Seviljski raskol: kako su 'otpadnici' iz 'Grada sunca' stvorili narodni klub Betis kontra engleskoj eliti

Baš poput talijanskih pandana (Milan, Genoa, Juventus), prvi nogometni klub u metropoli Andaluzije su još 1890. godine osnovali – Britanci, sinovi brojnih imigranata i diplomata Imperije koji su živjeli u gradu. No, kako je praktično cijeli klub, od čelnika, preko trenera, do skoro kompletnog igračkog kadra bio sastavljen od Britanaca, elitne, bogate aristokracije, Andalužani, koji su u međuvremenu zavoljeli taj novi sport, došli su logično na ideju da i sami osnuju svoje društvo, s obzirom da su u ovom bili potpuno marginalizirani, praktično odbačeni zbog nedovoljnog "nobl" porijekla…

Slično kao i u priči o Hajduku i profesoru Frani Baraču, seviljski studenti obratili su se za savjet poznatom akademiku, profesoru španjolskog jezika i novinaru, Marianu Franciscu de Caviyi kako bi im pomogao u izboru imena svog kluba. I da ne dužimo, tako se došlo do naziva Espana Balompie (ova druga riječ je složenica od riječi balon – lopta i pie – stopalo), a klub je osnovan 1907. godine. Otprilike istovremeno, druga grupa disidenata iz FC Seville, pod vodstvom Gracije de la Barbolle također odlučuje napustiti ovu "britansku bazu", formirati narodni, radnički klub otvoren svima, a ne samo buržoaziji s engleskim pečatom, te odabire ime Betis, što je zapravo latinski naziv za rijeku Guadalquivir, a zeleno-bijela boja kluba predstavlja zastavu Andaluzije kao simbol njihovog identiteta. Prema jednoj verziji, osnivači su se upravo iz tog razloga obratili za pomoć Celticu, koji je imao iste boje te od Škota dobili prvu garnituru dresova. Kako god bilo, Betis i Celtic su i sad klubovi-prijatelji.

Uglavnom, tako dolazi do spajanja ovih dviju odmetnutih frakcija u jedan klub kojeg znamo danas pod imenom Dinamovog rivala u Europskoj ligi, a pridjev Real dobit će par ljeta kasnije, ukazom tadašnjeg kralja Alfonsa XIII.

Betis je dugo živio u debeloj sjeni starijeg (i neusporedivo bogatijeg) "starijeg brata", ali onda doživio svoju zlatnu eru, ironijom sudbine, ponajviše zahvaljujući jednom – Otočanu, doduše, ne Englezu, nego Ircu, naravno – Patricku, O'Connellu, kojeg su nakon dugog boravka i treniranja španjolskih klubova kasnije "krstili" kao Patricia. U četiri godine svog mandata na klupi "zeleno-bijelih", on ih je najprije promovirao iz Druge lige u Prvu, a onda 1935. godine doveo do prve i (do dan-danas) jedine titule prvaka Španjolske. Doduše, čak i uz taj, jedini nacionalni naslov nikad se nije prestao vući "rep", jer je O'Connell, u noći prije presudnog susreta, posjetio u hotelu momčad rivala Racinga iz Santandera (kojeg je vodio nekoliko sezona ranije) i tražio od njih da… prepuste bodove Betisu. Ne znamo koliko je taj podatak točan (ili možda podvala susjeda…), kako god bilo, Betis je taj meč dobio s 5:0 i stigao do trona ispred neusporedivo moćnijeg imenjaka Reala iz Madrida. Ova bajka, kako god okrenuli, brzo je završila, šampionska momčad se raspala jer je godinu kasnije započeo brutalni građanski rat, a zbog financijskih nevolja Betis stigao na rub gašenja i ponovno potonuo u niži rang.

Povijest Betisa tako je puno više obilježena teškim, mračnim razdobljima, ali upravo se u njima rodila ta bezuvjetna odanost navijačke vojske uz moto "Viva el Betis, manque pierda" (Živio Betis i kad gubi), koja je pratila svoje ljubimce ne samo na domaćim utakmicama, nego i svuda po Španjolskoj, što je pak nazvano "Marcia Verde" (Zeleni marš). U najgorim danima, egzistenciju kluba spasio je legendarni predsjednik Benito Villamarin, koji je kupio novi tadašnji Estadio Heliopolis (po grčkom, Grad sunca, to je ime kvarta u kojem se nalazi stadion, inače samo četiri kilometra udaljen od "neprijateljskog tabora", Sevillinog Nerviona), a kasnije će biti i nazvan u čast po njegovom imenu, kako se i sad zove. Istina, u međuvremenu je stadion bio promijenio ime po novom gazdi, Manuelu Luizu Loperi, ali kad je ovaj 2010. godine bio uhićen u velikoj poreznoj aferi, vraćeno je časno ime Benita Villamarina.

Prošlo je točno 42 godine kalvarije (u kojoj je Betis padao i do trećeg ranga) do novog velikog uspjeha, osvajanja prvog Kupa Španjolske (1977.), koji je potom ponovljen i 2005., te 2022. godine, kad su treći trofej u ovom natjecanju osvojili nakon drame i jedanaesteraca protiv Valencije, a već tad ih je vodio karizmatični Čileanac Manuel Pellegrini. Zanimljivo je da su do tog trofeja došli u finalu odigranom na trećem stadionu u Sevilli, La Cartuji, koji se ranije vrlo rijetko koristio. No, kako je nedavno počela velika rekonstrukcija, Betis će sljedeće dvije ili čak tri sezone domaće utakmice upravo igrati na tom gigantu koji prima 70 tisuća gledatelja. S obzirom na brojnost i vjernost navijača, Betisu nikakav problem nije popuniti toliki kapacitet.

Ako postoji ijedan igrač kojeg vrijedi podcrtati kao simbol Betisa u 118-godišnjoj povijesti, onda je to nesumnjivo Joaquin, apsolutni rekorder sa 521 nastupom, koji je ponikao u ovom klubu, te nosio dres u dva mandata, od 2000. do 2006., pa onda i tu zaokružio svoju karijeru (2015. – 2023.), vrativši se nakon selidbi Valenciju, Malagu i Fiorentinu. Tako je uspio u razmaku od čak 17 sezona biti sudionikom dva osvojena Kupa. Onaj spomenuti iz 2005. godine ostao je upamćen po tome što se Joaquin vjenčao mjesec dana kasnije i pred crkveni oltar stavio – pokal, a u smiraju karijere, 2022., ušao u igru u 86. minuti finala sa Valencijom te postigao pogodak u "pripetavanju" s bijele točke.

Od hrvatskih igrača svoj duboki trag u Betisu ostavio je Robert Jarni (znate već za polemike oko njegovih izjava i reakcije Brune Petkovića uoči prošlog ogleda s Dinamom u Konferencijskoj ligi), bivši hajdukovac i brončani Vatreni je igrao tri sezone za seviljski klub (1995. – 1998.). Uz Betis se inače veže i jedna prilično bizarna storija, kad je – potpuno neočekivano za klub limitiranih financijskih dometa – postavio svjetski primat upravo 1998., angažiravši Denilsona iz Sao Paula za 35 milijuna eura - recimo tako "Neymara svoje ere" - uz ugovor od – 12 sezona. Epilog: Denilson je proveo na "Villamarinu" sedam sezona, u 196 nastupa postigao – tek 14 golova, a u tom razdoblju je sudjelovao i u – ispadanju u Sequndu division… Svakako, jedan od najvećih promašaja i uludo bačenih novaca ikada u povijesti nogometa.

Tek nešto više od godinu dana nakon što je Dinamo izbacio Betis u 1/16 finala Konferencijske lige, Seviljanci su u istom natjecanju ovog proljeća stigli do same završnice, ali nakon početnog vodstva teško stradali u Wroclawu od Chelseaja (1:4). Za klub sa tako malo trofeja u povijesti bio je to dan kojeg nikada neće prežaliti. I eto, ponovno će na Maksimir, ovog puta u ipak uglednijoj i jačoj Europskoj ligi.