često stavlja na krilnu poziciju gdje možda ne može pokazati najbolje od sebe, ali šuti i radi te prije ili kasnije napravi ono u čemu je odličan - nađe se na pravom mjestu u pravo vrijeme. Tako će zabiti za produžetak protiv Španjolske na Euru, zabiti pobjedu protiv Danske u Kopenhagenu, zabiti protiv Nizozemske u Rotterdamu ili odlučujući penal u raspucavanju protiv Japana.

Veliku mirnoću u ključnim situacijama pokazao je i na klupskoj sceni, još krajem 2016. godine, kad je zabio zadnji penal za Milan u raspucavanju protiv Juventusa i osvajanje talijanskog superkupa. Ne krase ga samo napadačke kvalitete, a za ogledan primjer možemo ići samo dva dana u prošlost. Treći pogodak Atalante u finalu Europske lige protiv Bayer Leverkusena krenuo je odličnom obrambenom reakcijom hrvatskog nogometaša koji je zatim odigrao loptu prema naprijed u polukontru.

Pašalić je kompletirao je veliku pobjedu svoje momčadi na Anfieldu protiv Liverpoola u četvrtfinalu Europske lige i tako stigao do okruglo 50. gola za klub, nakon kojih je zabio još po jedan u kupu i prvenstvu. Isto tako, nijedan vezni igrač u Serie A od sezone 2018./19. nije zabijao toliko kao Pašalić. "Utrpao" je 43 pogotka u najvišeg rangu od dolaska u klub i na devetom je mjestu vječne ljestvice strijelaca "Božice".

Kad ga vidimo na terenu, teško je uopće pojmiti da je Mario u veljači napunio već 29 godina. A još uvijek se čini kao onaj isti tinejdžer kojeg je publika s velikim ovacijama ispratila s utakmice protiv Osijeka u neku neizvjesnu, nogometnu budućnost. Jednostavan mladić koji je jednostavno ostao isti. Ostao neiskvaren, ali čvrsto na zemlji. Zato je uspio, zato je velik, zato će ostati upamćen.

Iako igrači odlaze i dolaze u klubove, Mario Pašalić bio je sjaj u tami teškog perioda Hajduka, istovremeno i potporni stup i zeleno svjetlo Velikog Gatsbyja, onaj optimistični pogled u daljinu. Zašto? Zato što je na individualnoj razini pokazao put prema uspjehu. Kao važan, nenametljiv kotačić uspješne Atalante i još uspješnije reprezentacije.

FOTO: EPA/MICHELE MARAVIGLIA