Od Osimhena do - Erdogana: kako je nogomet postao državni projekt Turske i 'Eldorado' uz sve skandale

Motiv, barem početni, za ovu priču bio je nedavni trijumf Galatasaraya nad Juventusom u Ligi prvaka, kad je s pet komada izbušio "Staru damu" i trasirao put u osminu finala, a udarni aduti bili su – Victor Osimhen, bivši as šampionskog Napolija i – dvostruki strijelci. Noa Lang, kojeg je, kao višak, Antonio Conte otpustio na posudbu s "Maradone" na Bospor u zimskom mercatu, te Gabriel Sara, Brazilac iz Sao Paula, doveden iz Norwicha za – cijena? Sitnica! – 18 milijuna eura… A da i ne govorimo o tome da je u Galati – pričuva nekadašnji as Intera, Mauro Icardi.

Osimhen je, definitivno, najslikovitiju primjer turske ekspanzije ikada: plaćen Napoliju 75 milijuna, s godišnjom plaćom 21 milijun neto. Što se to, zaboga, dogodilo, da turski nogomet tako "pregazi" (nekoć) slavnu Seriu A, koja je – o tempora, o mores – nekada u prosječnim klubovima tipa Udinese, Fiorentina, Torino imala Zica, Socratesa, Juniora…?

Svakako je pretjerano kazati da se vodeći turski klubovi, a tu naravno mislimo na istanbulski tercet velikana, ponaša kao orkestar na Titanicu, svira u frakovima dok brod tone, ali ima i u tome neko zrno istine. Pa kad je Osimhen kupljen, šokiranim navijačima Galate morao se ad hoc obratiti predsjednik Dursun Ozbek, kako bi objasnio financijsku računicu. Tako je, primjerice, istog dana kad je Nigerijac potpisao, krenula marketinška akcija "Osimhen box", gdje se u kompletu moglo kupiti ne samo njegov dres, nego i onu masku kakvu uvijek nosi na utakmicama, plus još par detalja. Cijena nije slučajna – 210 eura, dakle, prodajom 10.000 kompleta pokrila bi se taman njegova "gaža" po sezoni. Najsmješnije od svega je da je Ozbek, doslovno "naredio" navijačima – svatko od vas mora kupiti jedan "Osimhen box". Tipa – dobili ste zvijezdu, pa je i platite…

Uz to, Osimhen nije bio jedina velika prinova, bek Wilfred Singo plaćen je Monacu 30 milijuna, dok je iz Trabzona stigao Ugurcan Cakir za 27 milijuna, plus Leroy Sane, kojem je istekao ugovor sa Bayernom pa je došao bez odštete, ali dobivši plaću od devet milijuna za svaku od tri sezone ugovora. Svote su to koje u mnogim aspektima nadmašuju čak i Premiership, dok istovremeno Galata tone pod teretom od financijskog minusa od 470 milijuna eura, a nisu puno bolji ni mrski im susjedi, Fenerbahče i Bešiktaš.

Stoga se logično nameće pitanje u čemu je fora, to jest poanta? A odgovor, koliko god banalan i površan glasi: turska liga je – državni projekt, iza cijelog tog cirkusa stoji sam vrh. Jedna, recimo tako, anegdota može biti najbolja ilustracija: prije samo nekoliko tjedana zapeo je već dogovoreni transfer "usksrslog" N'Gola Kantea iz Al-Itihada u Fenerbahče i zahvaljujući njegovoj "intervenciji" (ne znamo točno što je napravio), Francuz je dobio "zeleno svjetlo" i eno ga u bivšem Livakovićevom klubu.

Da sve bude još bizarnije, istovremeno još uvijek i traje jedan od najvećih skandala u turskom nogometu oko namještanja utakmica i korupcije, a posebno već spomenutih dugova. Prema izvješću nikog drugog nego – Uefe, turska Super Lig je u najvećim dugovima od elitnih prvenstava sve 54 članice europske nogometne federacije! Posljednji relevantni podatak, s početka prošle godine, navodi minus 766 milijuna eura na računima klubova sudionika.

Koliko god Galata imao navijačku vojsku od preko 15 milijuna, te je po prihodima u top 10 europskih klubova, rashodi su, eto, enormno – veći. A pritom je, što je također bitno, svojim faraonskim kampanjama za sobom povukao i vječne rivale iz Fenerbahčea, kako bi im ostali konkurentni, pa su i sami trgovali kao šeici, doveli imena kao Guendouzi, Akturkoglu, Dorgeles Nene, Ederson, Sidiki Chérif, Jhon Duran! Uz ta ulaganja, istovremeno ulažu i u svoje Akademije, jer i u podmladku imaju ogromnih problema: na prošlom Euru, pet od 11 članova startne postave bili su Turci rođeni i nogometno formirani u stranim zemljama – od Yilmaza do Calhanoglua, a skoro isto vrijedi i za Ardu Gulera, koji je kao tinejdžer preselio u Real.

Kažu upućeni, iza svega se krije opsesivna želja Turaka da napokon osvoje – Ligu prvaka! Nije šala. Galata ili Fener (sutra možda i Bešiktaš), u konačnici je svejedno.