Kako je 'miješanac rasa' od Sarsfielda preko Pise i Catanije (opet) doveo Colchonerose pred europski pijedestal i – hoće li ga osvojiti?

Par desetljeća kasnije, Victorio Spinetto, trener koji je imao priliku voditi Carmela, u podmladku momčadi iz Sarsfielda “dobio“ je novog Simeonea, ovaj se zvao Diego i – osim prezimena – imao sve atribute kao njegov prethodnik i prezimenjak (makar nisu u nikakvom rodu). Tako je, dakle, počela jedna fascinantna priča o čovjeku kojeg danas znamo kao simbol Atletica Madrida, kojeg vodi već 15. sezonu, osvojivši pritom dvije La Lige, dvije Europske lige i jedan Kup Španjolske (još jedan mogao je biti datiran od prije nekoliko dana, kad je u finalu u Sevilli izgubio od Real Sociedada). I tako je već po svom stažu postao neusporediv s bilo kim u elitnim ligama Europe u modernom nogometu, naravno, uz svoje pandane Fergusona i Wengera.

Od matičnog Veleza, gdje je stekao nogometno znanje (i nadimak), preko prve europske postaje – idealnog pitanja za pub kvizove (jer je to bila – Pisa), preko Seville, Intera i Lazija do crveno-bijele polovice Madrida, baš dug je put prošao “Cholo“. No, gdje god je igrao, a potom i trenirao, svoj pečat je uvijek ostavljao na isti način, Argentinci to zovu “garra“, upravo onaj netom spomenuti stil fanatične borbenosti, presinga, ponekad i surovosti, ili, kako se to kaže kod naših susjeda, “igrajući sa nožem među zubina“.

Sve što ga je krasilo kao nogometaša, samo je „preslikao“ u svojoj strategiji Atletica, momčadi koja nikada nije umirala u ljepoti, dapače, često je njihovih 90 minuta izgledalo kao kalvarija za nogometne estete, ali – rezultat je bio i ostao, svetinja! Njegova trenerska filozofija dobila je čak i svoje prigodno ime “Cholismo“, često kritizirana i omalovažavama zbog svog defanzivnog stila i željezne discipline, ali i manijakalne posvećenosti organizaciji, u kojoj se svi žrtvuju za dobrobit momčadi i često je doslovno “negledljiva“. No, kako rekosmo, cilj zvan rezultat opravdava, manje-više, sva sredstva…

Kao što je igračku karijeru u Italiji počeo u Pisi, tako je i u trenerskoj krenuo iz teške provincije. Istina, prije toga je već osvojio dvije titule u domovini, Aperturu sa Estudiantesom pa Clausuru na klupi River Platea, ali pravo “vatreno krštenje“ imao je u – Cataniji! Malo tko bi se usudio prihvatiti takav izazov i usred sezone doći (doslovno) pod vulkan (Etna), naslijedio je smijenjenog Giampaola u naoko nemogućoj misiji opstanka. No, i tad je bio – pobjednik, prolazivši kroz pravu kalvariju, nanizao šest pobjeda u sedam domaćih utakmica na mitskom stadionu Cibali te ostvario cilj.

Njegova dvostruka karijera nudi niz atraktivnih podataka, poput onog da je prvenstvo i Kup Španjolske osvojio kao igrač i trener Atletica, a isto je napravio i u Europskoj ligi (Inter i opet Atletico), što su uspjeli još samo Dino Zoff i Huub Stevens. Osim svog prepoznatljivog stila kojeg je prenio iz igračkih dana u svoju trenersku filozofiju, uvijek je uz sebe u stožer imao vrlo zanimljive, ponekad i bizarne likove, ali sjajne u svom poslu. Posebno je upamćen German Burogs, argentinski nervčik, inače nekadašnja legenda Rivera kao prvak i osvajač Copa Libertadores. Međutim i znan po svom vrlo nezgodnom karakteru. Upućeni tvrde da je “polovica uspjeha“ trenera Simeonea njegov kondicijski trener Ortega, zvan “Profesor“, strah i trepet za sve igrače “Cholovih“ momčadi, pogotovo zbog paklenih treninga pogotovo tijekom ljetnih priprema. Stoga, kad vidite da igrači “ Colchonerosa“ u sudačkoj nadoknadi trče kao oni zečevi iz reklame za baterije, e to je njegova zasluga…

A da krv nije vode, dokazuju pak sva trojica sinova: poznatiji su, jasno, Giuliano, koji je okosnica Atletica i Giovanni, Vlašićev i Kulenovićev suigrač u Torinu, ali i treći Gianluca je također krenuo očevim stopama, no završio je karijeru u Rayo Mayadahondi, španjolskom trećeligašu iz okolice Madrida.

Nedavna anegdota nakon utakmica sa Barcelonom možda najbolje opisuje Simeonea. Nakon što ga je pokušao isprovocirati Lamine Yamal “volio bih vidjeti da mi da samo jednog čuvara i ostavi nas jedan na jedan“, odgovorio je, “preživio sam ja deset godina Cristiana Ronalda, a gdje neću jednog tinejdžera, a ako voli igrati tako, nek se bavi tenisom“…

Španjolski glasnici sve više govore o tome da je vrijeme „Chola“ u Atleticu u završnoj fazi, uspio je sa klubom osvojiti sve što je mogao, nedostaje „samo“ ona najveća kruna, titula prvaka Europe, oba puta protiv gradskih rivala iz Reala. Te 2014. u Lisabonu pogotkom Godina imali su trofej skoro u rukama, sve do sudačke nadoknade, kad je nakon Modrićevog kornera izjednačio Sergio Ramos, a onda u produžetku uslijedio raspad. Dvije godine kasnije, u Milanu, scenarij je bio isti, opet 1:1 u regularnom tijeku, ali ovog puta fatalni su bili jedanaesterci i promašaj Juanfrana.

Ovog puta u eventualnom finalu, srećom, neće biti “Merenguesa“, ali zato Simeonea čeka Arsenal i – što je još gore – u hipotetskom finalu PSG ili Bayern. Kako god bilo, Atletico je u svim tim ogledima autsajder. Ali, upravo to je ono što “Cholo“ najviše voli: postati pobjednik kad ga svi (unaprijed) otpišu.