Modrić: 'S ponosom nosim djedovo ime, a Hrvatsku je mentalitet odveo do uspjeha'

Luka Modrić ne pojavljuje se puno u medijima, ali za kraj 2025. godine dao je veliki intervju za Corriere della seru. Pričao je o svemu, nogometu, životu, ratu, planovima te bivšim suigračima, trenerima i iskustvima općenito.

Odmah je upitan je li istina da je kao dijete navijao za Milan.

“Istina je, navijao sam za Milan jer je tu igrao moj heroj iz djetinjstva - Zvone Boban. On je 1998. godine bio jako blizu osvajanja Svjetskog prvenstva, bio je kapetan Hrvatske. Izgubili smo tad u polufinalu, ali to je za nas bilo nešto nevjerojatno. Mala zemlja, tek izašla iz rata - svi smo bili ponosni.“

Milan mu je još od djetinjstva urezan u srce.

“Sjećam se da mi je tata kao 13-godišnjaku poklonio Milanovu trenirku, a sada sam tu. Život te iznenadi, događaju se stvari za koje si mislio da nisu moguće. Bio sam uvjeren da ću karijeru završiti u Realu, ali sam znao da, ako ću igdje ići, Milan je prva želja.“

Je li Scudetto moguć u ovoj sezoni?

“Naravno da je, ali to je dug put. U nogometu moraš ići utakmicu po utakmicu, ako planiraš za nekoliko mjeseci, onda se izgubiš u svemu tome.“

Na pitanje koja je njegova tajna, Luka je rekao:

“Ljubav prema nogometu, razmišljam stalno o tome, živim nogomet. Uz obitelj, to mi je najvažnija stvar koju imam, tako da je tajna - strast. Prehrana i trening su sporedni, da biste ostali dugo na vrhu, potrebno je srce. Primjerice, na treningu sam sretan kao što sam bio kao dijete.“

Uloga roditelja u njegovom uspjehu bila je velika.

“Roditelji su mi usadili važne vrijednosti, poštovanje prema svima i skromnost. Poniznost pomaže, kako na terenu, tako van njega. Stric je također odradio ključnu ulogu u mom razvoju, tata i on su blizanci, odrasli su zajedno, razgovaraju deset puta dnevno, a kako stric nema djece, posebno smo vezani.“

Prisjetio se i djeda Luke.

“Njegovo ime nosim s ponosom, kao dijete nisam išao u vrtić i stalno sam plakao, a roditelji su me vodili kod njega podno Velebita. Bilo je to otprilike pola sata hoda od kuće mojih roditelja, djed me naučio lopatati snijeg, slagati sijeno i voditi stado na ispašu. Odrastao sam sa životinjama, uživao sam, a među tim ovcama i kamenjem sam naučio igrati nogomet.“

Iako je rekao da ne voli pričati o djedovoj smrti, rekao je čega se sjeća.

“Bio je to prosinca 1991. godine, imao sam samo šest godina. Djed te večeri nije došao kući, tražili su ga i našli upucanog na polju uz cestu. Imao je 66 godina, nikom ništa loše nije učinio. Sjećam se i sprovoda, tata me odveo do lijesa i rekao da dam djedu još jedan poljubac. Dan danas pitam se kako je netko mogao ubiti pravednog čovjeka. Bio je rat, morali smo ostaviti sve iza sebe, prvo smo se sklonili u izbjeglički kamp u Makarskoj, a onda u Zadar.“

Luka i njegova obitelj bili su smješteni u jednom zadarskom hotelu, a hrvatski kapetan prisjetio se tih dana:

“Imali smo sobu u prizemlju, tata, mama, sestra i ja spavali smo u jednom krevetu. Na parkiralištu ispred hotela igrao sam nogomet od jutra do večeri, trčao u trenirci Milana, sanjajući da ću jednom postati nogometaš. Čak su mi kopačke bile talijanske marke, bile su mi velike za broj, ali su najljepše koje sam imao.“

Nastavio je o svom djetinjstvu.

“Da nije bilo granata koje su nas prisiljavale da bježimo u skloništa, rekao bih da sam imao normalno djetinjstvo. Nogomet mi je pomogao da živim onako kako bi svatko trebao živjeti u toj dobi. Bilo je puno djece, igrali smo protiv odraslih, a tamo sam naučio da ti na terenu ništa neće biti poklonjeno. To me naučilo da budem ono što sam sada. Ratovi su ludost, nisam to razumio tada, a ne razumijem ni sada. Život je predivan, a rat sve uništava.“

Osvrnuo se na uspjeh s hrvatskom reprezentacijom.

“Mentalitet nas je odveo tu gdje jesmo, možete patiti, ali nikada odustati. Naučeni smo da se moramo boriti, braniti, talent se računa, ali nije dovoljan. Mislim da je iskustvo rata donekle utjecalo na moju generaciju.“

Upitan je što misli o talijanskoj reprezentaciji i usporedbama s Andreom Pirlom.

“Odrastao sam gledajući legende talijanskog nogometa, nadam se da će se Italija plasirati na Svjetsko prvenstvo. Pirlo je šest godina stariji od mene, a bio mi je idol uz Bobana. Tu moram spomenuti i Francesca Tottija, Serie A uvijek je imala odlične igrače i zato sam uvijek govorio da tu želim igrati.“

O odnosu s trenerom Massimilianom Allegrijem rekao je:

“Ne smijem vam ništa reći dok ne napusti prostoriju ha-ha. Ima jaku osobnost, pomalo je poput Ancelottija, voli se šaliti, a na terenu je majstor kao trener. Poznaje nogomet kao malo tko drugi, nisam ga prije dobro poznavao, ali drago mi je što smo se susreli.“

Kako je spomenuo Carla Ancelottija, upitan je da kaže nekoliko riječi o njemu.

“Carlo je broj jedan, teško je pronaći riječi za njega. Puno smo pričali o Milanu dok smo bili u Realu, za njega je ovo jedinstveno mjesto. Sjećam se kad sam ga upoznao da me odmah zvao na večeru. Razgovarali smo o svemu, obitelji, nogometu i životu. Obično treneri nemaju takav odnos s igračima.“

Zatim je dao nekoliko riječi o Joseu Mourinhu:

“Mourinho je poseban kao trener i kao osoba, da nije bilo njega ne bih nikada stigao tu gdje jesam jer me on doveo u Real Madrid. Žao mi je što smo surađivali samo godinu dana, uvijek je davao sve od sebe. Njegov odnos je dosta iskren, izravan je prema igračima, isto je postupao sa Sergiom Ramosom i bilo kim drugim. Max (Allegri) je također takav, iskrenost je važna.“

No, jedan trener posebno se ističe u njegovoj karijeri.

“Tomo Bašić, bio je prijatelj moga oca. Učio me kako se nositi s nepravdom, objasnio je da ću u životu naići na svakakve stvari i suočiti se s teškim trenucima. Bilo je trenutaka kada su mi govorili da neću biti profesionalan nogometaš jer sam premalen i krhak, a on mi je samo govorio da nikoga ne slušam. Važno je što misliš o sebi, a ne što drugi govore. Bez njega, nikada ne bih stigao do ovoga svega.“

Talijani su upitali Luku o tome tko je bolji, Leo Messi ili Cristiano Ronaldo.

“Ne volim to pitanje jer su oni definirali jednu eru. Bliži sam Cristianu jer smo igrali skupa, a osim što je odličan nogometaš, uvjeravam vas da je nevjerojatna osoba. Ljudi to ne znaju, uvijek je spreman pomoći drugima. Messija ne poznajem osobno, ali ne sumnjam da je i on izvanredan. Kao igrač je veličanstven.“

Na pitanje o tetovažama, Luka je rekao:

“Ne volim ih, nikad mi nisu bile privlačne. Moram priznati da mi se neke sviđaju, ali dobro stoje na koži drugih ljudi, ne na mojoj. Ali, naravno da nemam ništa protiv ljudi koji se tetoviraju.“

Objasnio je potom kako je katolik i da vjeruje u Boga, a na pitanje o onome što slijedi nakon karijere, izjavio je:

“Ne razmišljam još o tome, volio bih ostati u nogometu kao trener ili menadžer, ali zasad mislim da još mogu ponešto dati na terenu. Nakon života, ne znam, o tome ne razmišljam. Kao nogometaš sam star, a kao čovjek mlad.“

Spomenuo je dobar odnos s Mateom Kovačićem:

“S Mateom sam pričao o tome, on je također katolik. Složni smo u tome da postoji nešto s druge strane, možda ćemo ponovno sresti voljene, možda ću ponovno biti s djedom Lukom. Nešto postoji, ne znam što, ali nadam se ovome.“

Potaknulo ga je to na priču o djedovoj kući.

“Izgorjela je nakon djedovog ubojstva, zemljište oko nje je očišćeno od mina, iako su upozorenja još uvijek tu. U ruševinama je, razmišljaju da je pretvore u muzej, ali ne bih volio da drugi o tome odlučuju. Volio bih je kupiti zbog djeda i zbog sebe, ta ruševina je dio mog života.“

Osvrnuo se na utakmice protiv Srbije, koje su, kako kaže, posebne.

“Nije isto kao kada igraš protiv primjerice Walesa. U Zagrebu je bilo 2:0 protiv nas, a u Beogradu 1:1. Teška okruženja u oba slučaja, to nisu bile normalne utakmice, rat se uvijek tu prožima. Mislim da će uvijek biti tako.“

Zaključio je riječima o igranju u mostarskom Zrinjskom:

“Moje prvo iskustvo s BiH bilo je u Zrinjskom iz Mostara, na posudbi sam bio iz Dinama. Bilo je nevjerojatno teško, u momčadi su bili Bosanci, Hrvati i Srbi, tri religije: muslimani, katolici i pravoslavci. Kada biste otišli igrati u Sarajevo, to je bio pakao, suci vas nisu štitili. Nije bilo lako, imao sam sedamnaest godina, a i to mi je puno pomoglo. Ako ste igrali u Bosni odmah nakon rata, možete igrati bilo gdje.“