Gledali ste je, divili se: otkrijte sve tajne legendarne Tiki-Take

Dakle, prvo ono za udžbenike: Tiki-Taka je strategija igre utemeljena na brzim i kratkim dodavanjima, uz kretanje momčadi po tom sistemu. Zaljubljenici će otići i toliko daleko pa reći da je Tiki-Taka pretvorila nogomet u umjetnost. Ili preciznije, da je nogomet Guardioline Barcelone bilo poglavlje u kojem se ova igra kao nikada ranije približila idealu umjetničkog djela.

Kad bi se Tiki-Taka prodavao u samoposlugama, na omotu bi pisalo Made in Spain. Uz to, znalci marketinga uz to bi dodali da je osvajač Svjetskog prvenstva 2010, dva Eura (2008. i 2012.). Ali, zna se tko je "tata" ovog izuma, Pep Guardiola i njegova "Blaugrana" ekipa, dvostruki prvaci i Europe i trostruki osvajači La Lige. Danas je Tiki-Taka i doslovno predmet za proučavanje i analize u svim nogometnim školama.

Otkud ovo ime? I to je intrigantna sličica. Sve je počelo polemikom jednog nadasve pragmatičnog, potpuno drugačijeg španjolskog stratega, Javiera Clementea. Pravi "rođendan" Tiki-Taka ipak je imala u ljeto 2006. godine, tijekom utakmice Svjetskog prvenstva Španjolska – Tunis, kad ju je izrekao tad slavni tv komentator Andres Montes, opisujući "brza i lagana dodavanja koja protivnike dovode u stanje potpune nemoći i rezignacije."

Tiki-taka ima i svoju, recimo tako, baku, s obzirom na razliku u godinama. Jer, valja se vratiti četrdesetak godina unatrag, u vrijeme famoznog "Totalnog nogometa" i izvedbi nizozemskog nogometnog orkestra na čelu sa Johanom Cruyffom, reprezentacije koja je na SP 1974. godine očarala svijet, ali i ostala bez zaslužene nagrade, izgubivši finale od domaćina Njemačke (isti scenarij ponovit će se četiri ljeta kasnije, protiv Argentine na Monumentalu u Buenos Airesu). Jer, upravo je Cruyff bio stvarni začetnik fenomena Barcelone, kao i još drugi nogometni vizionari, kasnije, Van Gaal i Rijkaard.

"Lopta je tvoj prijatelj, a prostor je tvoje kraljevstvo."

Ova rečenica, možda malo previše poetski patetično, odredit će trofejni marš nove, velike (najveće?) Barce. A gdje je Barca, tu je i čudesni inkubator La Masia, najbolja nogometna akademija na svijetu o kojoj ste valjda stotine puta mogli čitati. Nogometni laboratorij u kojem je stvoreno čudo. U kojem je stasala grupa teško ponovljivih mađioničara loptanja, te "Sveto trojstvo" Messi-Xavi-Iniesta. Dječaci koje bi u nekim drugim školama (ah, da, imamo i domaćih primjera…) odbacili zbog fizičke stature, a njima je baš to pomoglo da svoju tehniku dovedu do granica savršenstva. Točno tako, svoj, naizgled hendikep – nisu baš fizički moćni, još manje visoki, pretvorili su u svoju nenadoknadivu prednost. Gledali ste ih u onim sitnim, uskim trokutima, dotjerane rafinirane tehnike, brzih kao munje: rivalima naprosto nisu ostavljali ni mrvicu izgleda da ih zaustave.

Dakle, tajna uspjeha Tiki-Taka je, jasno, posjed lopte, ali onaj koji nije sam sebi svrha. Ili kako bi rekao "tata" Pep: "U nogometu postoji samo jedna tajna: ili imaš ili nemaš loptu". Sve su ostalo nijanse, dodao bi jedan znani nam kantautor. I Guardiola se s tim nije zezao: njegove momčadi u prosjeku imaju posjed od oko 70 posto po utakmici.

A kako bi se reklo u nemaštovitim reklamama: ali, ni to nije sve. Tiki-Taka, osim posjeda, ima i drugu jednako bitnu karakteristiku: "ubitačni" brzi presing kad se lopta izgubi, kako bi se što prije vratila u posjed, ne dozvolilo protivniku da razvije svoju akciju. Genijalna ideja: suziti prostor na terenu, doslovno "ugušiti" protivnika. Nije pretjerano to usporediti s čoporom vukova u lovu na žrtvu: svi točno znaju što trebaju raditi kako bi došli do cilja. Uz Tiki-Taka, neizbježno ide i drugi, također znani nam termin "Falso nueve", po naški, Lažna devetka. Dovoljno se sjetiti Messija, umjesto tzv. klasičnog "sidruna", napadač je postao kao zla sjenka između linija za sve protivnike.

Argentinac je taj posao doveo do maksimuma mogućeg, izluđujući suparnike kojima nije mogla funkcionirati ni zonska ni obrana na čovjeka. Što god probali, bivali su matirani. I u sve to, pozicijska igra, stvarno kao u šahu: točno određena pozicija svih igrača, nikad više od dvojice u istoj vertikalnoj liniji. Zvuči kao matematika, ali na terenu je to bila "operska arija".

Od brojnih tajni velikih majstora, možda najblji opis rekao je jedan od najboljih izvođača, Iniesta: "Primi, dodaj, ponudi se". Sve je u tri riječi stalo. Dakle, ne samo znanje u dodavanju nego i pozicioniranju. Tako se stvarao val koji bi poput tsunamija krenuo prema protivničkom golu, a lopta, naravno, završavala u mreži.

Upućeni tvrde, Guardiola je bio toliko opsjednut ovog strategijom da je doslovno crtao na travnjaku linije kretanja. Pa kad biste gledali njegove čarobnjake na djelu i mislili kako je to jednostavna improvizacija, bili bi u velikoj zabludi: oni su to vježbali satima i satima. Bio je to kao ples u savršenom ritmu. Samo tako je mogla funkcionirati Tiki-Taka.

Osim što je, grubo rečeno, riječ o vrsti nogometne taktike, Tiki-Taka ima i svoj psihološki background. Jer, protivnici, osuđeni da 75 od 90 minuta ne rade ništa drugo nego pokušavaju loviti ove umjetnike, doživljavali su doslovno mentalnu torturu. I dok su se oni "ubijali" od trke, istovremeno su ovi iz Barce izgledali kao da se zezaju i odmaraju. I taj psihološki faktor, vidite, bio je važan: protivnik bi na kraju pao, ili fizički ili psihički iscrpljen, ili jedno i drugo…

Da ne idemo duboko u detalje nogometnih stratega, ipak treba dodati kako je sustav 4-3-3 bio kao savršeno skrojeno odijelo za Tiki-Taka. Igrači su se kretali stvarajući trokute u svakoj zoni terena, a tko bi ih pokušao "presati" našao bi se nasamaren u trenutku, bio je to naprosto labirint u kojem bi se potpuno gubili. Zamka bez izlaza.

Kasnije će Pep od Barcelone svoju strategiju prilično uspješno presaditi u Bayern, a pogotovo Manchester City. Ali, nije Tiki-Taka bio samo tako usko ograničen, promijenio je još mnogo, mnogo toga. Vratari su postali režiseri, obrambeni igrači kreatori igre, čak su se i važnosti statističkih podataka promijenile pa je broj točnih dodavanja postao važan skoro kao asistencija ili gol.

A gdje god postoji revolucija, tu se naravno nađu i vojskovođe koje će pronaći kontra-oružje. Ako je itko u tome uspio, bili su Heynckesov Bayern i Mourinhov Real, kreirajući nogomet s puno više fizike i direktnosti. Ipak, do dana današnjeg Tiki-Taka još ni propala, pronalazimo je sad svugdje, sjeme posijano u La Masiji cvate na cijelom nogometnom globusu u ponešto drugačijim verzijama. Rafinirana tehnika i mudrost nadmašili su snagu i fizičku nadmoć. To je, ipak, najveća pobjeda Tiki-Taka.