Davis cup-kanje za Goranom i svime vezanim uz njega

Foto: Dražen Patarčić

Ukupno gledajući, navijači su bili odlični, organizacija na zavidnoj na razini, no ovo nije tekst o tome. Naime, ozbiljnije i dublje analize objeručke prepuštam muškom dijelu redakcije, a ja sam ovdje da cijelu stvar pojasnim sa ženskog gledišta.

Znala sam da moram biti tamo, tako da je žicanje akreditacija kod urednika bila stvar od životne važnosti. Moljakanje s elementima povremenog preklinjanja je napokon i urodilo plodom. Istina, bila sam slobodna jedino u petak, no i jednodnevna porcija mi je bila čisto dovoljna. Ponekad sumorna novinarska svakodnevica naglo je bila razbijena samim ulaskom u Dom Sportova i Njegovom pojavom. Sportski novinari, rjeđe novinarke (omjer 90%:10%), inače, imaju tu povlasticu da se neprekidno smucaju oko glavnih aktera. No, razgovor i verbalni kontakt moguć je jedino na pressici, tako da sam ja upravo u nju polagala svu nadu (tamo ću ga definitivno zaskočiti i reći mu što ga ide!). Uglavom, nakon trijumfalnog osjećaja da sam zbilja u njegovoj neposrednoj blizini (jedna novinarka me uštipnula kako bih se uvjerila da ne sanjam), slijedila je uživancija u dobrom tenisu.

Foto: Goran Pervan

Za vrijeme Ljubičićevog meča, mogli smo Gorana zapaziti na tribinama u navijačkom elementu, ali i to je predstavljalo lijepu uvertiru za njegov izlazak na teren. Unatoč porazu Ljubičića, dobro raspoloženje se održalo, kako među novinarskom svitom, tako i u našem teniskom stožeru. Nevoljko je zamijećena i Tanja u gledalištu, točnije dva reda niže od mene, no ni to me nije moglo spriječiti da u potpunosti uživam u predstavi, na prvom mjestu vizualnoj, a onda i igračkoj.

Goran je odlično igrao, unatoč problemima s lećama (imamo zajedničko to nošenje leća), a ja sam cijeli meč razmišljala o tome kako zavidim onoj curi koja mu dodaje vodu. Sljedeći puta, definitivno, idem na audiciju za dodavačice cuge. Kasnije me kopkalo to da audicija vjerojatno ne postoji, već da se prije radi o dobroj vezi. Razmišljala sam i o poslu hostese, no zavrtjelo mi se u glavi od visine onih potpetica, a i kakve sam sreće zapala bih u ložu s političarima (neš ti zabave...) ili u ulogu onih u ophodnji. Funkcija tih u ophodnji je defiliranje po hodnicima, VIP sobama, neprestano smješkanje i srdačnost koja sve obara s nogu. Kad se sve zbroji, nije bome ni to vrludanje hodnicima toliko loše jer vjerojatno i Goran mora tuda koji put proći. A ja mislila da novinari imaju najbolji pogled i pristup svemu...

Foto: Dražen Patarčić

Goran je jedini, Goran je nezamjenjiv, on je istinski šarmer, pobjednik i teniski fenomen. Sve to je, po ne znam koji put, ponovo pokazao u Zagrebu. Atmosfera u dvorani je cijeli meč bila uzavrela, onakva od koje te prolaze trci i onakva koja te čini sretnom jer si u tom trenutku dio nje. Nezaboravan feeling, svi ćemo se složiti...

Nakon Goranovog meča, slijedio je, barem u mom slučaju, šprint prema press sobi i zauzimanje prvog reda. Istina, trebalo je otrpjeti Nijemce koji su me izudaraili svojim čudima tehnike, što "bijesnim" laptopima i mobitelima, što minijaturnim mikrofonima i diktafonima. Moje oružje je pak bio mali blokić koji je svašta prošao. Samo je pressica s Goranom falila da ga mogu baciti i napokon zamijeniti novim.

Uglavnom, Stich i društvo bili su uistinu rječiti za jedne Nijemce nakon poraza. Istina, razumjela sam samo onaj dio na engleskom, ali kad je tih desetak minuta prošlo došao je red da i mi Hrvati kažemo koju pametnu. Goran i Ivan su pričali, ali ja ih nisam čula. "Pasla" sam oči i uživala u pogledu. Točnije, ubila sam ga pogledom... Planirala sam mu čak i postaviti neko pitanje, no riječi nisu izlazile iz mene. Kad bolje razmislim, sva sreća da nisu jer u tim trenucima po glavi mi se nisu motale misli (ja i on u novom jeepu... moš mislit!) adekvatne da se podijele s razgalanim novinarskim (muškim!) auditorijem. Od prikupljanja izjava, nije bilo ništa. Sva sreća da novinari koji put daju i prepisati, tako da na kraju nisam ništa propustila. (Hm! - opaska urednika)

Sve u svemu, nezaboravno iskustvo koje preporučam svakoj ženi. Vidjeti Gorana uživo i osjetiti njegovu snagu i veličinu, ali i dječački šarm odlična je stvar. Trebam napomenuti još jednu stvar. Pogled na Gorana i Tanju, koji uistinu savršeno pristaju jedan drugome, svaku normalnu ženu, natjerat će da prihvati činjenicu da nam je sasvim dovoljna isključivo njegova igra, zarazan personality i činjenica da postoji baš tu u Hrvatskoj. S takvim mislima zaključujem poglavlje o wimbledonskom junaku i Davis Cupu. To sam gledala, jel da?