Očekivanja su odavno postala iluzija, vrijeme je prihvatiti stvarnost

Nakon sjajnog ulaska u europsku sezonu i dvije vezane pobjede, Dinamo je nanizao tri utakmice u kojima nije slavio. Protiv Malmöa je izvukao bod u završnici, a protiv Celte Vigo i Lillea bio je potpuno nemoćan. Momčadi iz Lige petice bile su dominantne u svakom smislu te riječi, Plavi jednostavno nisu mogli parirati protivniku.

I to je sasvim normalno, očekivano i, kada se sve zbroji i oduzme, realno stanje. Lille i Celta Vigo nisu rang momčadi koje je Dinamo znao rušiti u Europi (Chelsea, Milan, Tottenham, Arsenal, Atalanta…), ali su za razinu iznad, korak ispred i dodir manje u odnosu na ono što Plavi mogu ponuditi.

Ponovno se digla bura i paljba po igračima (i pogotovo treneru) Dinama, uz obrazloženje da su bili sterilni, bezvoljni i nemoćni na terenu. No, Lille ih je svojom kvalitetom natjerao da tako izgledaju, baš kao što to PSG ili u posljednje vrijeme Marseille učini protiv Lillea ili Barcelona i Real Madrid protiv Celte Vigo.

Dinamo je doživio potpunu rekonstrukciju momčadi, a kada je to slučaj, uvijek je potrebno vremena da sve sjedne na svoje mjesto. O tome smo pisali na početku sezone, ali problem je što u Dinamu nema vremena, što se rezultat odmah mora vidjeti. Klub je sam sebi postavio visoko letvicu, naviknuo navijače na uspjeh i to da je dvostruka kruna normalna pojava, no gdje ste vidjeli dominaciju poput Dinamove u hrvatskom nogometu?

Maksimirski klub osvojio je 18 od posljednjih 20 naslova prvaka Hrvatske, a opet je u ovakvim europskim utakmicama nemoćan. Godinama je jedini hrvatski predstavnik u Europi, imao je bezbroj uspjeha i velikih utakmica, a sve to, umjesto pohvalama i podršci, rezultiralo je negativom, zazivanju smjene trenera i cijele momčadi.

Što će ti neprijatelj, pokraj ovakvih prijatelja?

Kao što smo naveli i kao što je poznato, Dinamo godinama na leđima nosi hrvatski nogomet po famoznom Uefinom koeficijentu. Na osnovu rezultata i uspjeha Plavih, ostali klubovi u SHNL-u zaradili su lijepu svotu novca, ali i dalje se jedva čeka neuspjeh.

Porazi kao što su ovi protiv Lillea i Celte Vigo dočekani su s dosta izrugivanja i podsmijeha, ne samo od navijača rivalskih klubova, nego samih Dinamovih. Naravno, malo trash-talka uvijek dobro dođe za 'nabrijavanje' i podizanje atmosfere, ali zar nam ne bi svima trebali biti pljuska realnosti?

Prema podacima Transfermarkta, vrijednost Lilleovih igrača iznosi 215,6 milijuna eura, a Dinamovih 67,25 milijuna eura, uz napomenu da sam Ismael Bennacer, koji nema pravo igranja u Europi, vrijedi deset milijuna eura. Zar je za očekivati da će preko tri puta skuplja momčad izgubiti na svom terenu, pred svojim navijačima?

Uz to, Lille u svom sastavu ima igrače poput Nabila Bentaleba, bivšeg igrača Newcastlea i Tottenhama, Oliviera Girouda, kojega uistinu nije potrebno posebno predstavljati te Thomasa Meuniera, nekadašnjeg člana PSG-a i Borussije Dortmund.

Upravo je u takvim igračima razlika, sjetite se poništenog gola Monsefa Bakrara zbog neznatnog dodira u leđa protivnika. Složit ćemo se da većina sudaca ono ne bi okarakterizirala kao prekršaj, ali Meunier je to izvukao na ime, a nekolicina sličnih dodira napravljena je na Noi Mikiću pa se John Beaton nije oglasio.

Tu je osjetna razlika i nisu to direktno sudačke pogreške, nego sama pojava igrača poput Meuniera, Girouda i Bentaleba izaziva poštovanje kod djelitelja pravde, koji će u sličnim situacijama drugačije reagirati zbog pojave takvih igrača.

Iskustvo je od neizmjernog značaja u Europi, a Dinamo toga u ovoj momčadi nema previše u odnosu na prošle sezone.

Moć mijenja tijek igre

Držat ćemo se još uvijek usporedbe Lillea i Dinama. U hrvatskoj javnosti je Dinamov prijelazni rok okarakteriziran poput čudesnog i nenormalnog, što i zapravo je tako, ali samo za naše uvjete.

Dinamo je od izlaznih transfera uprihodio nešto preko 37 milijuna eura, a potrošio je oko 17 (podaci s Transfermarkta). To znači da je u plusu za nekih 20 milijuna eura. Lille je pak zaradio 110 milijuna eura, a uložio je njih 38 i to za kakve igrače.

Hamza Igamane došao je iz Rangersa za 11 i pol milijuna eura, Felix Correia iz Gil Vicentea za sedam, a Marius Broholm iz Rosenborga za šest.

Dinamovo najzvučnije pojačanje ovog ljeta Dion Drena Beljo je bez bonusa (kao i svi Lilleovi navedeni) koštao četiri milijuna eura. To je bila bomba u hrvatskom nogometu, pričalo se o tome kako je Dinamo pohlepan, ali što je to u odnosu na ono što Lille može ponuditi?

Tako su na tapeti i Dinamova pojačanja, o kojima se govori da nisu dovoljno kvalitetni. U redu, sve i da to nije na razini prijašnjih godina, što to Zagrepčani mogu ponuditi, u odnosu na Lille?

Zamislimo slučaj da se ova dva kluba otimaju za istog igrača, logično je da će mu, osim ako je navijač Dinama, prvi izbor biti Lille. Jača liga, ljepši stadioni, kvalitetniji protivnici, veći izazovi i sigurno bolji financijski uvjeti - sve to privući će profesionalca koji normalno razmišlja.

Primjerice, Lovro Majer napustio je Dinamo, a korak naprijed u karijeri bio mu je Rennes, koji sam ne može parirati Lilleu u posljednjim godinama.

Stoga, ovo je samo pokazatelj realnog stanja, 4:0 zvuči kao prejak udarac, ali do poraza 4:0 u Francuskoj protiv Lillea treba doći. Bilo to kroz kvalifikacije, prijašnji uspjeh ili kako god, sama utakmica protiv takve momčadi je nagrada sama po sebi, u odnosu na mogućnosti.

Teren je najbolje mjerilo

Naravno, sve navedeno ne mora značiti da skuplja momčad i ona s jačim imenima uvijek mora pobijediti. Dinamo je nekoliko puta to opovrgnuo (spomenuti dvoboji s Tottenhamom, Arsenalom, Chelseajem), ali takav ishod dogodit će se jednom u deset utakmica.

Lille je bio oprezan, nije podcijenio protivnika i s odgovarajućim pristupom ušao je u susret. Jasno je bilo vidljivo kako je sinoćnji domaćin brži, spremniji, agresivniji, ali sve to je normalna razlika u kvaliteti.

Statistika kaže da su Lilleovi igrači pretrčali oko pet kilometara više, punili su kazneni prostor Dinama u završnici, a svoj su uvijek branili s dvostruko više igrača.

Jednostavno - bili su bolji. Reagirali su odmah po izgubljenoj lopti, za kontrolu im je potreban dodir manje, dok stvore višak idu prema golu, ali sa suprotne strane situacija je drugačija.

Dinamo je, u manjku ideje, morao posegnuti za nekim individualnim potezima, nerijetko je čak Matteo Perez Vinlöf išao u dribling, a najčešće Arber Hoxha. Kod Lillea se nitko nije izdvojio nekakvim čudesnim potezima, sve je izgledalo jednostavno, bez ikakvih komplikacija.

Tako Dinamo izgleda godinama svojim protivnicima u SuperSport HNL-u, a tako PSG izgleda Lilleu. S razlogom su neki nogometaši više plaćeni i s razlogom su igrali velike utakmice (npr. Giroud finale Svjetskog prvenstva).

Sportski je biti ambiciozan, ali treba biti svjestan svojih mogućnosti

Sukladno svemu navedenom, treba se zadržati na zemlji, čak i poslije velikih europskih podviga. Sve dok se nekome ne uruči trofej, odnosno dok se natjecanje završi, ne treba ocjenjivati rad bilo koga pa tako ni onaj Dinama i Marija Kovačevića.

Emocije i euforija nose svakog nogometaša, zbog toga će uvijek dati onih deset posto u 110 što treneri traže od svojih igrača, ali ovakvi porazi ne trebaju se shvatiti kao debakl.

Iz njih se treba naučiti, biti prizeman i raditi. Ne aludiramo ovdje samo na dinamovce, koji moraju shvatiti da ih je baš uspjeh njihovih miljenika doveo do toga da se poraz protiv donedavnog prvaka Francuske u gostima smatra teškom katastrofom.

Hrvatski klubovi nemaju moć za nekakav iskorak u Europi, a pljuski je bilo u više navrata, posebice u kvalifikacijama kada bi 'anonimusi' prošli dalje. Stoga, sve što Dinamo, Rijeka ili bilo tko u Europi napravi, treba se cijeniti i podržati.

Odnosno, kada snaga protivnika nadjača naše iluzije, ostaje samo naučiti lekciju i nastaviti dalje vrijedno raditi.