Kako je Italija od Maradoninog raja postala nogometna Pepeljuga

Mora se dodati, u takvoj Italiji, jedan od začina, prepoznatljivih mirisa bila je – Serie A. Pravi nogometni Eldorado, zemlja čudesa. U koju su hrlili svi najveći: od Maradone, Platinija, Falcaa, Bonieka, dok su – što danas izgleda nestvarno – najveće brazilske zvijezde igrale za tek osrednje klubove. Dovoljno se sjetiti Zica u Udineseu, Junior je nosio dres Torina, a "doktor" Socrates Fiorentine. Naravno, talijanski velikani vladali su tad i Europom, nastavilo se sa Sacchijevim i Capellovim Milanom uz nizozemski tercet Van Basten – Gullit – Rijkaard, dok su susjedi iz Intera odgovarali njemačkim receptom (Mattheus, Klinsmann, Brehme), kasnije će dovesti i najvećega svoje ere, Ronalda Il Fenomena.

Bilo jednom u Italiji, da parafraziramo naslov filmskog klasika, upravo u tim godinama, naravno, Talijana, Sergia Leonea, koji je ušao u povijest ne samo "špageti westernima" nego i remek djelom "Once Upon a Time in America". Nogomet je tad bio samo – nogomet, niste mogli gledati tv prijenos nijedne prvenstvene utakmice, ali su zato bolji "pacijenti" slušali radio prijenose "Tutto il calcio, minuto per minuto" i nestrpljivo čekali highlightse na RAI-ju, u kultnoj emisiji "90. minuto".

Ovo malinkonično prisjećanje i sanjarenje na oblacima može se prizemljiti u sekundi: pitanjem, što je danas ostalo od velikog talijanskog nogometa i odgovorom – skoro ništa! Financijska propast, prevelika ulaganja koštala su (pre)skupo, od ruiniranih stadiona do "merchandisinga" u kojem nisu do koljena jednom Premiershipu, na "čizmi" su ostali kao Pepeljuga u ponoć. Uostalom, nimalo slučajan nije podatak da je Italija preskočila dva Svjetska prvenstva zaredom, a kako stoje stvari, nakon uvodnog debakla u kvalifikacijama u Norveškoj, nije isključeno da preskoči i treće. Zaboravite pritom sretni i spretni "covid Euro 2021", a pogotovo onu posljednju, veliku generaciju Tottija, Cannavara, Buffona i Del Piera, šampiona iz Berlina 2006.

Ovog vikenda, dakle, počinje nova Serie A, koja je tek blijeda slika nekadašnjih "dana ponosa i slave". Čak ni stare fraze o ligi koja "nije najatraktivnija, ali je taktički najsloženija" ostavimo prodavačima magle, jer i to se u međuvremenu ozbiljno kompromitiralo. Brutalno, neugodno istinu kazao je nekidan i nekadašnji as, a sad opinionista, Paolo Di Canio "nekada bi Modrić i De Bruyne dolazili kod nas sa 25, a sad sa 40 godina, kao na groblje slonova".

Pa kad smo već spomenuli belgijskog asa, pogledajmo tko su favoriti ove "Temu verzije" Serie A?

Kolonu predvodi Napoli, osvajač dva scudetta u posljednja tri izdanja, nakon pravog čuda kojeg je u svojoj premijernoj sezoni na klupi "Maradone" ostvario veliki znalac, primarijus nogometnog pragmatizma, Antonio Conte. I to nakon što je sezonu prije, tadašnji prvak, završio na desetom mjestu. Genij iz Leccea, sa DNK-om najmrskijih im rivala Juventusa, postao je heroj ispod Vezuva. Vratio je Plave na tron golovima Lukakua, nije ga zaustavilo čak to što mu je gazda, kolerični filmski producent De Laurentiis prodao u Pariz – najtalentiranijeg igrača, Kvaracheliju, od milja zvanog "Kvara", prema njegovoj vlastitoj želji, ali i zovu od 80 milijuna eura odštete za Gruzijca. Ništa to nije zaustavilo Contea, iskoristio je kikseve favoriziranog Intera i maestralnom dirigentskom palicom izveo pothvat. Sad je u drugoj ulozi: više nije posrnuli div koji treba iskupljenje, nego šampion u pohodu na obranu titulu, plus ima Ligu prvaka (lani nisu igrali Europu). Momčad je praktično ista, plus rečeni De Bruyne, a od pojačanja svakako vrijedi spomenuti i sjajnog napadača Luccu, dovedenog iz Udina.

Nakon što je godinama ulazio u sezonu sa "pole positiona", Inter je sad – izazivač, pogotovo nakon vrlo neugodnog raspleta ovog proljeća, pacerski izgubljene utrke za titulu, te nokauta u finalu Lige prvaka. Uz to, na klupu je zasjeo Cristian Chivu, uz sav respekt, trener koji se tek počeo kaliti i nije jamstvo za velike stvari, a po svim pokazateljima, momčad je prešla svoj zenit i po godinama i po klasi. Naravno, tu su i dalje Lautaro i Thuram te još niz provjerenih zvijezda, pa ne treba unaprijed devalvirati njihove izgledu.

Ako su Napoli i Inter u prvom redu, odmah iza su još dva najtrofejnija talijanska kluba, koja već (pre)dugo traže povratak. Juventus je rijetko u svojoj povijesti ovako dugo čeka naslov, "Staroj dami" tu vrlo tešku misiju treba obaviti naš Igor Tudor, koji ima solidan sastav, pojačan Joaom Marijom i, pogotovo, Jonathanom Davidom, polivalentnim napadačem vrhunske klase, Kanađaninom koji je u 178 nastupa za Lille postigao upečatljivih 78 pogodaka.

Milan je pak vratio "svog" pragmatika, Maxa Allegrija, čovjeka koji je potpisao već jednu titulu sa Rossonerima (2011.), a onda i pet zaredom na klupi Juventusa. Pobjednika kojem su protekle sezone bile manje uspješne, ali svakako kalibar Contea. Međutim, Milan nema – šampionsku momčad (a ni karakter), briljant Modrić nije dovoljan, pogotovo jer se još "kuha" oko drugih pojačanja, a otišla su dva odlična igrača. Reijnders i Hernandez.

I to bi, uglavnom, bila priča, iza "Velike četvorke" su – rimski tandem, Bologna, Atalanta… uglavnom klubovi kojima je krajnji domet Liga prvaka, a nikako titula. Serie A ulazi u novu sezonu nogometne malinkonije, eto, tek je prošao famozni Ferragosto, a već izgleda kao da je jesen…