Rođen je "baby Goran"

Nakon što je Ančić osvojio prvi set 6:3 brzinom munje se po Wimbledon klubu, koji je usput ogroman, pronijelo da se na središnjem terenu igra vrlo zanimljiv meč. Sredinom drugog seta tribine su bile popunjene. Bilo je to taman na vrijeme da svi vide Ančića kako mirno i samouvjereno osvaja tie-break.

U trećem setu nastavio je u istom tonu, dobri servisi, voleji podsjetili su nas na drugog dragog, ludog, šarmantnog Spliću (i ne samo nas). Nakon prvih petnaest minuta meča prestale smo se suzdržavati i bodrile smo našeg favorita. U granicama teniskog bontona, naravno, zar ste sumnjali?

Nakon pola sata se ekipa oko nas prestala suzdržavati i zgodni stariji par iz Nashvilla nam se zdušno pridružio. Moramo priznati da unatoč Bushu i McDonaldsu Amerikanci stvarno nisu tako loši. Uskoro smo dobivale poglede odobravanja od ljudi oko nas i prvi put u životu bile stvarno žalosne što nemamo neku king-size hrvatsku zastavu pri ruci.

Uvjerile smo se da je Wimbledon stvarno posebno mjesto. Beskrajno je zelen i ima jako ljubazno osoblje, ali čaroban faktor je publika. Ona cijeni srce, borbenost, rad. Nagrađuje pobjednika, ali bodri i gubitnike da probaju ponovno.

Ne znamo i ne usudujemo se prognozirati koliko daleko će Ančić stići u ovom i drugim turnirima, ali znamo da ako će nastaviti igrati ovako neustrašivo i sa srcem samo nebo mu je granica. Sve što mi možemo obećati je da ćemo ovaj puta imati više vjere. Nadamo se da se na iskustvu ipak uči.