Legenda o derbiju Manchestera, ljubavi i izdaji: kako je miljenik Stretford Enda poslao voljeni klub u pakao

Možda niste znali, ali škotski napadač bio je legenda najslavnije generacije Crvenih vragova, pripadnik takozvanog "Svetog trojstva" zajedno s Bobbyjem Charltonom i Georgeom Bestom pod vodstvom Matta Busbyja, mitskog menadžera koji je bio "Ferguson prije Fergusona". Law – ili kako su ga zvali – The King (što dovoljno govori o njegovom statusu i značaju) nosio je dres Uniteda 11 sezona, postigao 237 pogodaka u 404 nastupa sudjelovao je u pohodu na povijesni prvi naslov prvaka Europe 1968., osvojio je i dvije titule prvaka Engleske i jedan FA Kup, uz to mu je i pripala Zlatna lopta 1964. godine…

Nakon što je u tih 11 godina, od 1962. do 1973., postao miljenik navijača Uniteda, Law je, već na zalasku karijere, prešao u City (gdje je igrao još ranije, u sezoni 1960./61). Treba pritom reći kako u to vrijeme prijelaz u susjedni klub nije doživljavan kao naročita izdaja. Između mančesterskih klubova, naime, nije nikada postojao onako snažan animozitet kao recimo u Rimu, Buenos Airesu, Glasgowu, Madridu… Tek, navijači Cityja doslovno su sebe smatrali – Građanima, a ove iz Uniteda doživljavali kao susjede iz provincije, uz (stvarni) argument da je njihov klub osnovan na periferiji, u Newton Heathu, a to mu je i bilo prvo ime… S druge strane, kako je United bio skoro kroz cijelu povijest neusporedivo uspješniji, nisu imali ni poseban motiv gajiti preveliki antagonizam prema Cityju, u najgorem slučaju nazivali su ih "bučnim susjedima", po znamenitoj rečenici upravo sir Alexa Fergusona. Za United, naime, povijesno glavni rivali oduvijek su bili Liverpool, Arsenal, pa čak i – Leeds (svojedobno je upravo Ferguson rekao da se ništa ne može usporediti s osjećajem kad u Leedsu izađe na Elland Road, te kako ima osjećaj da će biti "sjajno ako budem samo linčovan"). Konačno, također je nepobitna činjenica da United spada u sam svjetski vrh globalno po broju navijača (odmah do Reala i Barcelone), ali u vlastitom gradu su fanovi "Red Devilsa" – manjiba. Sličan, zapravo isti primjer je Juventus, sve-talijanski klub, koji bi mogao igrati kao domaćin u svim gradovima na "čizmi", osim u – Torinu, gdje "Bikovi" imaju bitno veći broj pristalica…

Uglavnom, bilo bi pretjerano napuhavati taj sukob Cityja i Uniteda, pogotovo iz prošlih vremena. No – vratimo se priči o Lawu – u toj sezoni povratka među "Citizense" odigrao je svoj labuđi pjev i na samom završetku karijere zabio 21 pogodak za momčad s Maine Roada, njihovog originalnog doma. No, samo jedan, pamtit će se – zauvijek. U pretposljednjem kolu, već posrnuli United, čija je zlatna era bila ranije završena, borio se za opstanak, te dočekao City na Old Traffordu u očajničkom pokušaju da se pobjedom spasi od ispadanja u Drugu ligu (današnji Championship).

Sve do 81. minuti na semaforu je bilo 0:0, a onda se dogodio ključni trenutak koji će promijeniti život i Unitedu i Lawu: leđima okrenut vratima, dobio je loptu od Francisa Leeja i petom neobranjivo zatresao mrežu svog bivšeg kluba, baš u maniri strijelca svjetske klase! Uostalom, taj pogodak možda najbolje objašnjavaju i opisuju riječi jednog Pelea, koji je u to vrijeme rekao "Law je jedini igrač s Otoka koji bi mogao igrati u reprezentaciji Brazila"… Jer, bio je to zaista zgoditak u manirima najvećih asova "Karioka", baš nimalo u engleskom stilu….

"Nikako nisam želio dobiti tu utakmicu, nadao sam se kako će završiti bez golova. Sve se dogodilo instinktivno, nisam uopće imao pojma kakav sam gol dao, samo sam osjećao užas u sebi, bio svjestan što sam uradio svom voljenom klubu. U trenutku sam se nadao kako će sudac svirati ofsajd ili nekakav prekršaj, ali, ništa, pokazao je na centar."

"Dennis had done it" (Dennis je to uradio), vikao je u mikrofon komentator radija BBC, tad naravno, nije bilo tv prijenosa utakmica… Ta rečenica iz etera ostala je u kolektivnoj memoriji, kao i legenda o tome kako je Law izbacio United iz First division (današnji Premiership).

Bila je to, pokazat će se, ujedno i posljednja utakmica Lawa u fenomenalnoj karijeri i posljednji zgoditak. Upravo kad ga je zabio, postao je svjestan da više neće igrati nogomet i to se dogodilo. No, kao mnoge legende i mitovi, ne samo u nogometu, cijela priča o tome kako je heroj Old Trafforda zabio nož u leđa klubu koji mu je donio svjetsku slavu, poslavši ga u niži rang, zapravo nije baš precizna. Jer, ostali rezultati u posljednje dvije etape te sezone ionako ne bi ostavili šansu Unitedu za ostanak u eliti, čak i da ih Law nije nokautirao u tom epskom susretu... No legenda je zaživjela pa tako i dan-danas, svi će potvrditi kako je "Law poslao Crvene vragove u deveti krug pakla".

U sljedećih 50 godina dogodilo se – sve: razdoblje totalne dominacije "Fergijevog" Uniteda, pa nadmoć Cityja u posljednjem desetljeću, bilo je niz utakmica za antologije, od Rooneyjevih škarica Cityju (Englezi to zovu "bicycle kick") do čuvenih 1:6 na Old Traffordu (sjećate se Balotellijeve proslave s majicom "Why always me?"). Ili pak najdramatičniji derbi ikada (2009.) koji je nakon silnih preokreta odlučio Michael Owen golom za 4:3 u šestoj minuti sudačke nadoknade. Zaista je intrigantan i detalj iz međusobnog sudara 2001. godine, kad je Roy Keane, u svom stilu, znate već kakav je bio, brutalnim uklizavanjem doslovno polomio Alf-Ingea Haalanda, tad igrača Cityja (čime je završena karijera Norvežanina), a riječ je, jasno, o ocu Erlinga, aktualnog prvog asa Guardioline momčadi…

No, uz sve te impresivne događaje, pogodak Lawa je bio i ostao prva asocijacija na derbije Manchestera… Law do kraja života nije sam sebi oprostio taj gol, ali to ništa nije promijenilo u odnosu navijača prema njemu. Dapače, on je jedini igrač u povijesti kluba čije se čak dvije statue nalaze na Old Traffordu: jedna je ispred stadiona, zajedno sa ostalom dvojicom članova spomenutog "Svetog trojstva" (Best, Charlton), a druga na ulazu na Stretford End, tribinu najžešćih navijača Uniteda, njihovom Kopu…