Jesu li sportaši glupi?

U nizozemskom se jeziku v izgovara kao vf, tj. nešto između v i f. Nizozemcima to vjerojatno nije nikakav problem, ali nama Hrvatima je pa kad mi to pokušavamo izgovoriti otprilike zvučimo kao pas koji laje (ili kako je to još slikovitije jedan moj kolega opisao – kao pudlica). Za nas nenizozemce ipak je najjednostavnije reći samo f.

Sada kada sam vas prosvjetlila, mogu se bez grižnje savjesti posvetiti stvarnoj temi ove kolumne, tj. odgovoriti na pitanje jesu li sportaši glupi ili bar dati svoje mišljenje na tu temu pa vi prosudite sami. Često sam se našla u prepirci s prijateljicom koja je uvjerena da čovjek koji čitav život posveti sportu ne može biti inteligentan. Ja bih rekla da to baš i nije tako.

Možda i većina sportaša nema u ladici diplomu višu od one srednjoškolske, no to je ionako samo mjerilo znanja, a ne inteligencije (iako je istina da se inteligencija više razvija ako nam je mozak više uposlen). No kad smo već kod obrazovanja treba napomenuti da ima itekako obrazovanih sportaša. Vjerojatno nećete sresti nogometaša u redu ispred referade, ali veslača vrlo vjerojatno hoćete, to je ionako sveučilišni sport. Isto tako nije pravilo da su školovani ljudi uvijek inteligentni ili bar ne daju uvijek previše inteligentne izjave. Evo, neki dan je čelni čovjek Rusije dao jednu vrlo neinteligentnu izjavu. Rekao je da globalno zatopljenje možda ne bi ni štetilo sjevernim zemljama, "jer bi ljudi manje trošili na kapute"?!

No vratimo se sportašima. Inteligencija u sportu (nazovimo je sportskom inteligencijom) je ono što, prema mom mišljenju, dijeli prosječnog sportaša od pobjednika. Treba znati pobjediti, a to ne mogu svi. Kako svladati tremu i pritisak koji mogu i najbolje sportaše koštati rezultata? Mnogi zbog toga posjećuju sportske psihologe. Možda se nama čini lako kad sjedimo ispred TV-a i urlamo na igrače (tj. televizor). Naravno da nam se čini lako kad se Janica sjuri niz brdo, osvoji par medalja, mahne u kameru i ode.

No treba malo razmisliti o tome što se događa u sportaševoj glavi prije natjecanja, koliko se muha i mušica roji po njihovim glavama i kako ih uspjevaju otjerati. Ja bih se vjerojatno tresla k'o šiba i izluđivala se pitanjima: Što ako ne uspijem? Što ako pogriješim?... Što ako ovo... Što ako ono... i onda vjerojatno od silne treme ne bih napravila ništa. Vjerojatno se ti strahovi i trema smanjuju s iskustvom, ali sumnjam da ikada potpuno prestaju.

Osobito je to teško sportašima sa jednim dugim nizom negativnih rezultata, primjerice Mirjani Lučić koja se već dugo vremena bori s kvalifikacijama na WTA i Grand Slam turnirima. Ja joj se divim što uopće još igra tenis. Teško je psihički izdržati tako nešto. I Iva Majoli ima slične probleme, čak je govorila i o napuštanju tenisa, ali je ipak ustrajala. Osvojila je Grand Slam s 19 godina i to pobjedom nad Martinom Hingis, a danas, šest godina kasnije gotovo je na dnu. Nadajmo se da će se Iva vratiti, sada je ustvari vrijeme kada se ona treba dokazati.

Maknuti mušice iz glave i moći usmjeriti koncentraciju na ono što radiš, a u isto vrijeme vjerovati u sebe i, naravno, marljivo trenirati, a rezultati će već doći. I to je to. To je ta inteligencija o kojoj govorim. Jer što je inteligencija? Snalaženje u novonastaloj situaciji, a sport je ovdje ta situacija, pa se ti snađi.