I to je nogomet

Da ponovimo zadaću. Hrvatska da bi prošla u osminu finala Europskog prvenstva mora ispuniti niz uvjeta, točnije mora joj se puno toga poklopiti. U današnjem danu moraju joj se poklopiti oba rezultata posljednja dva susreta dana, Danska mora svladati Srbiju (ili Srbija Dansku s barem tri razlike), a Engleska Sloveniju s barem tri gola razlike.

Igraj na Euro 2024 na SuperSport.hr (18+ Igraj odgovorno)

No to nije sve. Čak i kada bi se poklopio takav dan da Hrvatska poživi do srijede, tamo joj trebaju još dva rezultata ići u korist, Portugal bi trebao svladati Gruziju, a Turska Češku.

Pojedinačno gledajući niti jedan od ta četiri ishoda nije nemoguć. Ali da će se baš sva četiri poklopiti i da će se Hrvatskoj posrećiti na ovom Prvenstvu na kojoj joj sve ide kontra, teško je takvo što očekivati.

Puno puta smo čuli kako je Hrvatska ranije imala sreće, "na penale" došla do finala Svjetskog prvenstva 2018. godine, čudesni Lukakuovi promašaji je spasili u Kataru i da se sada to sve vratilo. No to je nogomet, svaki dan se igraju utakmice u kojima netko primi gol u 90 i nekoj minuti.

Kada zabiješ gol u nadoknadi i spasiš se od poraza ili upišeš pobjedu, onda pričamo o karakteru, a kada primiš gol, onda pričamo o nesreći. Nesreća je bio gol Turaka 2008. godine gdje se lopta baš tako odbila i završilo je kako je završilo. Golovi Albanije i Italije nisu nesreća već pogreške u fazi obrane i dekoncentracija u posljednjim trenucima. Nesreća je utoliko što ti se dogodilo dvije utakmice zaredom i u kombinaciji s golom Mađara u 100. minuti protiv Škota.

Rano je za neke dubinske analize, postoje oni koji će ih s vremenom morati napraviti i spriječiti neke stvari koje su se događale. Brzo će doći nove utakmice, ako Hrvatska i ne prođe u osminu finala i završi put na Euru, već u rujnu bit će ponovno na okupu i započeti s nastupima u Ligi nacija. Tamo ima dobru skupinu u kojoj se može potući za vrh.

Ipak preko nekih stvari se ne smije olako prelaziti, mora se vidjeti zbog čega Hrvatska na ovom Euru nije bila sposobna odigrati dva vezana poluvremena na istoj visokoj razini. Zašto je u tri utakmice imala tri problematična prva poluvremena da bi nakon toga na travnjak izašla posve nova momčad. Tko je prvi napadač reprezentacije i zašto to nije Budimir.

Analiza je potrebna i ona će doći, ali ne treba sada sve sasuti na igrače i izbornika. Sve se radilo u najboljoj namjeri, uvjeren sam da bi i Zlatko Dalić neke stvari danas napravio drugačije nego što ih je radio u ove tri utakmice.

I s ovakva tri neuvjerljiva poluvremena Hrvatska je u skupini smrti skoro izborila prolaz. Razmazili su nas, navikli na pobjede i sjajne rezultate, ali kao što je Hrvatska pobjeđivala na penale, Petković pa penali izbacili Brazil, Lukaku promašivao nemoguće, Rusi si sami ugurali na Poljudu loptu u mrežu, tako je sada Hrvatska spoznala kako je to kada na takav način ostaneš bez pozitivnog ishoda.

I opet će se okrenuti, opet će Hrvatska dobivati ono što nije trebala dobiti i gubiti ono što nije trebala gubiti. Ne samo Hrvatska nego i sve momčadi svijeta. To je nogomet, da nije tako, tko bi ga gledao, tko bi gledao nešto za što svaki put zna kako će završiti.

Ponovno će se pojaviti i neki Makkelie kojeg danas proklinju Hrvati, a još duže to čine Danci, pojavit će se i neki Graham Poll kojeg će proklinjati neki Trapattoni, a Hrvatska šutjeti, ali to su sve stvari koje se u sportu događaju i događat će se i dalje.

Sve nam ovo sada izgleda kao tragedija i nikakva utjeha, još je to izraženije kada se zna da se i ostaci ruske generacije bliže svom kraju, kada je Luka Modrić na kraju puta, svi su željeli veliki rezultat, možda i za oproštaj.

Dobra forma, dobri rezultati, Portugal, euforija i u Njemačkoj i kod kuće, Hrvatska je rijetko kada imala ovako pozitivnu i jaku energiju oko reprezentacije. Ovo je bilo baš nešto posebno, toliko smo svi bili samouvjereni da smo jednostavno zaboravili da i drugi igraju nogomet.

Pričekat ćemo i vidjeti je li moguće nekakvo čudo i može li ono zadržati Hrvatsku na turniru. Može li se dogoditi jedini rasplet u četiri utakmice koji odgovara Hrvatskoj. Šanse su male, ali idemo bar službeno ispasti prije nego odsviramo kraj.

A nakon toga promjena će sigurno biti, veliki igrači su dolazili i odlazili, mijenjali su se izbornici i kod svakog oproštaja strahovalo se što ćemo sad. No uvijek su se pojavljivali novi igrači, nove generacije, ne samo u Hrvatskoj nego i u dijaspori i Hrvatska je uvijek bila dobra. Nikada joj se neće dogoditi scenarij neke Mađarske da s vrha padne na dno pa da je nema 40-50 godina.

Treba sada pričekati i vidjeti gdje smo i što smo, a onda ili se vratiti kući i odmah zasukati rukave i početi razmišljati o budućnosti ili napraviti nered u turniru do kraja Eura. Nadamo se da ćemo dobiti još jednu priliku i da će se dogoditi ovo drugo, ali realnost govori kako su šanse za to simbolične.

I još jedna stvar u kojoj je Dalić u pravu. Bez obzira na sve rezultate i sva velika imena, Hrvatsku se ne poštuje. I FIFA i UEFA na Hrvatsku gledaju kao na malu reprezentaciju. To je ono što se na žalost nikada neće promijeniti, nikada Hrvatska neće imati tretman kao velikani.

Sada se talijanski navijači neočekivano naslađuju i vrijeđaju na društvenim mrežama i trljaju ranu Hrvatskoj, ali u svemu tome zaboravljaju još jednu stvar. Italija niti deveti put nije uspjela pobijediti Hrvatsku. Zemlju koja ima 15 puta manje stanovnika i nemjerljivo manju bazu igrača s daleko lošijom infrastrukturom.

I opet će ta Hrvatska, ova ili nova, raditi probleme i biti kamenčić u cipeli i Talijanima i svim ostalim velikanima koji na nas gledaju svisoka. Bez obzira što se dogodilo nakon ovog Eura.