Finale nije neuspjeh

Za klub koji ima visoke kriterije i titulama bogatu povijest, nema potrebe padati u nesvijest od oduševljenja što je regionalna sezona donijela finale, ali ne i završnu nagradu. Ipak, s obzirom da je Cibona od svih hrvatskih predstavnika u NLB ligi pokazala daleko najviše, da je tek drugi put bila ovako daleko u ovom natjecanju i da je u odnosu na vrlo slabu prošlu sezonu napravljen golem i vidljiv iskorak, nezadovoljstvu jednostavno nema mjesta.

Protivnici regionalne lige vjerojatno se neće složiti, ali puno pokazatelja govori da je ovo natjecanje među najjačim klupskim ligama u Europi i sukladno tome, biti prvi do najboljeg, a Partizan je nedvojbeno bio najbolji kroz cijelu sezonu, ne može biti razočaranje. Teško se ne složiti s riječima Velimira Perasovića dan nakon polufinalne pobjede nad Hemofarmom: "Možemo biti ponosni što smo došli u finale ovakvog natjecanja."

Ako se sjetite Sama Hoskina, Trea Kelleya, Coreya Williamsa, trenerske promjene i lutanja usred prošle sezone, zaključno s pravim rezultatskim brodolomom za Cibonine pojmove, jasno je koliko su stvari ove sezone bile bolje, a ne treba zaboraviti da je pred Cibosima još jedan velik izazov i prilika, lov na povratak titule u domaćem prvenstvu. Osvojeni Kup Krešimira Ćosića, finale NLB lige i plasman među 16 najboljih u Europi objektivno su uspjeh, iako uvijek treba težiti i boljem i nadati se da će već iduće sezone biti još bolje.

Bilo je lutanja i u aktualnoj sezoni, objektivnih (Markota, Marshall, Wright) i subjektivnih (Šundov) rastanaka s igračima, uklapanja važnog aduta poput Alana Andersona dok je sve već bilo u punom zamahu, Perasović nije imao lak posao, a za novi iskorak u idućoj sezoni, toga bi trebalo biti što manje. Barem rastanaka s nekim igračima dok sezona traje, pojačanja su uvijek dobrodošla ukoliko se otvori šansa da se dovedu.

Nije lako i neće biti lako, i to je Perasović rekao nakon Hemofarma, no u današnjim okolnostima, nažalost, nije ni realno da bude kao nekad, kad je Cibona bila gigant u europskim okvirima oslanjajući se na domaće adute u sastavu. Tada se, podsjetimo, nije moglo van dok nisi napunio 28 i već došao u zrele igračke godine, dok danas košarkaši iz Hrvatske redovito pobjegnu za prvim pravim inozemnim izazovom, što Cibosima kao najbolju opciju ostavlja da dovedu stranog igrača koji može pomoći (Homan) ili koji će dati šlag na tortu (Anderson) s obzirom da taj stranac redovito košta manje od potencijalnog hrvatskog ekvivalenta, primjerice, Ante Tomića.

Ako želiš rezultat brzo, a Ciboni je upravo to trebalo jer se pod upitnikom našao ostanak u Euroligi, dovesti kvalitetne strance je najbolji put. Ove sezone se s tim pogodilo, ali u sudaru s mišljenjima "zašto Cibona nema domaće igrače" i "da, nema ih, dakle, Cibona je grobar hrvatske košarke", vrijedi izdvojiti da to jednostavno ne stoji - domaćih igrača ima. Cibosi ne bi ostvarili to što jesu da nemaju Marina Rozića ili Vedrana Vukušića ili, da priključim i iskusnije, Nikšu Prkačina ili Davora Kusa. Alan Anderson je sjajan, bio je sjajan i u finalu protiv Partizana, ali u košarci ne igraš sam - pogotovo ne u momčadi koja dosta toga gradi na čvrstoj obrani, a u tom segmentu, primjerice, Rozić i Vukušić uvijek odrade svoje.

Zbog čega Cibona nije kao Partizan, svake sezone s jednim stranim igračem, a dvije godine u nizu u ravnopravnom hrvanju s europskim velikanima i glavna u regionalnim okvirima? Dio razloga je u Perasovićevoj tvrdnji da su hrvatski "bazen" i tržište igračkih potencijala neadekvatni za ono što Cibona treba, a Tomićev primjer pokazuje da se nađe i slučaja da je platiti domaćeg igrača kojeg bi se potom tesalo kroz Euroligu jednostavno preskupo. No, pored objektivnih okolnosti, ima i još nešto zbog čega Cibona nije kao Partizan i što godinama nije bilo dobro, a što nije lako prebrisati preko noći, kao da se nije dogodilo - skauting.

Iako će svatko reći, evo - Partizan je stvorio Veličkovića i Tepića, prošle sezone stvorio je Nikolu Pekovića, Partizan nije sam stvorio te igrače. Svi su prve košarkaške korake napravili u nekom drugom klubu pa došli u ranoj ili kasnijoj fazi karijere, Veličković najranije, još kao 15-godišnjak, no stoji da ih je upravo Partizan pronašao, afirmirao i na koncu, iako je po putu u sezoni ili dvije nešto žrtvovao, na njima napravio rezultat. I zaradio novac, ili će tek zaraditi.

Cibona u tom segmentu najviše zaostaje, nitko me ne može uvjeriti da u Hrvatskoj uopće nema takvih talenata koje bi se moglo dovesti ili da se, primjerice, Tomića nije moglo naći u Dubrovniku prije nego je to učinio Zagreb. Ili pronaći nekog svog Veličkovića. Cibona ne treba stvarati sama svoje igrače, iako bi bilo sjajno da u prvoj momčadi ima i važnih aduta koji su s košarkom krenuli upravo u klubu, ali može dovesti sve najbolje prije nego uleti netko drugi. Ako vrijediš i želiš raditi, šansa da se jednog dana afirmiraš u Euroligi zasigurno je primamljiva dovoljnom broju mladih košarkaša.

U sadašnjem sastavu već postoji primjer takvog igrača, Tomislav Zubčić, koji je počeo u rodnom Zadru, a vrijedi se nadati da će upravo on već u idućoj sezoni pokazati da se ovakav košarkaški put isplati. Predsjednik kluba Ivo Jelušić najavio je da želi baš takvo usmjerenje u Ciboninoj politici, Velimir Perasović je strog i zahtjevan, ali i pravedan trener koji će svakom tko zaslužuje pružiti priliku - i ukoliko Cibosi zadrže taj smjer, a sve će početi s time da ne bude trenerske promjene, za nadati se da će biti i plodova. Možda ne odmah, ali doći će.

Ukoliko se s takvim pristupom (p)ostane konkurentan u europskim okvirima i u vrhu u regiji, kao u Partizanovom slučaju, bit će to dvostruka pobjeda.