Od djetinjstva bez televizije do svjetala San Sira: Cristian Chivu, plemeniti ratnik, polaže (još jedan) diplomski ispit

Makar, rumunjski trener i nekadašnji igrački as zapravo cijeli život vodi svoju neprestanu bitku, od djetinjstva mu je put bio posut trnjem i padovima. I uvijek je znao kako krenuti dalje. Odrastao je u vrijeme mračne vladavine diktatura Ceausescua, u doba brutalnog siromaštva, neimaštine, u otužnoj provinciji, mjestu Resita gdje mu je jedini svjetionik bio, tata Mircea, ne samo kao roditelj, nego i učitelj nogometa.

Jer, sve što je Cristian znao, naučio je od oca, koji je bio i igrač i trener u jednom lokalnom klubu. Kao dječak, naime Chivu nije znao niti tko je Maradona, iz vrlo, vrlo banalnog razloga – doma u Resiti nije imao televiziju, pa nije mogao ni gledati utakmice. Kako je obitelj Chivu živjela na granici gladi, a samo "elita" sebi mogla priuštiti TV-prijemnik, gledanje utakmica nije bilo u sferi realnosti, pogotovo jer su postojala samo dva kanala državne tv, zapravo "agit-prop" servis komunističke vlasti. Tako je dječak Christian po prvi put vidio nogomet uživo na tv-ekranu u finalu Eura 1988., onaj legendarni gol Van Bastena SSSR-u i to tako što je susjed držao u ruci tv-antenu i uspijevao zakačiti signal na svom balkonu… Danas, kad je Rumunjska izbrisala svoju zaista bijednu prošlost, ova priča izgleda nestvarno, iz davnina, a zapravo je iz sasvim recentnog razdoblja.

No, talent Christiana bio je jači od mraka kojim je bio okružen. Nakon što ga je tata vodio u svom prvom klubu, Resiti, brzo ga je otkrila Universitatea iz Craiove, gdje se zadržao samo jednu sezonu, jer je i Ajax prepoznao njegov talent. U dresu "Kopljanika", čiji je dres nosio tri godine, Chivu se definitivno afirmirao kao polivalentni obrambeni igrač, jednako kvalitetan u ulozi stopera i braniča, a kao 21-godišnjak postao je najmlađi kapetan u povijesti amsterdamskog diva i to još kao stranac.

Sve poslije toga u ovoj priči vezano je za Italiju: prijelaz u Romu (2003.) pa onda u Inter, ali i to je bila vrlo traumatična epizoda, zaključena nakon višemjesečne mučne "sapunice" između dva kluba, međusobnih podmetanja gazdi, Roselle Sensi i Massima Morattija, te optužbi navijača "Vučice", kojima je od idola preko noći postao omrznuti izdajnik…

No, za dječaka odraslog na kruhu i pašteti u Resiti ništa nije bilo nemoguća misija na putu do snova, a kamoli pogrdne uvrede "romanista". Jer, u Inter je došao kao pravo pojačanje u najboljem trenutku, kad se stvarala velika momčad, u kojoj će pod vodstvom Josea Mourinha osvojiti povijesni "Triplette", prvenstvo, Kup i Ligu prvaka u epskom madridskom finalu protiv Bayerna.

Naravno, ni ti, najljepši dani u igračkoj karijeri rumunjskog znalca nisu prošli idilično, jer je usred tog perioda doživio tešku, čak i po život opasnu ozljedu – frakturu lubanje i hematom sudarivši se glavom u glavu s Pellissierom u prvenstvenom meču Chievo – Inter u Veroni, te mu je samo brza i uspješna liječnička intervencija spasila život nakon drame na "Bentegodiju".

Nepokolebljiv borac, kakav već jest, ili, kako su ga opisali, "plemeniti ratnik", Chivu se vratio na teren, daleko prije svih prognoza, doduše, noseći sve do konca igračke karijeru zaštitnu masku te postao doslovno primjer kako upornost i volja mogu pobijediti sve nedaće koje je oduvijek prolazio, na razne načine… A kad je 2014. godine završio s igranjam, napisao je pismo ocu Mircei sa porukom "nadam se da si ponosan kakav sam čovjek postao". Čovjek, ne nogometaš.

Možda upravo ta rečenica najbolje oslikava Cristiana. Nikada, ni po čemu, nije prelazio granice pristojnosti, za razliku od svojih konkurentskih kolega (Conte, Allegri, Spalletti), nikada slao otrovne strijele na bilo koju adresu, čak i kad je bio provociran. Uz to, poput svog nekadašnjeg "mentora" Mourinha, Chivu je poliglot, osim materinjeg, jednako dobro govori talijanski, engleski, španjolski, kao i flamanski kojeg je naučio živeći u Amsterdamu. Pritom je i za gossip rubrike ostavio – prazne listove, u braku je sa suprugom Adelinom 17 godina i ima dvije kćeri, čak i po tome je potpuna suprotnost svom prethodniku Inzaghiju, koji je, poput starijeg brata Pippa, prava zvijezda tračerskih rubrika zbog svojih pikantnih veza…

Nakon 2014. godine počinje nova faza u kojoj je "tražio sebe" u novom životu, bio je stručni komentator Sky Sporta, surađivao je i s Uefom, ali je onda 2018. godine konačno pronašao svoj logični izbor kao - trener. Naravno u Interu, gdje je vodio skoro doslovno sve kategorije omladinske škole, da bi s "Primaverom" (juniorima) osvojio i naslov prvaka Italije.

Novi korak u tom razvoju i serijalu izazova koje je uvijek prihvaćao bilo je "vatreno krštenje" na klupi Parme, 108 dana provedenih u "gradu sira" prošlog proljeća gdje je Chivu, naravno, opet bio – pobjednik izazova, u 13 kola osvojio je 16 bodova i doveo Parmu do opstanka.

A kad je prošlog ljeta Simone Inzaghi naprasno završio svoj ciklus u Interu, ne odoljevši zovu milijuna dolara iz Arabije, direktor Beppe Marotta povukao je – kao tko zna koliko puta u menadžerskoj karijeri – riskantan potez (skoro svi su se pokazali više nego uspješni), te izabrao Chivua kao njegovog nasljednika. Naravno, pogađate, ni to nije prošlo glatko, bio je bombardiran medijskim "stručnim" kritikama, kako ovaj nije zreo voditi momčad koja se bori za talijanski i europski vrh, a ima "samo tri mjeseca pravog staža i to u Parmi".

Danas je, nekoliko mjeseci kasnije, Inter na vrhu prvenstva i na putu plasmana u "Top 8" Lige prvaka, a Chivu dokazao da je Marotta bio u pravu kazavši da je Rumunj najbolji izbor, trener "made in Inter" koji je položio sve ispite dosad. Slijedi mu, kako rekosmo na početku, jedan od najtežih. A ima tu i neke simbolike, zar ne? Od dječaka koji u djetinjstvu nije imao ni televizijski prijemnik do stratega koji će voditi Inter pred globalnom publikom, u tv-prijenosu za preko sto zemalja i stotinama milijuna gledatelja na svim kontinentima svijeta… Krug je tako zatvoren.