Dame zbilja šutiraju

Za većinu muškog roda nogomet je više od sporedne stvari na svijetu. Za mene je nogomet jako, jako daleko od toga. Moj doticaj s tim sportom svodi se isključivo na puko osvrtanje, s najnižom razinom zainteresiranosti, na najnovije afere hrvatske nogometne scene koje iz dana u dan pune novinarske stupce sočnim detaljima, nenadanim preokretima i neočekivanim epilozima. Eventualni pomak dogodi se pomnijim praćenjem nekih uistinu velikih i značajnih nastupa naše reprezentacije, a za sve ostale stvari moja upućenost je znatno inferiorna u odnosu na kolege novinare koji svakodnevno troše kartice i kartice teksta nudeći brojne teorije, analize i prognoze koje se u praksi rijetko kada pokažu točnima.

Pa ipak, najnovije zavrzlame s Tatom brončanih sinova iliti Ćirom Blaževićem i prijateljska utakmica sa Slovenijom koja se pretvorila u liječenje frustracija i bezrazložno divljanje nisu me mogle ostaviti ravnodušnom.

U iščekivanju i odbrojavanju dana do SP-a u Japanu (i Koreji, i to na prvom mjestu - korekcija urednika) hrvatska repka ne izgleda najbolje ili se barem tako priča, a hrvatska je javnost uzurupirana takvim razvojem situacije. Dakako, i hrvatska liga svakodnevno nudi nove zaplete, poput novih izljeva "pristojnosti" navijača na poljudskom derbiju između Hajduka i Dinama, te novih polemika oko suđenja...

Iako sam sa stanjem u nogometu upoznata isključivo preko letimičnog pregledavanja najboljih akcija i atraktivnih golova (jedanput mjesečno), prelistavanja najnovijih tračeva o "friško upecanim" manekenkama (svakodnevno) i komentiranja odjevnih kombinacija prijespomenutih nogometno-manekenskih parova na raskošnim vjenčanjima (sve ćešće), moram priznati da sam između ostalog ostala uistinu zatečana s posljednjim "mukama" po Ćiri.

S Ćirinim radom i sportskim uspjesima bila sam donekle upoznata i priznajem da taj čovjek oduvijek pršti golemom energijom, a njegova karizma je itekako očita i upečatljiva čak i za nogometne laike kao što sam ja. Povratnik iz Irana naglo je završio u Osijeku, podigao puno prašine ekscesom sa sucem Novakom i suspenzijom, a sumnjam da je to sve što možemo očekivati od njega u izgledno vrijeme. Kao izuzetno osjetljva individua i najeksponiraniji predstavnik hrvatske nogometne svite, on je oduvijek bio i ostao najzanimljivija tema svih medija. Događaji u posljednje vrijeme ponovo to potvrđuju. Oduvijek je bio u samom epicentru kojekakvih prepucavanja, no uistinu mi nije jasno kako je došlo do takvog "nokaut" zapleta situacije. Nije mi jasno kako i zašto je uopće došao u Osijek, zašto se zaboga, zakačio s onim sucem, tko je u cijeloj toj priči izvukao deblji kraj i kakve su posljedice tog konflikta.

Ne razumijem zašto je u Sportskima dvije trećine sadržaja posvećeno nogometu, nije mi jasno zašto se tolika frka pridodaje nekakvim drugoligaškim derbijima, zašto navijači najuspješnijem hrvatskom treneru tepaju: "Ćiro pederu" i zašto, općenito, nogomet ima toliko snažan utjecaj na sve aspekte života. Jer, najnovije afere nisu usko vezane samo s nogometom, one, naime, povlače mnogo toga za sobom. Primitivizam i vandalizam viđen na nogometnim utakmicama, gledajući sa ženske strane, totalno je neobjašnjiv i nelogičan fenomen koji unatoč nekim kvazisankcijama i prijetnjama konstantno odolijeva "zubu vremena". Ja upravo iz tog razloga nikad, ali baš nikad ne idem na utakmice. Sigurno je sigurno. Osim toga, pred TV-om mogu provjeriti tko je bio na tribinama i s kim, obaviti par telefonskih razgovora i mirne duše propustiti jedan jedini gol u 90 minuta jer znam da ću ga nakon toga vidjeti još najmanje deset puta...

Po meni je premija da je ovogodišnji SP u Japanu (i Koreji!) jer je znatno umanjena vjerojatnost da se tamošnji narod upozna s izvornim balkanizmom te shodno tome i uobičajenim ritualima kamenovanja, maltretiranja i inih kriminalnih radnji.

Posebno poglavlje zaslužuje toliko isčekivana utakmica sa Slovencima. Osim po život opasne atmosfere, ponudila je slabo izdanje naše repke i samo blijedu kopiju "brončanih" iz Francuske. Jozićev pristup igri i taktici očito nije urodio plodom, a imam osjećaj da je cijela Hrvatska doslovce uzurpirana neodlučenim rezultatom. Mene, pak, nije to pogodilo, pogodile su me slike s tribina i načini ophođenja navijača. Sve me to, barem donekle, zaintrigiralo za trenutačno stanje našh "kocakastih". Ipak je to pitanje po važnosti na nacionalnoj razini, a SP se približava. Svjesna sam da je Francuska teško ponovljiva jer je cijela atmosfera i pritisak na raprezentaciju kudikamo drugačiji. Cijela ta zavrzlama sa ženskog gledišta djeluje jako komplicirano.

Osobno ne navijam ni za jedan klub, što se mene tiče - neka najbolji pobjedi, poštujem sve navijačke skupine i novonastale subkulture, ali istovremeno istinski prezirem huliganstvo i vrijeđanja protivničkih ekipa koja su u posljednje vrijeme uistinu prevršila svaku mjeru. Navijački duh se u meni probudi tek kad je na redu slavljenje pobjede na velikim i značajnim natjecanjima. Dakle, samo svjetska i europska prvenstva dolaze u obzir, budući da u europskoj ligi (kolegica zapravo misli na Ligu prvaka i Kup Uefe - intervencija urednika) već godinama nismo polučili rezultat dostojan fešte neradnim danom uz adekvatnu proslavu s tada neizbježnim kockastim accesoiresom.

Ko da netko zna da tekmu nisam ni pogledala...