Rad biatlonskog tabora: U odabiru opreme ne smije se pogriješiti, a protiv pritiska - osmijehom!

Iz godine u godinu ovdje su pobjede u utrkama Svjetskog kupa i na svjetskim prvenstvima ostvarivale najveće biatlonske zvijezde, a sada su na taj popis dodane i Olimpijske igre.

U tom biatlonskom hramu u nedjelju je podijeljen prvi set medalja u ovom sportu na XXV. zimskim olimpijskim igrama Milano-Cortina 2026. Francuska mješovita štafeta osvojila je zlatno odličje, domaća reprezentacija je došla do srebra, a bronca je pripala njemačkoj štafeti. Norveška je završila na četvrtom mjestu, a Švedska je bila peta.

Sve same biatlonske velesile, u sjeni čijih smo velebnih prilagođenih kamiona koji im služe kao servisni centri, pronašli malu, skladnu i veselu hrvatsku ekipu smještenu u dva kontejnera. Jedan služi kao svlačionica, a iz drugog odzvanja zvonki smijeh okupljenih. Sitna međusobna podbadanja održavaju opušteno ozračje u hrvatskom taboru.

Prednjači serviser Nenad Šmehil, ponosni Slovak porijeklom, Slovenac po rođenju, a dušom i srcem vezan za Hrvatsku, koji je upravo pripremio skije za testiranje. Glavni trener Dejan Brajdić navukao je skijaški triko i s Matijom Legovićem se zaputio na stazu sa 16 pari skija pripremljenih kao da će danas biti korištene za utrku.

Isti je slučaj s Krešimirom Crnkovićem i Boštjanom Lekanom, bivšim slovenskim reprezentativcem, kasnije i trenerom, koji se prije četiri godine pridružio trenerskoj ekipi u hrvatskoj reprezentaciji. Oni su odlučili isprobati upola manje pari skija.

Nakon što nam je pokušao što podrobnije objasniti kakva se zapravo studioznost i perfekcionizam kriju u poslu kojim se već desetljećima bavi, Nenad nam je rekao da mu za pripremu jednog para skija treba oko 15 minuta. Samo za pripremu skija za ovo testiranje potrošio je oko šest sati. Tijekom olimpijskih igara će mu kroz ruke proći oko 500 pari skija i to samo onih koje će se naći na nogama hrvatskih reprezentativaca, bilo na treninzima, testiranjima ili utrkama.

Njegova je uloga u rezultatima esencijalna, a njegova predanost poslu koji radi je na najvišoj mogućoj razini.

“To moraš voljeti, srce te tjera. Stalno si moraš postavljati nove izazove. Stalno moraš željeti nešto bolje. Zato smo po cijele dane ovdje.“

Davor Grgić, koji je na ovim Igrama logistička podrška, prevedeno na narodski jezik "katica za sve", iz prikrajka je dobacio: “On vam je ovdje već od sedam ujutro.“

Šmehilove metode, s dobrim vezama prema proizvođačima sredstva za pripremu skija, daju mu prednost u odnosu na konkurente, čak i iz najbolje opremljenih reprezentacija.

“Dobijem neke stvari koje nisu za prodaju, a daju odlične rezultate. Tu sam u prednosti i u odnosu na Norvežane. Oni su u prednosti sa skijama jer imaju jako dobar materijal. Oni mogu pogriješiti, ali ja ne smijem. Ako pogriješim na našim skijama, ja sam kriv. Oni ako pogriješe, još uvijek imaju materijalno dobre skije. Mi iz manjih ekipa ih stalno hvatamo.“

Glavni trener Dejan Brajdić se slaže, ali ističe da se u posljednjih nekoliko godina materijalna situacija značajno popravila.

“Sigurno nismo u istoj poziciji kao Norvežani jer oni dobiju najbolje moguće što se tiče materijala i onda mi štogod više uspijemo izvući sa skijama to smo im bliže. Volio bih da jednom zamijenimo priču pa da oni uzmu naše skije, a mi njihove, da vidimo što se onda događa. Vjerojatno bi ta razlika bila značajno manja. Posljednjih godina smo i u tome puno bolji, što se vidi i po rezultatima.“

Šmehil se prisjetio situacije od prije nekoliko godina, kad je Krešimiru Crnkoviću predstavnik proizvođača skija na kojima je tada trčao dao stari model skija koje je koristio proslavljeni norveški biatlonac Johannes Thingnes Boe.

“On je sljedeće tri godine koristio samo te skije koje su bile fantastične. Kad bi Matiji dali skije od Fillon-Mailleta, Matija bi u trčanju možda izgubio par sekundi, a možda bi ga i dobio. To je 80 posto. Skija je 80 posto.“

Nema nikakve sumnje da su skije najvažniji dio opreme jer o njima ovisi koliko će brzo i sa što manjim utroškom energije biatlonac ili biatlonka proći zadanu dionicu, a posljedično, i svježiji doći na strelište. Za taj je dio, od ove godine, u trenerskoj ekipi zadužen Boštjan Lekan.

“Jako sam zadovoljan. Sada sam već četiri godine ovdje. Počeo sam s Krešom i Anikom, došao je i Matija. Od ove godine sam preuzeo gađanje i na početku sezone smo se dogovorili da nam trebaju najmanje četiri godine da se nešto napravi. Mogu reći da sam zadovoljan, napredak je vidljiv. Imamo homogenu malu ekipu, tri dečka i tri cure, sad smo dobili i Ivu (Morić) koja je prije nastupala za Njemačku.“

Upravo je zadnja spomenuta bila na rubu ispunjenja olimpijske norme već za ove Igre, što bi Hrvatskoj omogućilo slaganje mješovite štafete.

“Odrađen je period od prva tri mjeseca koji nam je bio bitan za kvalifikacije na Olimpijske igre i to smo odradili super, tako da smo si osigurali pozicije. Nakon prošlih Igara koje su nam pobjegle za milimetar i nismo imali nikoga, sad imamo tri natjecatelja i to je baš velik uspjeh“, pomalo i s dozom ponosa u glasu istaknuo je Brajdić.

Najviše iskustva s olimpijskim nastupima ima 60-godišnji Lekan, koji je kao natjecatelj sudjelovao na ZOI 1992. u Albertvilleu i 1994. u Lillehammeru, a kasnije je bio i trener u slovenskoj reprezentaciji. Manje je poznato da je njegov rad ugrađen i u jedinu medalju hrvatskih sportaša na ZOI koja nije završila kod obitelji Kostelić nego kod Jakova Faka.

“U Vancouveru 2010. sam bio šef servisa u slovenskoj reprezentaciji, Jakov je s nama trenirao i mi smo ga smatrali dijelom naše reprezentacije. Nismo radili nikakvu razliku. U Vancouveru sam ja mazao skije svima. Jakov je imao broj osam, a Klemen Bauer (slovenski reprezentativac) broj 12. U trenutku prolaska ciljem Jakov je imao drugi rezultat. Još ga je jedan biatlonac prestigao, a Klemen je dolazio tri, četiri minute poslije Jakova i zaostajao tri sekunde. I nije ga mogao prestići pa je na kraju završio četvrti. Još uvijek kad se toga sjetim me obuzmu emocije.“

Kamo sreće da takvih emocija bude i u Italiji. Rezultatskog pritiska, barem što se rezultata tiče, nema ni na jednom članu reprezentacije.

“Koliko god to čudno zvučalo, Matijin fokus nije na Olimpijskim igrama nego na juniorskom Svjetskom prvenstvu i juniorskom Svjetskom kupu pa je ovdje došao maksimalno opušten. Ne vidim da je impresioniran, što je dobro. Vidjet ćemo kako će izgledati na dan utrke, ali s obzirom na to da je on dosta mentalno jak, ne vidim nekakav problem. Mi ne radimo nikakav pritisak na njih. Za Krešu je najvažnije da odradi maksimalno ono što može i u tom slučaju, ako na strelištu sve prođe kako treba, može biti jako dobar. Nadam se da on ne osjeća pritisak. Vjerojatno mu je nešto teže nego Matiji jer je već iskusan senior“, otkrio nam je Dejan Brajdić, čovjek koji ih obojicu najbolje obojicu poznaje.

No, to ne znači da se u hrvatskom taboru ne nadaju uspjehu ovih troje natjecatelja.

“Ako trkački i streljački dio odrade maksimalno dobro, mislim da bi i Krešo i Matija mogli ući u prvih 30, čak i u prvih 20 u sprintu. Radili smo analize nekih prijašnjih utrka i prema nekim pokazateljima to su te pozicije. Naravno, i u njihovoj idealnoj izvedbi to može biti i bolje i lošije, jer ovisi i o drugima. Isto je i s individualom, ali je to pomalo lutrija.“

Nažalost, Anika Kožica je nedjelju provela u hotelu liječeći se od prehlade i propustila je trening.

“Da toga nema i da je zdrava, nekakav Top 60 plasman u sprintu i ulazak u dohvatnu utrku bi bio već dobar rezultat. "Individual" je takva disciplina da uz prava četiri pucanja dolazi i rezultat.“

Priču završavamo Lekanovim pogledom prema Igrama 2030. kojima će domaćin biti Francuska.

“Mislim da smo što se tiče pušaka, municije i skija konkurentni, ali naravno da uvijek može i bolje. Trebamo još posložiti druge stvari, dobru prehranu, dobro spavanje, masažu, regeneraciju. To nam još fali i sad trebamo o tome razmišljati te napraviti plan za sljedeće četiri godine.“

Tada bi, ako će sportski razvoj Matije Legovića ići prema projekcijama i očekivanjima, Hrvatska mogla imati legitimnog kandidata za odličja u ovom kompleksnom i prelijepom sportu.