Modrić: 'Imao sam vjeru u sebe i to me pratilo cijelu karijeru, nije me bilo briga za mišljenje drugih'

Sinoć je emitiran prvi od tri dijela intervjua Luke Modrića za emisiju "Neuspjeh prvaka" Arena Sporta. U razgovoru sa Slavenom Bilićem hrvatski kapetan dotaknuo se brojnih tema, prije svega odlaska iz Madrida nakon 13 godina:

"Nije bilo lako jer sam 13 godina proveo u jednom klubu. Jedan od ljepših perioda života. Relativno kasno sam stigao, ali u pravom trenutku, nakon četiri godine Engleske bio sam spreman. Sve što sam doživio djeluje nestvarno. Da mi je netko rekao da napišem što želim, što bi me zadovoljilo, bilo bi me strah napisati što sam ostvario. Zna se kakav je to klub, ne trpi prosječnost i ostati na tom nivou toliko godina je najnevjerojatnije možda. Kad sam došao, činilo mi se super da ostanem pet, šest godina, davno sam razmišljao da doći do 35. godine u nogometu je puna šaka brade, a ja sam to premašio."

Modrić je dodao da je u Realu doživio veliku ljubav, kako od strane navijača, tako i od ljudi u klubu, od prvog dana. To mu je davalo dodatan motiv i inspiraciju da im pokuša vratiti na najbolji način. Oproštaj od Reala bio je itekako emotivan, a činilo se da je odlazak u Milan stepenica niže:

"Sve je nakon Reala stepenica niže, tu nema dvojbe i to mogu potvrditi svi igrači, ali mislim da sam došao u klub koji je po renomeu u poviješću blizak Realu. Najidealnija situacija koja se mogla dogoditi, posebno jer volim Milan kao dijete."

Modriću je djetinjstvo obilježeno velikim dijelom i Domovinskim ratom, a zatim i progonstvom, ali voli se sjećati lijepih stvari:

"Nije bilo lagano, ali kad se vratim i razmišljam, nije to bilo nesretno djetinjstvo. Bio sam sretan i uživao, bez obzira na rat i teškoće, bio sam okružen s dosta prijatelja. Kad smo bili u izbjeglištvu, u hotelu, bilo je dosta djece i svih si stvari svjestan, ali opet, tebi je dobro jer imaš prijatelje, izađeš van, igraš nogomet. Sjećaš se nekih stvari, kao kad su mi djeda ubili, te stvari te obilježe i ne možeš ih zaboraviti, ali ponavljam, bez obzira na sve, bilo je sretno djetinjstvo."

Nije bio daleko od Hajduka:

"Otvorila se prilika da odem na pripreme, tata je to napravio mimo Zadra i znanja pokojnog Tomislava Bašića. Bio sam s današnjim kumom Oštrićem, bili smo možda dva tjedna, imali neke utakmice i treninge. Iz Hajduka su odlučili da je prerano za mene, sad zbog koga ili čega. Osjećao sam da je to taj nivo, da mogu igrati, tada je Zadar igrao dosta protiv Hajduka i Šibenika i mi smo većinu pobjeđivali. Je li to bilo zbog pritiska i Zadra, jer je pokojni Bašić imao velik utjecaj u nogometu. Bio je ispred svog vremena i on se tu naljutio na tatu jer me odveo mimo njegovog znanja. Vratio sam se u Zadar razočaran jer nisam tako dobar. Očekivao sam nastaviti trenirati kao da nije ništa bilo. Nije me pokolebalo, ali Tomislav Bašić je rekao tati da ne mogu trenirati tri mjeseca, ali iskoristio sam da vrijeme da radim što mi je rekao, igrao sam na parkingu, ispred hotela, u školi i tako kompenzirao jer nisam smio trenirati. Nakon dva, tri mjeseca oni su sjeli, pričali i sve riješili, bili su i prije u odličnim odnosima, ali malo se naljutio jer brani djetetu da ne može trenirati. Nakon toga vratio sam se u Zadar, a kasnije u Dinamo."

Nije ga uzdrmalo to što su mu rekli da fizički nije jak:

"Imao sam vjeru u sebe i to me pratilo cijelu karijeru i sve što mi se događalo, bila mi je samo motivacija za dalje. Nije me bilo briga za mišljenje drugih. Čuješ i poslušaš, ali to mi je bila samo motivacija, posebno negativna mišljenja. Ja sam se uvijek držao pozitivnih jer je bilo i takvih. Nogomet je više od snage, tehnika, glava i osjećaj. Glava je najvažnija, snaga i brzina neće je nikada nadomjestiti ili neće prevladati nad tehnikom, nad glavom. Zato ljudi vole nogomet."

Tomislav Bašić mu je bio nogometni otac:

"Imao je visoko nogometno razumijevanje, jedan od rijetkih koji je vjerovao u mene od početka. Nije bilo skepsi. Njegov sin me trenirao u mlađim kategorijama, zahvalnost se ne može izraziti kroz riječi. On me preporučio Dinamu, nije Zdravko Mamić znao za mene."

Bilo se teško oprostiti u Zadra i promijeniti sredinu:

"Bilo je pet sati vožnje do Zagreba, nije bilo autoputa. Svi su plakali, sestre, tata je bio emotivan, nije se mogao suzdržati. On baš sve izbaci iz sebe. Mama je tu najstabilnija, emotivna, ali više kao ja, drži to za sebe. Kad sam ušao u auto, krenule su mi i suze jer znaš da ostavljaš prijatelje, djetinjstvo. Novi je grad, novi ljudi, moraš upoznati nove prijatelje, ali znao sam gdje idem i htio sam biti bolji i napredovati. Onda je sve puno lakše."

Iskorak je napravio u Zrinjskom:

"Prijelaz iz juniora u seniore je jako kompliciran, puno ih se pogubi, ali prvenstveno što možda u tim godinama ne igraju, nego ostanu gdje im je lakše, u komfornoj zoni. Onda nisu spremni za iskorak ili stepenicu dalje, ili čak stepenicu niže da bi opet došli gore. To je po meni neki problem. Kad mi se ukazala prilika, odmah sam htio u Zrinjski, mislio sam da je bolje za mene jer ću igrati seniorski nogomet. Slagala se druga momčad Dinama tada, mogao sam ostati u komforu, igrati protiv drugoligaša ili trećeligaša, ali pitanje je koliko bih napredovao. To mi je bio ponajbolji potez, vidio sam priliku da se dokažem."

Šest mjeseci bio je u zaprešićkom Interu, a onda se vratio u Dinamo koji je igrao Ligu za ostanak:

"Jedan od rijetkih sam koji nije dobio šansu odmah u Dinamu iz te generacije. Nisam nijednom bio na pripremama s prvom ekipom, nije bilo povjerenja imam li kvalitete. U Interu je bila sjajna ekipa, u prvih šest kola imali smo šest pobjeda, čak smo i Dinamo pobijedili. Mislim da smo bili prvi na polusezoni, ali tada me Dinamo odlučio vratiti. Htio sam ostati u Interu jer smo igrali dobro, ali na povratak je vjerojatno utjecao odlazak Kranjčara u Hajduk. Onda je došla najlošija polusezona, liga za bedaka, gdje sam odigrao jednu ili dvije utakmice prije ozljede. To je bio jedini put da mi je bilo drago da sam se ozlijedio jer je u klubu bio kaos. Toga se ne volim sjećati."

S Nikom Kranjčarom uvijek je imao dobar odnos:

"Na terenu smo sjajno funkcionirali, izvan terena imali respekt jedan prema drugom. On je stvarno igračima, gušt je igrati s onima koji vide nogomet na sličan način. Bila je prava klapa u reprezentaciji gdje ste vi puno pridonijeli. Možda je nedostajalo sportske sreće da napravimo velik rezultat, ali poslije je sve došlo na naplatu. Naravno da je bio rivalitet dok je Niko bio u Hajduku, ali nisam to nikada gledao na taj način. Bio se gušt natjecati protiv njega."