Od Mesara iz Bilbaa do Doktora Smrti: bizarna povijest nogometnih grubijana

Kako god, prvo ime se baš samo nameće od sebe iz sasvim banalnog razloga. Andoni Goixoetxea, koji će, više nego po svim svojim predstavama na terenu, ostati upamćen po ne baš ugodnom nadimku – Mesar iz Bilbaa. Za taj naziv se, treba priznati, samo dobrano potrudio. Jer, 1982. godine, dok je igrao za ponos Baskije (znate da u Athleticu igraju samo domaći dečki), sredio je križne ligamente tada velike njemačke zvijezde, Bernda Schustera, poslao ga na dugi neželjeni godišnji odmor. Godinu kasnije, pokazat će se, bila je to samo generalna proba za start kojim je Andoni na neslavan način postao dio nogometne povijesti. Svojim, blago rečeno, odlučnim startom raznio je gležanj Diega Maradone te je "Zlatnog patuljka" poslao skoro u prijevremenu mirovinu. Ako mislite da se igrač Athletica i danas srami tog nesportskog čina, varate se, istina je upravo suprotna: dan-danas u svojoj vitrini (kad već nema trofeja) čuva kopačku s kojom je teško ozlijedio argentinskog velemajstora.

Jedan od najružnijih startova ikad, poznat i po tome što je vjerojatno najgledaniji uživo "potpisao" je Toni Schumacher, vratar reprezentacije Njemačke, u polufinalu SP 1982. na stadionu Seville, kad je naletio na Patricka Battistona tako da je izgledalo više kao "pokušaj ubojstva" nego nogometni start. O kakvom se startu radilo, najbolje svjedoči liječnička dijagnoza nesretnog Francuza: izgubio je svijest, doživio potres mozga, napukla mu je kralježnica i izgubio je tri zuba. Igrači na terenu, posebno Platini, očajnički su tražili hitnu intervenciju liječnika, nekoliko trenutaka izgledalo je da Battiston doslovno… nije živ.

U ovu rubriku nisu se upisali samo stvarni grubijani i divljaci, među njima ima i velikih asova i znalaca, prije svih – Eric Cantona. Zvijezda Manchester Uniteda, jedan od najboljih igrača svoje ere, poznat i po modnom detalju (podignutom ovratniku dresa), ušao je u antologiju 1995. godine, tijekom gostovanja "Crvenih vragova" na Selhurst Parku. U 48. minuti, nervozni Francuz dobio je crveni karton, udarivši igrača Crystal Palacea, Richarda Shawa, koji je dotad napravio valjda sto prekršaja na njemu, pa je čovjeku naprosto dozlogrdilo. Međutim, to je tek preludij ove priče: niz tribine dotrčao je navijač "Orlova" Matthew Simmons, a kako kaže urbana legenda, povikao je Cantoni "Vrati se doma, gade francuski". Na to je Cantona preskočio reklamni pano i doslovno kung-fu udarcem nogom u grudi nokautirao Simmonsa, a potom ga nastavio udarati šakama dok ga nisu zaustavili redari. Za to je kažnjen s devet mjeseci neigranja, a svoj, hm, gest objasnio je ovom rečenicom (što god to značilo): "Kad galebovi prate koču, to je zato jer znaju da će ribari bacati sardine".

Slična priča vrijedi i za još jednog dragulja, fantastičnog Hristu Stoičkova, čiji je sam pogled, kažu, svjedoci, ledio krv u žilama. A svoj karakter pokazao je u prvoj sezoni u Barceloni, kad je zaradio šest mjeseci suspenzije jer je, naravno, namjerno – nagazio suca na terenu!

I Zlatan Ibrahimović, slično kao Cantona, nije bio samo nogometni talent, već skoro jednako nadaren za borilačke sportove (ima tae kwon do crni pojas), te je tu svoju vještinu često koristio za neke naizgled nemoguće nogometne poteze. Nažalost, nije se ograničio samo na to, poznati su njegovi baš "krvnički" startovi na Materazziju (da, onom kojeg je Zidane pogodio glavom u grudi), Van der Vaartu (polomio mu gležanj), a na treningu nije bio nježan ni prema vlastitim suigračima, što dobro zna Oguchi Onyewu, jedan od prolaznika u dresu Milana.

I dok su neki tukli protivničke igrače ili navijače, ima protagonista koji su fizički nasrtali na protivničke trenere, a nama su dvojica posebno poznata… Red je prvo se sjetiti Gennara Gattusa, Kalabreza vatrenog temperamenta, koji je u jednoj svađi na terenu najprije "pomilovao" glavom, a onda i rukama za vrat ni manje ni više nego slavnog Joea Jordana, tadašnjeg asistenta Harryja Redknappa u Tottenhamu (znao je i Ringhio i sucima zapapriti, kao kad je jednom arbitru u Sionu uzeo iz ruke i – pokazao žuti karton). Ipak, u divljaštvu prema protivničkim trenerima Gattuso je "mala beba" u usporedbi s notornim Dragišom Binićem, grubijanom iz Crvene zvezde koji je u grotesknom incidentu na beogradskoj Marakani nokautirao Stanka Poklepovića i to – greškom, naime, želio je to isto uraditi Jošku Skoblaru zbog nerašćišćenih računa na utakmici finala Kupa nekoliko dana ranije.

Inače, za digresiju, nije Binić ostao simbol "Kostolomca" u tadašnjoj ligi. Tu nazahvalnu ulogu nosio je Jusuf Hatunić, kao kamen tvrd i žestok igrač Slobode iz Tuzle, koji je u jednom startu slomio nogu i okončao karijeru igraču Partizana Zoranu Raciću. Igrom sudbine, kasnije će Hatunić prijeći, pogađate, u – Partizan. Također, u kolektivnoj memoriji ostao je i Đorđe Serpak, igrač OFK Beograda, koji je strašnim udarcem koljenom skoro probio butni mišić Blažu Sliškoviću u prvenstvenoj utakmici na Karaburmi, radi čega je "Baka" – siguran starter u reprezentaciji – propustio Svjetsko prvenstvo 1982. godine.

Ako je Engleska kolijevka nogometa, Urugvaj je svakako znan ne samo po majstorima, nego i igračima, najblaže rečeno – pretjerane čvrstine. Pravi, šampion među njima je Paolo Montero, stoper bogatog repertoara raznovrsnih udaraca, pogibeljnih klizećih startova, udaranja s leđa, čak i šakom, a taj svoj "arsenal" platio je, vjerovali ili ne, zaradivši ukupno 21 crveni karton u karijeri. Najviše mu se kasnije približio Čeh Tomas Repka (19 crvenih) koji također nije bio znan po naročito kulturnom ponašanju na terenu. Više i od njih dvojice, "crvendaća" (27) zaslužio je nešto manje poznati španjolski stoper Pablo Alfaro, kojeg ovdje spominjemo i zbog vrlo sugestivnog nadimka – Doktor Smrt. Koji prilično slikovito govori o tome kako se odnosio prema protivničkim napadačima…

Iako će itko ikad teško nadmašiti "slavu" Zidanea zbog spomenutog udarca u finalu 2006., svakako bi ova rubrika bila nepotpuna bez prisjećanja na Nigela de Jonga, Nizozemca koji je baš na sljedećem finalu (2010.) nogom u grudi pogodio današnjeg trenera Xabija Alonsa i ostavio "Narančaste" s brojčanom inferiornošću na terenu, što je rezultiralo porazom od 0:1 golom Inieste.

Jedan od sudionika ovog popisa je zahvaljujući svom divljačkom stilu doslovno napravio karijeru, ne samo nogometnu, nego kasnije i kao glumac, te tv komentator. To je Vinnie Jones, grubijan svih grubijana iz legendarnog momčadi Wimbledona zvane, nimalo slučajno, Crazy Gang. Osim po 12 crvenih kartona i incidentima o kojima su se snimali dokumentarci, ipak je upamćen i po nečem dobrom: ta momčad iz južno-londonskog kvarta, daleko poznatijeg po tenisu, napravila je jednu od najvećih senzacija u povijesti FA Kupa, osvojivši trofej 1988. godine.

Za kraj smo ostavili čovjeka sa možda ipak najbogatijom galerijom nezaboravnih scena. Portugalac Pepe teško da se može sjetiti nekog rivala kojeg nije barem malo prebio. Ugazio je na ruku Lea Messija dok je ovaj bio na travi, koljenom je zgromio Iniestu, glavom u glavu je udario Thomasa Müllera, a posebno je impresivno bilo serijsko udaranje nesretnog Javija Casquera u jednom malom madridskom derbiju Real – Getafe.