Od finala u hramu kriketa do razbojstva Peaky Blindersa: 10 činjenica o mitskom FA kupu koje (možda) niste znali

Prvo finale FA kupa, 1872. godine, osvojio je klub koji je 15 godina kasnije – ugašen. Zvali su se Wanderers i svoj dom imali u Leytonstoneu u londonskom East Endu, a u finalu su nadmašili Royal Engineerse sa 1:0. Strijelac tog gola zvao se Morton Bets, a igralo se, pred 2.000 gledatelja na mitskom stadionu – Kennington Oval, koji je hram – kriketa i dan-danas, isto kao Wembley za nogomet ili Twickenham u svijetu ragbija.

Rekordna posjeta finalu FA kupa zabilježena je, vjerovali ili ne – 1901. godine, kad je obračunu Tottenhama i Sheffield Uniteda nazočilo 114.815 gledatelja u Crystal Palaceu. Da ne bude zabune, to nije ovaj Selhurst Park gdje nastupaju aktualni osvajači trofeja, Orlovi, već stadion koji se nalazi par kilometara dalje, u južnom Londonu i dio je velikog Olimpijskog centra, a recentno je bio poprište londonskih atletskih mitinga, dakako, u znatno manjem kapacitetu tribina. Kronike radi, taj susret je završio 2:2, a kako tad nije bilo produžetaka ni jedanaesteraca, odigrana je repriza i to u Boltonu, gdje su Spurs slavili sa 3:1.

Iako su dugi niz godina u FA kupu nastupali i škotski, velški i irski klubovi, samo jednom pobjednik nije bio iz Engleske: ta čast pripala je Cardiff Cityju koji je 1927. godine nadmašio Arsenal sa 1:0 pred 91.000 svjedoka (tad se već igralo na Wembleyu).

Prvo finale koje je prenosio TV BBC odigrano je 1938. godine (Preston North End – Huddersfield). Ostalo je poznato i po jednoj anegdoti: naime, kod omjera 0:0 u 119. minuti, komentator Thomas Woodrooffe kazao je u prijenosu "Ako sad netko postigne pogodak, pojest ću svoj šešir". Naravno, par trenutaka kasnije dosuđen je jedanaesteac za Preston, George Mutch je zatresao mrežu, a nesretni Woodroffe je, kaže legenda, zaista ispunio zadatak iz izgubljene oklade…

Oba svjetska rata zaustavljala su sve pa i nogomet, u vrijeme brutalnog "Blitza" (kako se fino nazivalo bombardiranje engleskih gradova) nogomet je bio pod moratorijem. No, mir je vratio i FA kup, a 1953. godine odigrano je jedno od najpoznatijih finala: sir Stanley Matthews, tad najveća legenda engleskog nogometa i prvi osvajač Zlatne lopte, ostvario je svoj san kao 38-ogodišnjak i konačno osvojio najdraži trofej (nakon što je prethodno dvaput izgubio finale). U odlučujućem meču, njegov Blackpool je do 68. minute gubio od Boltona sa 1:3, a onda je on sam režireo preokret i trijumf od 4:3 pred očima kraljice, koja je tad po prvi put ikada svjedočila uživo finalu.

FA kup je po mnogo čemu drugačiji od svih natjecanja, uključujući i tradiciju "repriza", ponovljenih utakmica u slučaju neriješenog ishoda i to sa zamijenjenim domaćinstvom. No, zbog pretrpanog rasporeda to je pravilo ukinuto pa je tako za sva vremena ostao rekord iz 1971. godine, kad je Alvechurch izbacio Oxford u – šestoj utakmici, odigranoj u 20 dana! Također, u vremenu kad u svim natjecanjima postoji dirigirani ždrijeb, toga ovdje nema, pa je onda i moguće da seu istoj rundi (1/32 finala) ovog vikenda sastaju i velikani Tottenham – Aston Villa, kao i naprimjer, Boreham Wood – Burton, Port Vale – Fleetwood, Salford – Swindon….

Arsenal je najuspješnija momčad u povijesti FA kupa s ukupno 14 trofeja, od čega je čak polovicu (sedam) osvojio pod vodstvom Arsenea Wengera! "Le Proffeseur" je, jasno, najuspješniji menadžer svih vremena u ovom natjecanju. Međutim, pobjedom u finalu 2024. godine nad gradskim rivalima iz Cityja, Manchester United je stigao na korak do Topnika, ima 13 naslova i silan motiv da se, možda već ove godine, poravna s njima (doduše, odmah na startu ima vrlo težak ispit protiv Brightona, dok je Arsenal gost Portsmoutha).

U 125 godina je, logično, veliki broj senzacija, ili kako Englezi kažu "giant killersa", cijeli roman bi se mogao ispričati o tim utakmicama kad su Liliputanci izbacivali velikane. Mi bismo izdvojili dva, baš posebna finala. Tako je 1988. godine 98 tisuća gledatelja na Wembleyu svjedočilo epskom trijumfu Wimbledona, legendarnog "Crazy Ganga" na čelu s Vinniejem Jonesom nad prvacima Engleske, apsolutnim favoritima iz Liverpoola kojeg je vodio Kenny Dalglish, a presudio im Lawrie Sanchez. Vrlo sličan scenarij zbio se i 2013. godine, doduše, na još spektakularniji način, kad je šampione iz Manchester Cityja u finalu nadmašio Wigan (koji je istovremeno već bio ispao iz Premiershipa), a jedini pogodak zabio je Ben Watson u sudačkoj nadoknadi! U tome valjda i jest čar tog Kupa, u devet od deset utakmica bi onaj Liverpool i Manchester City glatko nadmašili rivale, ali ovako su vječnu slavu pobrali potpuni autsajderi…

Epitet najboljeg strijelca FA kupa, što svakako zaslužuje posebno poglavlje, ima isto ime već 139 godina! Harry Cursham, napadač Notts Countyja, koji je istovremeno, kažu, bio još bolji igrač kriketa za Nottinghamshirea, postigao je ukupno 49 pogodaka u svoja 44 nastupa u ovom natjecanju. Važne primate, drže i dvojica – Velšana: Ian Rush je strijelac ukupno pet golova u finalima, što nikome nije uspjelo, a Mark Hughes pad drži rekord po osvojenim finalima na Wembleyu, čak četiri (tri sa Manchester Unitedom i jedan sa Chelseajem).

Kako je bilo koja priča o Engleskoj nepotpuna bez barem jednog misterija, dodajmo i ovo: jedini put, koliko je poznato, trofej FA Kupa je ukraden (i nikad pronađen) 1895. godine iz izloga jednog dućana u Birminghamu, kad ga je osvojila Aston Villa. Kako je u to vrijeme gradom operirala banda, "opjevana" u sjajnoj tv-seriji, "Peaky Blinders", još uvijek postoji mit kako su upravo oni režirali ovo razbojstvo.