Dinamo ne pobjeđuje slučajno, njegovi protivnici žive u zabludi o kontroli utakmice

Dinamo je u posljednja dva tjedna imao tri velika ispita — Hajduk, Fenerbahče i Maccabi Tel Aviv, a sva tri je uspješno položio. Ne umanjujemo važnost utakmice sa Slaven Belupom, no u ovom kontekstu govorimo o derbiju i dva vrlo zahtjevna europska ogleda.

Europa godinama leži Dinamu, zagrebački klub niže vrhunske rezultate na međunarodnoj sceni, a u ovoj sezoni taj je trend nastavljen. Fener je pao na Maksimiru 3:1, Maccabi je poražen istim rezultatom u Bačkoj Topoli, a Hajduk je na Poljudu izgubio 0:2. Takve pobjede nisu slučajnost.

Ipak, slušajući izjave Dinamovih protivnika, stekao bi se drugačiji dojam. Primjerice, Zvonimir Šarlija izjavio je nakon najvećeg hrvatskog derbija da je Hajduk dominirao i da su Plavi došli na Poljud čekati kontranapade. Fenerov trener Domenico Tedesco naglasio je da je njegova ekipa bila bolja u prvom dijelu, ali da su Turci u nastavku doživjeli veliki pad koncentracije.

Na sve to nadovezao se Maccabijev Žarko Lazetić, koji je, baš kao Šarlija, spomenuo kontrolu nad utakmicom. Zajedničko za svakog od njih je to da ih je Dinamo pobijedio, ali i da priča o kontroli nad utakmicom ne drži vodu.

Naime, Dinamo je u svakom od ovih susreta igrao točno onoliko koliko mu je trebalo. Na Poljudu je bilo napeto i neizvjesno, a presudila je individualna kvaliteta Arbera Hoxhe i Monsefa Bakrara. Plavi su poveli i protiv Fenera, koji se brzo vratio u igru, ali početkom drugog dijela Dion Drena Beljo zabio je svoj drugi gol, a pobjedu je ponovno potvrdio Bakrar.

Nešto drugačije bilo je protiv Maccabija, koji je poveo, ali Dinamo je ekspresno došao do preokreta, a u drugom poluvremenu i do gola koji je donio potrebni mir. Ponovno ćemo povući paralelu i pronaći zajedničko za Hajduk, Fener i Maccabi - nisu uspjeli ozbiljnije zaprijetiti Dinamu u trenucima kada su hvatali zaostatak.

Istina je, sve tri momčadi imale su dominaciju u posjedu lopte protiv Dinama, ali posjed lopte ne znači kontroliranje utakmice. Dinamo je bio taj koji je u tim trenucima imao plan, znao što i kako radi. Protivnici su kružili bezidejno, osobito po zadnjoj liniji, bez ozbiljne prijetnje prema golu Ivana Nevistića.

Tu već moramo pohvaliti sjajnu organizaciju Dinamove obrane, Scott McKenna donio je potrebnu stabilnost, Moris Valinčić polako se nameće i Zlatku Daliću, a kako vezni red djeluje jako dobro, automatski je onima iz zadnje linije lakše igrati.

Povrh svega, svi sudjeluju u defenzivi pa tako i trojac u ofenzivnom dijelu. Dok su Dinamovi protivnici 'kontrolirali' utakmicu, Plavi su strpljivo čekali svoju priliku, znajući da će doći do pada koncentracije, a onda slijedi napad.

Nije to bio klasični bunker i panično izbijanje lopte što dalje od gola. Dinamo je u svakoj od te tri utakmice u ključnim trenucima sakrio loptu, pametno ju čuvao i tako odmarao zadnju liniju. To je podizalo nervozu kod suparnika, a samim time i broj pogrešaka.

Takav način igre često se opisuje kao odraz pobjedničkog mentaliteta, a Dinamo je pokazao da ga zaista ima. Vratimo film i pogledajmo najveću europsku scenu: Real Madrid je Ligu prvaka više puta osvojio igrajući na vrlo sličan način, strpljivo, racionalno, s dosta protivničkog 'čupanja živaca'.

Dakle, protiv Dinama nitko nije imao kontrolu, baš suprotno - Dinamo ih je uvjerio da imaju kontrolu, a onda kaznio svaku moguću grešku.