Nogomet bla bla...

Foto: Ante Jakić

Kako god bilo uskoro će svi pisati i pričati o nogometu što meni inače ide pomalo na živce pa bolje da napišem nešto o tome dok me još moji nogometni živci služe (nogometno ludilo me hvata samo za vrijeme većih natjecanja tipa SP).

Događaj je posljednja utakmica Dinamo - Hajduk odigrana u Maksimiru prije par mjeseci, viđena, naravno, iz ženske prespektive (događaj baš i nije aktualan, ali bar tema je).

Bila je to moja prva utakmica što je vrlo čudno jer sam se od svoje sedamnaeste uvijek družila sa čoporima BBB-ovaca, ali valjda im je bilo jasno da sjeverna tribina Dinamovog stadiona baš i nije neko mjesto za jednu curu. Par godina kasnije dogovorila sam se s frendicama da odemo na tekmu i tako završila na Dinamo - Hajduk (možda sam trebala odabrati neki mirniji susret). Moje prijateljice inzistirale su na muškoj pratnji što mi u početku baš i nije bilo jasno, mislila sam: "Ma šta će nam muški, bit će ih tamo i previše, a uostalom taman im još fale i neke cure da ih moraju paziti cijelo vrijeme." Mušku pratnju smo ipak imale što mi je kasnije bilo drago jer su cure bez pratnje na sjevernoj tribini laka meta velikim količinama netom izlučenih testosterona (iako taj hormon velikom broju prisutnih žljezde još nisu ni počele lučiti).

Pri ulasku sam imala priliku biti dio stampeda koji je protutnjao stepenicama sjeverne tribine pritom se osjećajući kao jedna od krava koju neki kauboj tjera na drugi kaj Texasa nebi li je prodao na sajmu stoke. Ipak, isplatilo se jer pogled (i feeling) sa tribine je stvarno veličanstven.

Foto: Dražen Patarčić

Više se nisam osjećala kao gonjena krava, već kao Stipe Božić kada osvoji jednu od planina (ok, sad već pretjerujem) iako je na ovoj planini bilo malo više ljudi nego na Stipinoj, a i oni s druge strane baš i nisu bili prijateljski raspoloženi pa smo si tako cijelo vrijeme bili na "pas mater". Nakon što smo si ispsovali užu i širu rodbinu prešli smo i na fizičke obračune (pod "mi" mislim na navijačku masu koje sam, ovom prilikom, slučajno bila dio) pa je tako Stipe (nije Božić, već Pletikosa) dobio s bakljom po nozi (čarapi), a neki tipovi na istoku su se i međusobno obračunali.

Od svega skupa vidjela sam samo jedan gol i to onaj koji je zatresao Tominu mrežu, a prva dva (Dinamova) gola nisam vidjela jer su se pametni BBB-ovci sjetili zapaliti baklje čim je dosuđen jedanaesterac tako da su gol sa sjeverne tribine rijetki vidjeli. Drugi gol nisam vidjela jer sam gledala negdje prema istoku (za to sam si sama kriva). Eto, skoro pa sam oborila rekord onog tipa koji je sa sinom otišao na tekmu i nije vidio niti jedan od tri gola.

A o pokušaju odlaska na WC u poluvremenu da ni ne pričam. U ženskom WC-u bilo je više muških nego u muškom (nije da to nisam očekivala), a nuždu su obavljali svugdje osim u školjku tj. čučavac trudeći se u isto vrijeme zbariti i pokoju curu. Kad sam se konačno probila do čučavca drugo poluvrijeme je već počelo.

Bliske susrete sa navijačima s druge strane nisam doživjela iako sam čula poslije da su ih neki imali (npr. Sport Netovi novinari). Naprotiv, za mene se sve lijepo zvaršilo – ćevapima na Kvatriću.