Treneri na pogrešnim klupama: 'juventino' koji ne skače s Napolitancima i tetovirani heroj grada pod Vezuvom

"Chi non salta juventino e, e… (Tko ne skače je navijač Juventusa)", zagrmjelo je iz mase i svi su naravno prihvatili poziv.

Samo jedan čovjek, logično nije. Conte je i po igračkoj i trenerskoj karijeri zaštitni znak "Stare dame", u sebi ima taj specifični DNK…

"Hvala, ali nemojte to tražiti od mene. Ovdje sam među vama najveći navijač Napolija od danas pa dalje", "ugasio" je euforiju.

Strateg vrućeg južnjačkog temperamenta, rodom iz Leccea, legenda je Juventusa, član šampionske generacije s početka stoljeća, a također i osvajač tri titule prvaka (2012., 2013., 2014.) sa svojim voljenim klubom. Ali, čak i iznad svog "juventinstva", lika prgavog, nezgodnog karaktera, vječno agresivan i po tome sličan Mourinhu kojem kao izazov i inspiraciju uvijek ima potrebu osjetiti "žamor neprijatelja". A kad i to utihne, onda ih potraži u vlastitoj kući…

"Od mene se traži da osvojim Ligu prvaka. Međutim, kad imate deset eura u džepu, ne možete ići na večeru u riblji restoran naručiti kavijar i šampanjac", tada je kazao.

I otišao, a njegov nasljednik Allegri, nota bene, osvojio – pet titula u seriji i, ništa manje bitno, dvaput doveo Juve do finala Lige prvaka.

Samo deset mjeseci nakon što je odbio skakati na pozornici pred navijačima Napolija (iz jednostavnog razloga jer on jest – juventino 100%), Conte će donijeti senzacionalni naslov pod Vezuv. I to u sezoni nakon one u kojoj su Plavi završili na desetom mjestu i u kojoj mu je jednako svojeglavi gazda De Laurentiis usred prvenstva, u zimskom prijelaznom roku prodao najboljeg igrača Kvaracheliju u Pariz.

Taj fajterski duh, sposobnost da izvuče maksimum od igračke ruže koju ima na raspolaganju, oduvijek je bio Conteov forte, ali jednako tako zna stvarati pritisak na svoje okruženje i unaprijed se naoružavati alibijima. -

"U ovih par mjeseci sam jako dobro naučio da postoje stvari koje se u Napoliju ne mogu napraviti", poslao je otrovnu poruku gazdi kad ga je ovaj lišio usluga sjajnog Gruzijca.

Ipak, u furioznoj sezoni – gdje je protiv rivala Intera imao i veliku prednost (Napoli nije igrao u Europi), uspio je iskoristiti kikseve Milaneza i donijeti četvrti scudetto, poput alkemičara stvoriti čudo, do te mjere da je za igrača sezone Serie A izabran – Scott McTominay (uz dužno poštovanje, to je – mirakul). No, tad je, koristeći idealni trenutak slave i svemoći, preventivno u medije puštao "medijske balone" najavljujući kako se čudo može napraviti jednom, ali ne više, otvoreno prijetio odlaskom (bio je prvi "pick" upravo, opet, Juventusa). I upalilo je, De Laurentiis ga je pozvao na večeru u svoju vilu na Capriju gdje su dogovorilo sve što je trebalo i "odriješio kesu", potrošio 150 milijuna eura u mercatu ovog ljeta, doveo mu sva tražena pojačanja od De Bruynea do Lucce.

Međutim, sreća je Conteu okrenula leđa, uslijedili su silni problemi sa ozljedama, počevši od Lukakua, preko De Bruynea, a sad i Anguisse, dakle, ostao je bez terceta najjačih aduta, a kola opasno krenula nizbrdo još sa sramotnih 2:6 kod PSV-a u Eindhovenu, a kulminiralo je porazom "bez borbe" u Bologni (0:2) kad je ispalio dosad najžešću strelicu na adresu vlastite momčadi:

"Nisam u Napoliju da ispraćam mrtvace, hvala, neću u tome sudjelovati. Istina, ući u srce igrača je moj zadatak, ali što kad tog srca nema?"

Svi kroničari su u njegovim riječima osjetili da je ovo najava odlaska, začas su kladionice srušile tečajeve po kojima Conte neće "pojesti panettone" kao trener Napolija, to je inače uobičajena fraza koja bi se kod nas mogla prevesti da će do Božića – otići. Ovaj ton i način komunikacije neodoljivo je, naime, podsjetio na Conte iz Tottenhama, kad je uvidio da ga momčad ne slijedi, ili naprosto nema… znate već što… recimo, karakter pobjednika.

"Povijest Spursa je takva kakva jest. Već dvadeset godina ima istog vlasnika i nikada nisu osvojili apsolutno ništa. Zašto? Sigurno postoji razlog."

Tako je Conte, od Juventusa do Tottenhama, bahatim i neugodnim istupima nastojao isprovocirati vlastitu smjenu, što, po svemu sudeći, sad radi i u Napulju, jer je, vjerojatno shvatio da više ne može izvući ono što mu je lani tako dobro uspjevalo.

A ako je on "pravi čovjek na pogrešnoj klupi", juventino u Napulju, potpuno ista teza vrijedi i za njegovog rivala u velikom derbiju nedjeljne večeri na "Maradoni". Naime, upravo je Toskanac Luciano Spalletti, nasljednik Tudora na klupi Juventusa, u karijeri vodio baš najtvrđe antijuventinske klubove (Roma, Inter, Napoli). A što je vrhunac cijele priče, kad je prije samo dvije godine i par mjeseci upravo ono doveo Napoli do trećeg scudetta – kojeg se čekalo 33 godine, još od "Zlatnog patuljka“ – tetovirao je na ruci grb kluba i amblem talijanske trobojke s brojem tri. -

"Nikada ga neću dirnuti, pa ni sad kad treniram rivale iz Juventusa: nekidan sam radio analizu krvi i tražio da me "bocnu" u drugu ruku, kako mi ne bi pokvarili tetovažu", rekao je doslovno na predstavljanju u Juventusu.

Uostalom, kad znamo da se radi o čovjeku koji je jedini u Rimu imao hrabrosti prenijeti Tottiju odluku gazda Friedkina da mu je "istekao rok trajanja" i neće dobiti novi ugovor, onda je više nego jasno o kakvom se karakteru radi. Nitko, ali baš nitko drugi ne bi za to nešto smogao snage. I tako: Conte vs. Spalletti u 90 minuta: dvojica trenera na – pogrešnim klupama.