Tko to pjeva na Marakani? Sjećanja na vrijeme kada je radio disao nogomet

Emisija, zapravo skoro cjelodnevni program, zvala se "A sada sport i glazba", slušalo se i u AM-u, uz neizbježne šumove. Danas, kad imate sve kao na dlanu, prijenose svih utakmica uživo na TV-u, uz brojne popratne emisije, prije i poslije susreta, to izgleda zaista kao neko dobar prahistorije i dinosaurusa. Ipak, kad biste, onako čisto filozofski, razmislili, lako je zaključiti da je tad užitak bio – veći. Jer, mašta i snovi, a to je ono što smo zamišljali u slikama s terena slušajući komentatore od Ljubljane do – Tetova (jer i Teteks jednom bijaše prvoligaš) uvijek izgleda ljepše od realnosti, pogotovo sad kad gledate utakmice u HD tehnici, na nekoj livadi, a na tribinama članove uže obitelji i djevojke nogometaša.

Tako su nam i tadašnji radijski reporteri bili istinske zvijezde, skoro kao i sami protagonisti na terenu. Neki od njih su i doživjeli slavu, nezaborav, poput daleko poznatijih kolega sa televizije, bardova poput Mladena Delića ili Borisa Mutića. Broj jedan, iz vrlo jednostavnog razloga, bio je i ostao Ivo Tomić.

Jer, njegovi prijenosi nisu bili samo dočaravanje utakmice, informacije što se događa na utakmici, nego i prava poezija. Tomić je brojnim generacijama ostao totem, eto tridesetak godina više ne slušamo njegov glas, a i dalje kao pjesmicu iz osnovne škole znamo njegove odavno legendarne uzrečice. "Sjajno mlije ovaj mlinac, sjajno igra ovaj klinac" (Mlinarić), "Mila majko što promaši Rajko" (Janjanin), "Zajec zeko, Dinamovo med i mlijeko", dok se pak Boro Cvetković u prijelaznom roku, selidbom iz Dinama u Zvezdu transformirao iz "Lane sa Korane" (Karlovčanin, naime) u "Lane sa Marakane". I ništa kod njega nije bilo slučajno, pa kad je u Zagreb stiglo pojačanje iz Željezničara, Tomić bi poentirao "To je Škoro (Haris op.a), zabit mor'o". Spominjemo igrače Modrih iz jednostavnog razloga, Tomiću je Dinamo bio ono, što smo tad u novinarskom žargonu nazivali "sektor", koliko god nastojao biti objektivan, niste mogli ne osjetiti svu radost dok bi govorio "Tko to pjeva na Marakani? Pjevaju oni koji bodre Modre". Imao je, da ne griješimo dušu, Tomić prikladne nazive i za igrače drugih ekipa, pa je tako Zlatko Vujović bio "Splitska bura od deset bofora", a navijači "Znate već naše Dalmatince, veća radost od Marjana, dublja tuga od Jadrana". A inače, taj Radio Zagreb, u Jurišićevoj, bio je akademija novinarstva, stoga osim Tomića moramo spomenuti imena kao Fredi Kramer, Jura Dodig, Ivica Škopljanac, Ognjen Naglić, Krešo Čampa… Nekoga smo i zaboravili, ne zamjerite.

Njihov splitski pandan Edo Pezzi doduše nije bio poetski nastrojen, ali imao je drugačije kvalitete. U njegovim prijenosima naime, svaki iole "pošteni" hajdukovac imao je dojam da Bijeli napadaju od prve do zadnje sekunde, opsjedaju protivnički kazneni prostor i da je samo pitanje trenutka kad će Žungul, Jerković, Šurjak, Vujović, Slišković, Bokšić… zatresti protivničku mrežu. Svojim glasom, postao je doslovno dio hajdučkog identiteta, baš kao Đorđe Ivković za Osijek iz Gradskog vrta ili tadašnji Dinamo iz Vinkovaca, a Ivica Kovačević i Željko Kesovija s Kantride za Riječane.

Slušali smo naravno i komentatore iz danas, drugih država, ponekad je trebalo i prevoditi njihove fraze. Mirko Kamenjašević, sarajevska verzija Tomića, dovodio nas je do zbunjoze terminima kao "buljuk i frfutluk u šesnaestercu gostiju", crnogorski komentatori su za jedanaesterac imali zanimljiv naziv "penaltik", dok su komentatori Zvezde prikladno, Marakanu, uvijek nazivali "našim najvećim stadionom". Koliko god sve to iz današnje optike izgleda skoro smiješno, čar slušanja radio prijenosa bila je posebni doživljaj. Vrlo često, čak i gledatelji na tribinama su imali prikovan tranzistor uz uši, čekajući naravno novosti sa drugih terena ili možda "trinaesticu" (današnjim rječnikom – jackpot) na Sportskoj prognozi.

Isti fenomen, jasno, postojao je i u drugim zemljama, koje su također izgubile tu magiju, fanatični pratitelji Serie A znat će što znači naziv "Tutto il calcio, minuto per minuto" na radiju RAI. U nekim pak, čak ni ovo vrijeme nije uspjelo ugasiti radijsku strast nogometnih fanova, zato jer su se njihovi mediji znali prilagoditi dobu u kojem egzistiraju. Tako je naprimjer, u Španjolskoj pravi zakon postaja Cadena Cope, u Engleskoj BBC Five Live, gdje, osim samih komentatora, u prijenosima sudjeluje više aktera, uključujući i famozne "pundite", stručne analitičare, uglavnom nekad slavne nogometaše. Primjera radi, prošle sezone je na Cadeni Cope čest gost bio i naš Ivan Rakitić i, zaista ne pretjerujemo, sjajno je, autoritativno zvučao komentirajući utakmice, uglavnom Barcelone.

Radijsko novinarstvo, prijenosi utakmica, često su prelazili granicu informativnosti, bili na razini doživljaja umjetničkih djela. Adrenalin svakog navijača, kad netko prekine kolegu i javi "Pogodak u Maksimiru", pa onda par sekundi čekaš jesu li zabili naši ili njihovi, neopisiv je običnim terminima. I dok sljedećih vikenda budete gledali utakmice na TV-u, uključite malo i radijske komentatore, u znak sjećanja na neka prošla vremena, koja su za neke od nas bila bolja, ako ništa drugo, jer smo bili mlađi. Zamislite, eto, sedmogodišnjeg dječaka, naprimjer, iz hodnika, javlja djedu i tati gol po gol svakih par minuta, dok Hajduk razbija Partizan sa 6:1 na stadionu JNA proljeća 1976., a njih dvojica kolutaju očima "ajde mali, dosadan si". Eto, tako…